Poimanje umjetnosti, odnos prema stvaralačkom činu, mjesto i pozicija umjetnika u savremenom trenutku – teme su o kojima je, u emisiji iz kulture i obrazovanja “Mozaik” Radio Bara, razgovarano sa akademskim slikarom Goranom Ćetkovićem. Povod je uvrštavanje teksta o Ćetkovićevom stvaralaštvu u Leksikon likovnih umjetnosti CANU.
Goran Ćetković je rođen 1975. godine u Kolašinu. Diplomirao je na FLU na Cetinju u klasi prof. Nikole Gvozdenovića, 2000.godine. Izlagao je na velikom broju samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu i učesnik je velikog broja likovnih kolonija. Član je ULUCG. Živi i radi u Sutomoru.
Uvrštavanje u Leksikon Akademije zahtijeva ispunjavanje ozbiljnih kriterijuma i potvrđuje da je umjetnik priznat i podržan od značajnih institucija. Figurativno slikarstvo i pejzažne motive Ćetković omeđava emocijama koje su u središtu njegovih platana, pridružujući se stopama slavnih prethodnika crnogorskog likovnog stvaralaštva.
“Izuzetno je značajno što sam uvršten u Leksikon likovnih umjetnosti. Prvenstveno zato što je u pitanju ozbiljna knjiga, koja daje presjek likovnog stvaralaštva Crne Gore. Tekst je pisala istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković i to me posebno raduje, jer je na slikovit način, uz analitički pristup, prikazala presjek mojeg stvaralaštva. Zadovoljan sam što su moji radovi predstavljeni ozbiljnim ogledom, od strane eminentne autorke“, kazao je Ćetković.
Da uključivanje u Leksikon nije došlo slučajno, već su tome doprinijele godine stvaralačkog rada, potvrđuju brojne nagrade i priznanja, koje su za Ćetkovića karakteristične još od samih početaka, dok je studirao na FLU Cetinje.
„Još od najranijih dana, dok sam bio osnovac, pratila su me nagrade, a sve se nastavilo i kasnije, na FLU gdje sam i završio Likovnu akademiju u klasi profesora Nikole Gvozdenovića, koji je dao nevjerovatan doprinos razvoju likovne umjetnosti Crne Gore. To ima poseban značaj i težinu. Zato veoma značajnom smatram nagradu iz 2016. godine – Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Tada je žiri po prvi put bio međunarodni, a činili su ga predsjednici udruženja likovnih umjetnika Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije”.
Svi Ćetkovićevi radovi međusobno se dopunjuju, među njima postoji sjajna korelacija, korespondiraju jedan sa drugim u kontinuitetu, što govori o ozbiljnosti u stvaralaštvu, koja je neophodna za svakog umjetnika. Stvaralački opus, koji je poprimio obilježje ciklusa – grupe slika povezane u jednu cjelinu, započeo je još 1999. godine i nastavljen do današnjih dana, pa u svojoj plodotvornoj karijeri bilježi čak 40 samostalnih izložbi.
„Posljednja izložba održana je prošle godine u avgustu, u okviru kulturnog programa Porto Montenegro u Tivtu, gdje sam se predstavio u galeriji A&A Interior. To je izložba koja je imala posebnu težinu, gdje su moji radovi predstavljeni u ekskluzivnom prostoru. Spoj umjetnosti i turizma uvijek ide ruku pod ruku i izuzetno me raduje što sam bio u prilici da se predstavim pred mnogobrojnom domaćom, ali i inostranom publikom. Bio je to doprinos afirmaciji i u međunarodnim vodama.
Izložbu u Podgorici planiram već duže vrijeme. Do sada sam u glavnom gradu Crne Gore dva puta, više nego uspješno, predstavljao svoja djela i to u galeriji Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Moja dva ciklusa ‘Glasovi tišine’ i ‘Slijepi’ obišla su prostor bivše Jugoslavije, glavne kulturne centre, tako da se nadam da ću sa njima na neki način zaokružiti priču u Podgorici. No, kako se naše društvo nalazi u tranzicionom periodu, teško je obezbijediti prostor za izložbu. Galerija ULUSCG ima nekih problema, bez podrške je sa bilo koje strane, ali vjerujem da će se iznaći način da se to Udruženje finansira i održi, te da će što prije izaći iz krize. Imam svoje rokove, projekte i planove i oni će biti realiziovani u narednom periodu, u godini koja je pred nama“.
Ćetković je eklatantni primjer umjetnika koji prolazi kroz klasične stvaralačke faze, preispitivanja, smirivanja nadahnuća, ekspanzije inspiracije, a tema kojom se bavi je konstantna – čovjek.
„Pitanja kojima se bavim još od studentskih dana su stanja i emocije kod čovjeka. Tu temu sam započeo još kod profesora Gvozdenovića i neiscrpna su strana mojeg stvaralaštva, a trudim se da svakom slikom kažem nešto drugo… tako da se krećem uzlaznom linijom. Bilo je trenutaka kada sam pomišljao da sam doživio vrhunac, kroz ciklus ‘Glasovi tišine’, koji je nagrađen od Udruženja LUCG. Zatim je uslijedio ciklus ‘Zub vremena’. Javljala se dilema da li sam kroz ta dva ciklusa dostigao granice i visine. U međuvremenu, odlazim korak dalje, a slike koje su nastajale imale su veću snagu i težinu iako su motivi ostali isti: egzistencija, prolaznost života, oformljeni u narednom ciklusu – ‘Slijepi putnici’. Ciklus je reflektovao okolnosti koje su se desile u periodu korone, što je i rezultiralo nazivom, jer je nastao upravo u tom turbulentnom periodu.
‘Slijepi putnici’ ponovo preispituju čovjeka, pitaju se: kuda idemo, ko smo, što smo, dakle, vječna pitanja, jer je slikarstvo i neki vid filozofije. I naravno, kroz slikarstvo otvaramo takve teme. Likovni istoričari su mišljenja da sam otvorio Pandorinu kutiju iz koje je izašao čitav jedan svijet koji govori baš o tim nekim egzistencijalnim pitanjima, drami, borbi čovjeka za golu egzistenciju…
Sve to utiče na nas umjetnike, sve te neke unutrašnje borbe koje doživljavamo prenosimo na platno i uvijek dodamo i nešto više, proživljavajući aktuelni vremenski trenutak. No, slike su, uopšteno bazirane na nekim baroknim elementima, pitanja svjetlosti i tame sama po sebi simbolizuju život, smrt, borbu dobra i zla… U zadnje vrijeme, figure na mojim platnima dovodim do granice straha, koji se na njima očituje, zato što sam zasićen nekim konkretnim realnim formama, kroz koje sam prošao tokom akademije. I to je, po meni, normalno i bilo je neophodno, da bih se danas mogao iskazati na jedan potpuno drugačiji način. No, neosporno je da su te realne forme doprinijele kvalitetu, a još kad završite kod profesora Nikole Gvozdenovića, sve to dovodi do više umjetnosti, stvaralaštva, zahvaljujući čemu se krećem uzlaznom putanjom!
Jedna od tih uzlaznih ljestvica svakako je i izložba prvog Bijenala naučne fantastike, 2021, koja je održana u Beogradu, kada je moj rad ‘Slijepi putnik’, u konkurenciji 600 radova, uvršten među petnaest selektovanih. Ta slika je kasnije prikazana i na izložbama u Novom Sadu i Valjevu.
Krajem prošle godine je održano i drugo Bijenale, gdje je moja slika ‘Lica svijeta’, takođe iz ciklusa ‘Slijepi putnici’, prošla sličnu selekciju i našla se među 20 radova izloženih u Beogradu. Sve je to vjetar u leđa, ali ne bi bilo ostvarljivo bez rada u ateljeu. Mislim da je dosta vremena provedenog u ateljeu jako bitno za svakog umjetnika. Ako imamo radova možemo očekivati čuda, ako nemamo sve pada u vodu“.
Svrstavanje u određeni umjetnički žanr je manje kompleksno od višeznačne umjetničke forme i ekspresije. Ćetković akcentuje slobodan umjetnički izraz, koji ne podliježe barijerama u odnosu na ono što se želi saopštiti.
„Ne opterećujem se time da moje slike bude budu svrstane u određeni žanr. Nemam stalni pravac, ni stil. Živimo u 21. vijeku i možemo reći da je, što se tiče stilskih aspekata, sve rečeno. Naravno, uvijek možemo dati jednu notu originalnog, onog svog, ako djelo radimo sa emocijom, tako da je suština samo u tom radu, u iskrenosti kojom predstavljamo svoje stvaralaštvo.
Zadovoljstvo je kad vas zbog nečeg osobenog na platnu uoče. Jedan od mojih radova – slika ‘Uzdizanje’, upravo je uvršten na 57. Hercegnovski likovni salon. To je rad na granici apstrakcije. Selektor salona, Nikola Marković, izložbu koncipira na temu detalja u umjetnosti. Odabrao je ‘Uzdizanje’, koje figuralno predstavlja dio tijela. Dakle, ne vjerujem u stilske odrednice, već se uvijek trudim da budem svoj, tako da moje slike od studentskih dana, do danas, korespondiraju jedne sa drugima, obilujući emocijama, jer emocija je ono što čini umjetničko djelo“.
O snažnoj dimenziji emocije, autor kaže: „Postoji publika koja se pronalazi u tome, koja prepozna osjećanja, sreću, kod nekog tugu, kod nekog izazove suze. Stvaralaštvo naginjem u tom pravcu, uz tehničko zanatstvo, koje je obavezno I podrazumijeva se. Kod stvaraoca izuzetno poštujem kad se vidi savršenstvo u tehničkom zanatstvu. Veliki Žorž Brak je pisao o tehničkom savršenstvu, smatrajući ga velikim umjetničkim problemom. Slike teže tehničkom savršenstvu, ali ako nema emocije gube na kvalitetu i značaju. Značaj emocije je bitan za svaku vrstu umjetnosti, ukoliko nije obojena emocijom, gubi na kvalitetu”, podvlači Goran Ćetković.
Obilježje savremenog, u svim životnim sferama, jeste digitalizacija, pa u tom kontekstu ni likovno stvaralaštvo nije izuzetak, ali se Ćetković ipak oslanja na klasičan izraz.
„U skladu sa vremenom, i digitalna umjetnost utiče na sve sfere društva, što je logičan slijed stvari, ali se ja uvijek oslanjam na ono klasično. U savremenom trenutku koji se bazira na digitalizaciji nastaju djela poput instalacija, performansa… ali to u dogledno vrijeme nestane, a na kraju, dobar dio takvih djela takve umjetnosti, završi i na kontejneru. Pobornik sam da umjetnost treba da ima univerzalne karakteristike, iako se stvara u savremenom trenutku. Jednom riječju, da sadrži klasične vrijednosti, bude poduprta tehničkom, zanatskom savršenošću, da ima emociju i naravno da bude u duhu vremena u kojem stvaramo. Samo tako, umjetničko djelo može egzistirati u svim vremenima, jer umjetnost jeste univerzalna i slike govore univerzalnim jezikom“.
Kada je riječ o politizaciji u slikarstvu, Ćetković smatra da se podrazumijeva da ona postoji, te da u svim sferama umjetnosti ima lojalnih umjetnika. „Trudim se da budem svoj, da gledam svoja posla. Interesuje me samo umjetnost, nemam vremena da se bavim nekim drugim stvarima. Naravno, dotiču me, bitno je kakva je situacija, kako u okruženju tako i u cijelom svijetu, jer sve to utiče na sve nas . Ako je društvo zdravo, onda možemo normalno i egzistirati, a ako nije, onda se cijeli taj sistem urušava“.
Bitnost slobode u umjetničkom izražavanju i nepodlijeganje barijerama su važni činioci kvaliteta umjetničkog djela.
„Ne trudim se da budem dopadljiv nekome, ni kupcu, jer je neprocjenjiva vrijednost i sloboda što kad stanem pred platnom mogu da radim šta hoću. Sloboda i uslovljava tu kreaciju. Znači ako je to tako onda će i djelo biti vrijedno, jer slikarstvu ne treba pristupati kroz šemu koju strogo poštujemo, koja se ne mijenja decenijama, tu nema napretka. Ako unaprijed znamo šta ćemo naslikati – tu nema umjetnosti, ne znam unaprijed šta ću naslikati, to bi značilo da nema spontanosti“.
Slike oblikuju racio, ali zadnju riječ ima emocija, a kako je Ćetković istakao: “Bitno je ono unutrašnje, što izražavamo posmatrajući spoljašnost. I realizam na slici je upitan. Ako slikamo mrtvu prirodu, ili neki drugi predmet, pitanje je šta smo postigli, jer slika mora da sadrži kreaciju, to je upravo čini umjetničkim djelom.
Bitan je i racio koji se javlja dok posmatrate sliku u nastajanju. Nikad ne sjedim dok slikam, stalno se krećem, održavam komunikaciju sa njom, borim se jer i platno pruža otpor, ali se umjetnici trude da ga savladaju i uglavnom izlaze kao pobjednici. Nerijetko, dolazi i do zasićenja, čak i u situacijama kada imate punu slobodu da koristite bilo koji materijal, da slikate što god želite, da koristite bilo koju vrstu podloge… I to je dobro, jer iz tog privremenog mučenja izađete još jači, dođete do forme. Uroš Tošković je govorio: ‘Tu gdje pogriješiš, e tu si otkrio nešto novo’. Suština je u tome da umjetnik uvijek otkriva nešto novo, da se mijenja, a da ostane svoj. Za likovnu umjetnost jako je bitno to nešto nesvjesno i spontano, da do otkrića dođete, podsvjesno”.
Univerzalno pravilo je da treba imati mjeru u svemu, pa i u slikarstvu.
„Problem mnogih umjetnika je što ne umiju da zastanu u pravom trenutku. Imaju situaciju na slici koja je više nego likovna, više nego kreativna, zadovoljava sve kriterijume i koja je da kažemo i remek djelo, ali sve to naruše jer teže da se vrate klišeu, nečemu što su primjenjivali prije pet godina.
Iz tog razloga smatram da je dobro stvarati u ciklusima, jer ciklus zategne tu situaciju, tu vašu spontanost i kreativnost, u kojoj se po malo izgubite. Uz pomoć imenovanja, ciklus zaokruži priču.
Najbolje mjerilo konstantnosti, čak i kada su nagrade u pitanju, jeste da se umjetnicima uđe u atelje, da vidimo šta oni tamo rade, šta posjeduju. Rad i konstantnost su neophodni da se ne bi desilo da uradite jednu sliku, budete nagrađeni i nemate više, zaustavite se. Ako konstantno ne radite, onda niste u umjetnosti i ostaje prazna priča, bez rezultata… A šta su rezultati? Rezultati su izložbe. Za koga radimo? Naravno za sebe, da zadovoljimo svoje emocije, jer umjetnost je neki viši i kreativni čin, ali naše stvaralaštvo ipak treba da dođe u dodir sa publikom, da čujemo šta kaže publika, a onda i likovna kritika.
Sa zadovoljstvom mogu konstatovati da za moje stvaralaštvo imam izuzetne tekstove, sjajne kritike i oglede koje su radili eminentni kritičari iz Crne Gore i iz inostranstva, počev od Anastazije Miranović, Ljiljane Zeković, Saše Ćilikovića, Lucije Đurašković. Nedavno je jedan divan tekst napisao i umjetnik Dimitrije Popović, zatim eminentni istoričari umjetnosti iz Beograda i Zagreba. To me izuzetno ispunjava, jer slika mora izaći u javnost pred publiku i kritiku i suočiti se sa tim.
Imati mjeru u svemu je najbitnija stvar u životu. Imati mjeru dok slikate je posebna priča. Morate imati osjećaj kada da se zaustavite sa radom na slici, iako ona ponekad djeluje nezavršeno. Upravo su mnogi umjetnici od nezavršenog stvorili osnovna načela likovne umjetnosti, poput Ogista Rodena jednog od najvećih vajara poslije Mikelanđela. On je impresionista. Njegova djela su nezavršena. A zašto? Zato što je kroz tu nedovršenost obasjavao svoje figure svjetlošću, jer veća površina bijelog kamena, mermera, prima veću svjetlost. Tako je stvorio jednu likovnu formu koja je u duhu vremena u kojem živimo, impresionizam“.
U središtu Ćetkovićevih ekspresionističkih slika je čovjek i njegova stanja od otuđenosti do stvarnosti, prikazan kroz prizmu raznovrsnih emocija. Jednako inspirativno pristupa i slikanju pejzaža, a trenutno naginje formi figurativnog.
„U posljednje vrijeme naginjem formi koja me vuče i koja odudara od tog već viđenog, klasičnog, realnog, a ide u pravcu koji ima elemenata figurativnog, čak i apstraktnog. Ono što je najbitnije, u umjetnosti ne možete predvidjeti ništa, jer vam se sve spontano dešava. I ta spontanost čini da nikad ne znate kuda će vas odvesti boja, linija. U umjetnosti ne postoje granice. Istrajavate u tome, ako radite iskreno, spontano, na momente i nepoznato. Tu figuraciju dovodim na granicu asocijativne forme, na granicu apstrakcije, ali svakako uvijek ću biti figurativac jer je tema čovjeka, ljudskog lica, neiscrpan izvor inspiracije za mene, kojem se uvijek vratim. Tuda me povelo moje stvaralaštvo.
S druge strane, u trenutku promjene inspiracije, vratim se pejzažu. Pejzaži imaju svoj kvalitet i mogu rame uz rame da korespondiraju sa figuracijom, odnosno portretima i figurama. U pitanju su radovi koji imaju posebnu težinu, kvalitet, to je nešto što ističe nas kao umjetnike, jer smo ipak vizuelna bića. Kad na primjer putujem vozom za Podgoricu, gledam tu svjetlost, ta prelamanja svjetlosti, igru sjenki na našem prelijepom Skadarskom jezeru. Igra koju vidite tamo.. sve je rečeno… totalna umjetnost. Vratim se kući i kažem sebi, moram da naslikam to!
Prošle godine sam učestvovao na izložbi u tvrđavi Besac i predstavio se slikama koje potpuno korespondiraju sa tim prostorom, okolinom, jezerom, brdima. Bilo je to jedno prelijepo otvaranje sa puno publike, došli su ljudi iz Budve, Podgorice, Bara… bio sam prezadovoljan, bio je to poseban doživljaj“.
Likovno obrazovanje je veoma bitno u definisanju umjetničkog izraza, a zahvaljujući slavnim profesorima poput Nikole Gvozdenovića, savremeni crnogorski slikari izgrađivali su stil, ali i izbjegli njihov uticaj na sopstveno stvaralaštvo.
„Uticaj Nikole Gvozdanovića na moje stvaralaštvo je ogromno, ali moji ciklusi i moje slike nemaju dodirnih tačaka sa profesorom. Ogromno je u smislu što je njegov način rada na Akademiji nešto neprocjenjivo za crnogorsku likovnu umjetnost. On je osnivač tog fakulteta i sve što se radilo na Akademiji od trenutka osnivanja, do momenta kada je otišao u penziju je od neprocjenjivog značaja. Ako znamo da su akademije u regionu, dnevno sa studentima radile 4 h – mi smo radili 8; ako je bilo koja klasa radila osam sati, mi smo radili šesnaest. Neprocjenjivi značaj za mene je što je Gvozdenović bio moj mentor, a kod njega sam i diplomirao. Imali smo sjajne uslove. Klasa profesora Gvozdenovića je uvijek bila ispred ostalih, u svakom smislu.
Najbitnije za studenta je da ima materijala, da mu ne nedostaje pribor, jer fakultet likovnih umjetnosti je izuzetno skup. Da bi stvarali u kontinuitetu, morate da imate ogromnu svotu novca. E, zahvaljujući profesoru Gvozdenoviću, mi smo imali sve obezbijeđeno, čak nas je u vrijeme raspusta dovodio u hotelr ‘Sidro’ i ‘Sozina’, gdje smo boravili po desetak dana, odmarali, slikali… I ono najbitnije, ko je prošao kroz klasu profesora Gvozdenovića, bilo da je taj student kasnije slikar, vajar, grafičar, stekao je radnu naviku, a to je najbitnije. On je od nas napravio vrijedne ljude, a kad ste vrijedni onda znači da ste nešto radili, atelje vam nije prazan jer u suprotnom sve pada u vodu.
Karakteristika studenata iz klase profesora Gvozdenovića je da su sačuvali autentičnost. Niko od njegovih studenata nije slikao poput njega, na tome je sam insistirao. Ima profesora čiji studenti ne mogu da se oslobode njihovih uticaja. Kao u hladu velikog drveta, gdje drugo drvo ne može izrasti. Veliki kvalitet profesora Gvozdenovića je što je insistirao na individualnosti“.
U pedagoškoj profesiji, kao profesor likovnog vaspitanja u sutomorskoj školi „Kekec“, Goran Ćetković umjetničkim kistom djecu uči likovnom izražaju. Umjetnički status, za njega nije breme u interpretaciji i metodici nastave:
„Od neprocjenjivog je značaja što radim sa mladim generacijama, jer se i od njih može učiti. Na primjer, Uroš Tošković mi je često tražio crteže djece najmlađeg uzrasta, insistirajući da to bude ono što su oni crtali, a ne njihovi roditelji.
Uvijek nešto naučim od djece jer su ona jednostavno u tome što rade spontana, iskrena i uvijek dođu do novog rješenja. Djeca iza sebe nemaju nikakvo opterećenje, ni akademiju, ni školu da bi njihov rad mogao da bude posljedica toga. Kod njih rad nastaje upravo onako kako se trudim da bude u mojem stvaralaštvu: spontano, nesvjesno i iskreno, a naravno na kraju je racio taj koji sve uskladišti kako treba.
Slici uvijek dajem naziv, ali tek poslije 2-3 dana, jer dok je stvaram, ne znam što sam konkretno htio da izrazim. Onda je posmatram, ili nekog uključim sa strane i upitam kako bi taj neko imenovao moje djelo. To je radio i Lubarda, imao praksu da prijatelji daju imena njegovim slikama. Nije presudno, ali je sliku bitno imenovati. Greška je što moja publika nekad misli da sam zamislio da ću naslikati bilo koji motiv, poput tuge ili radosti. Nekad krenem od teme rođenja, a završim sa umiranjem. To je kao i život, jednostavno proces. Nekad slici date život, pa ga onda odmah oduzmete, jer ispliva druga spontana ideja. U tome je poenta, traganje daje smisao“.
