Gost 62. emisije “Priče s Baranima” bio je Goran Dragović (1959), jedan od prvih radnika štamparije u Baru, poznati radioamater, čovjek zadužen za tehniku pozorišnih predstava barske produkcije osamdesetih, autor knjige o radio-stanici na Volujici…
Njegov otac Čedo Dragović najpoznatije je ime crnogorskog pozorišnog amaterizma, kao glumac i reditelj, a đed Milić poznati predratni zanatlija, društveni i sportski radnik, jedan od organizatora velikog aero-mitinga na Pristanu…
“Moja priča počinje ljubavnom pričom mog oca Čeda i majke Hazere. Otac se rodio na Pristanu u kući Frana Trcete, a đed Milić se nakon Drugog svjetskog rata vratio u Berane, tu sam se i ja rodio. Otac je radio u ivangradskom pozorištu i u tamošnjoj Gimnaziji i, kažu, bio omiljeni profesor, pomogao nastanak pop-rock muzike i glumačkog amaterizma, a majka je bila njegova učenica. I kako to biva, zavole se, i ona pobjegne za njega. Njihove porodice su bile dva svijeta, barem su tako majčini shvatali – različite vjere, različitih shvatanja u životu… Majčini nisu prihvatili to vjenčanje i skoro 10 godina nisu razgovarali s njom. Onda je jednog zimskog popodneva, dok sam se igrao pored peći, jedan čovjek kucao na vrata. Majka je počela da plače čim ga je vidjela – bio je to njen brat koji je došao iz Sarajeva, gdje su tad živjeli, da izglade odnose. Sjećam se te scene kao da je danas bilo. Otac je još u Ivangradu ostavio mjesto profesora i otvorio auto-servis, a zašto je to uradio, ne znam ni danas. Moja najranija sjećanja se vežu baš za taj servis i automobile koji su dolazili”.
Početkom sedamdesetih, Dragovići se vraćaju u barsku opštinu, u Sutomore.
“Za dolazak u Sutomore je najveći ‘krivac’ bila majka. Otac je stalno govorio kako bi se iz Ivangrada vratio u svoj Bar, na more, pa je majka, da on ne zna, kupila 1969. plac u Sutomoru. Došla je kući sa ugovorom i rekla mu da ispuni svoju želju. Kuću smo sagradili niže od autobuske, a Čedo je i tu otvorio auto-servis. U tom dijelu Sutomora je bila samo jedna kuća, a sa druge strane kuća Đura Vujačića, starosjedioca, i još jedna, nekog vlasnika iz Sarajeva. Školu sam najprije učio u baraci iznad podgoričkog dječjeg odmarališta, a onda postao dio prve generacije koja je ušla u školu ‘Kekec'”.
U sutomorskoj školi, Goranu nemirni duh ne da mira – osnovao je prvi bend i postao glavni urednik prvog lista škole.
“Negdje 1971/72. Goran Noveljić, Siniša Pilić i ja smo osnovali bend ‘Flamingo’. Glavna svađa je bila hoće li se grupa zvati tako ili ‘Trula žica’. Na kraju su se oni pobili i Goranov prijedlog je pobijedio jer je bio jači. Goran i ja smo svirali gitaru, Siniša bubnjeve, nije bilo bassa, pjevali smo Bobu Stefanovića, ‘Indexe’, ‘Lutajuća srca’ i slično na priredbama u školi i u pančevačkom i makedonskom kampu blizu moje kuće. Prvu gitaru su mi kupili u Titogradu, imala je vrat malo bolji od držala od lopate, a sljedeća je bila ‘Jolana Hurricane’. Imala je dva od tri magneta, pa sam jedan dao Goranu za njegovu gitaru. Mi smo sve to doživljavali kao neku važnu stvar, i eto, ispalo je slučajno da smo bili prvi bend u Sutomoru. Da budemo iskreni, samo smo htjeli da sviramo i da se zabavljamo.
U školi smo pokrenuli list ‘Jadran’ i prvi odgovorni urednik lista sam bio ja. Radili smo ga na geštetneru, a mentor nam je bila prof. Mira Smiljanić. Kucali smo papir na toj matrici, u kojoj slova izbuše otisak, onda se to stavi u geštetner i izlaze kopije sve dok ne ispcijepaš matricu, možda stotinjak”.
Muzikom počinje ozbiljnije da se bavi u srednjoj školi.
“Ulazim u bend Gimnazije koji se zove ‘Kadeti’. Prva postava je bila Zoran Nikitović – bubnjevi, Rade Nikitović – gitara i vokal, i ja na bassu. Vrlo smo ozbiljno vježbali. Imao sam odlično pojačalo, koje je igrom slučaja došlo kod mene još u Sutomoru. Imalo je 50 W, što je u tom vremenu bilo ravno atomskoj bombi, jer su ostala bila po 5-10 W. Naime, Goran Sekulović i Žoljo udare auto Andriji Daboviću i moraju da ga dovedu na popravku kod mog oca. Goran je pitao Čeda koliko će da košta opravka, a on je vidio to pojačalo na zadnjem sjedištu i rekao da će mu zamijeniti čitav prednji dio jer je sve oštećeno, u zamjenu za njega. Pričao mi je poslije Goran – da mu je oko izvadio, lakše bi mu bilo.
U ‘Kadete’ se poslije uključio dobar pjevač Mladen Vitas, Zoricin brat, a ubrzo je došla i Sanja Mašanović na klavijaturama. Tada smo postali pravi bend sa hard-rock repertoarom, od domaćeg samo ‘YU grupa’ i ‘Time’. Nastupali smo uglavnom u Gimnaziji, na priredbama, često smo pratili i folklor iako to nema veze s našim stilom no samo da sviramo, napravili smo par igranki, ali je najvažniji nastup bio onaj na dočeku štafete u Domu kulture.
Posebno se izdvaja jedan izuzetno bitan nastup, povodom nekog praznika, ne sjećam se više kog. Izveli smo rock-verziju opere ‘Ero s onoga svijeta’. To je bila ideja profesora Vita Ujesa, koji je prearanžirao osnovnu melodiju i prilagodio nam. Angažovao je hor iz OŠ BJO, pozajmili smo od starijih kolega ozbiljnu opremu za nastup, pripreme su tekle mjesecima, a morali smo da budemo potpuno tačni jer Vito ne prašta greške. Nastup je prošao odlično, skupa svi – pjevali su hor i Mladen kao solista i ‘Kadeti’. Bile su odlične ocjene, a iako je bilo puno publike, svi su ćutali i slušali. Nakon toga se više nikad nismo skupili, došao je kraj školovanja u Gimnaziji”.
Goran je jedan od najpoznatijih barskih radio-amatera, i u evropskim okvirima, a njegovo znanje posebno je došlo do izražaja nakon 15. aprila 1979.
“Radio amaterizam je sedamdesetih bio najekskluzivniji hobi na svijetu. Počeo sam da se time bavim kao prijemni radio-amater još u Sutomoru, kad sam u Čedovoj kutiji našao neke slušalice. Kupovao sam ‘Tehničke novine’ i ‘ABC tehnike’ i nekako sklopio prijemnik. Negdje 1972. sam postao član radio kluba YU6DLM u Titogradu. To je bilo vrijeme prije mobilnih komunikacija, vrijeme fiksnih telefona samo u pošti i u kućama. Bavio sam se kratkim talasom i razgovarao sa korespondentima iz čitavog svijeta, zavisno od vremena.
Tog 15. aprila 1979. me majka ujutro probudila i rekla da operem zube. Krenuo sam ka kupatilu, kad je počelo da drma. Mene i sestru je majka pribila pri zidu jer je bio noseći, od betona, i znala je da neće pasti. Strčali smo napolju, u sobi sam bio u majici i kratkim gaćama, a kad sam izašao napolje imao sam na sebi farmerke – kako, ni danas ne znam. Čedo je bio u kući i izašao je posljednji, on se nije puno sjekirao, ni potresao, potpuno hladan. Mjesec dana smo kampovali ispred kuće i vratili se u kuću jer je bila nova i ne mnogo oštećena.
E, odmah nakon zemljotresa, isti dan, radio-amateri su napravili čudo. Postavili su stanicu na Crkvici, Goran Sekulović i Rajko Radulović poslali su prvu vijest iz grada, da se zna da nije sve potonulo. Ja sam se odmah javio za istovar ćebadi i šatora, za pomoć na terenu, a kad su čuli da imam veze sa komunikacijama, stavili su me za radio stanicu. Bili smo danonoćno u vojničkom šatoru štaba Civilne zaštite, odjeljenje Šušanj, u auto-kampu. Pratili smo isporuke humanitarne pomoći i ostvarivali vezu između punktova gdje je trebalo što isporučiti. Tog prvog dana se uopšte nisam prepao, ali sam zato narednih dana skakao na svaki potres”.
Goranov otac, Čedo Dragović, je preporodio glumačku trupu KUD “Jedinstvo”, početkom osamdesetih. U sve predstave, međutim, bila je, na ovaj ili onaj način, uključena i cijela porodica.
“Sve predstave su prešle preko leđa moje majke, a ‘Pelinovo’ je puno koštalo porodicu, i radno i živaca i finansijski. Hazera je uvijek imala povjerenja u Čedov izbor, i svi smo se trudili da pomognemo, niko nije preispitivao njegove odluke. Pare su se za predstave nabavljale na razne načine, Hazera je bila ta koja je znala u svakom trenutku koliko ih ima, i za šta su sve potrebne, a za šta nisu. Majka je vodila računa da se kupi jeftiniji materijal za scenu, a da bude kvalitetan; šila je kostime i platna za kulise da bismo uštedjeli; kuvala je hranu za čitavu gomilu glumaca koji su svaki dan bili kod nas… Ja ne pamtim da sam ikad vidio majku kako spava, kuvala je kafu ili čaj do rano ujutro svima, u našu kuću su ljudi dolazili u bilo koje doba dana ili noći…
Čedo je uvijek imao ideju, a Hazera je imala ideju kako njegovu ideju sprovesti u djelo. Hazera je tačno znala kako sa Čedom da funkcioniše, sve je razumjela i kad joj ne bi rekao, ona je bila temelj i vezivno tkivo naše kuće. Čedo je bio suviše nervozan i imao je milion intersovanja.
Moja zaduženja u predstavama su bila u tehničkom dijelu – svijetlo i zvuk, i to mi je za divno čudo išlo dobro. Ja sam i suprugu Maju upoznao kad je glumila u Čedovoj predstavi ‘Šuma’, a njena sestra Seka je bila u pozorištu od prvih Čedovih dana. Kasnije je i moj sin Milić ubačen u trupu, bio je Cerov unuk u ‘Cigani umiru pjevajući’, čak je jednom i zaspao usred predstave, pa su ga budili, što je bilo vrlo autentično“.
Rad na predstavama donosio je puno lijepih stvari, neočekivanih, ali i puno odricanja.
“Prva predstava koju sam radio bila je ‘Čarobna frula’. Za svijetlo i muziku sam na festivalu u Bijelom Polju dobio specijalnu nagradu, ali cijena toga je bila da ne idem na matursko veče. Nikola Stanišić je došao negdje oko jedan po ponoći i rekao ocu da će da me vodi u ‘Castello’ u Petrovac, kako nema smisla da ne idem, ali ja sam morao da napravim reflektore, rađeni su po mojoj ideji. Penjao sam se po plafonu, skidao reflektorske sijalice, farbao ih flomasterima, napravio regulator svijetla da se lagano gasi, ali me to koštalo maturske večeri.
‘Darinka iz Rajkovca’ je bila najinteresantnija sa tehničke strane, imao sam puno posla. Bila je to intrigantna predstava, revolucionarna, sa tematikom iz Drugog svjetskog rata, ali puno drugačija od uobičajenog šablona. Odlično je prošla gdje god da je izvedena. U predstavi je korišćena igra svijetlima, što je prilično davalo na dramatičnosti. U diskotekama su koristili tzv. crno svijetlo – ljubičaste lampe koje su omogućavale da se vidi samo bijela boja. Ako se glumac obuče u crno, onda ga ne vide na sceni.
Scena koju ja pamtim je sljedeća: Slavica Milenković kleči na pozornici i govori monolog, a kroz mrak joj se približava četiri para šaka. Samo su se one vidjele jer su glumci bili skroz u crnom, a nosili su bijele rukavice, pa je lampa samo to obasjavala. Ja nikad nisam gledao nijednu Čedovu predstavu iz publike, uvijek sam bio iza zavjese ili u ćošku nekom sa magnetofonima i opremom, i to je bila jedina scena koju sam uspio da vidim, jer sam imao pauzu i strčao u publiku dok su Slavici duga tri minuta prilazile ruke.
‘Pelinovo’ je bila najsuspješnija Čedova predstava, a moj inovativni doprinos bio je kvadratni plakat, što je bilo neuobičajeno za to doba.
Moram da istaknem kako ja nikada, čak ni kad sam radio predstave, nisam nešto naročito volio i cijenio pozorište kao umjetnost – meni je sve to bila kratkotrajna iluzija, jer umjetnost zamišljam kao trajnu stvar, koja opstaje dugo, a predstava to ne može – odgleda se i nema je više. Naravno, nikad to nisam priznao Čedu, nisam smio. Umro je, a da mu nisam rekao šta ja mislim o tome”.
Goran Dragović je bio u prvoj postavi radnika barske štamparije IGRO “Solidarnost”, osnovane 1981. godine. Kroz njegove su ruke prošle prve “Barske novine”, prve knjige lokalnih autora, školski list “Primorac”, “Ulcinjske novine”…
“Lutao sam od faksa do faksa, i odlučio ipak da se zaposlim, kad mi je Savo Pavlović rekao da Radio Bar traži ljude koji bi išli na kurs za štamparstvo. Upao sam u uži izbor, pa je nas sedam otišlo u Beograd da učimo školu, četiri mjeseca, po cio dan – od ujutro praksa do jedan popodne, odmor do četiri, pa predavanja – teoretski dio do 9 uveče. Za ta četiri mjeseca smo savladali sve časove koje srednjoškolci grafičari imaju tokom školovanja, i na kraju polagali završni ispit. Bilo je vrlo zahtjevno jer smo odmah radili praksu, ali je bilo i dobro, pošto smo odmah po dolasku bili obučeni za posao. Kad je škola završena, imali smo obaveznih 15 dana rada u nekoj od dobrih štamparija u Beogradu. Meni je dopao bivši ‘Jež’ koji je radio 80% razglednica i omota ploča bivše Jugoslavije, tako da mi je prvi posao bio na LP ploči Olivera Mandića i plakatu za hotel ‘Jagodinu’.
Štamparija je bila smještena u desnom kraju radijske barake u Makedonskoj 2, zajedničko preduzeće IGRO ‘Solidarnost’. Zvanično je otvorena 15. aprila 1981, na otvaranju je bila Stana Tomašević Arnesen, ali smo mi već nekoliko mjeseci radili, stavljali mašine u funkciju. Prva stvar koju smo štampali u toj probnoj proizvodnji bila je knjižica o zemljotresu, uglavnom bazirana na fotografijama. Gledao sam je prije neki dan, fotografije su radili Boško Milošević i Anto Baković. Antove fotografije sam nepogrešivo mogao da prepoznam među hiljadu drugih. Njegove su fotke bile ‘tvrđe’ od većine drugih novinskih fotografa, sa više kontrasta, zahvalne za rad, odlično izađu i u štampi i u reprodukciji. Sa zanatske tačke gledišta, njegove fotografije nisu prave štamparske i novinske, jer imaju ograničen raspon i daleko su od uobičajenih ‘regularnih’ 256 sivih tonova. Mnogo su više bile umjetničke nego novinarske.
Tada sam mislio da su prve ‘Barske novine’ briljantne, ali sada, kad ih pogledam, padne mi mrak na oči, sve je puno početničkih propusta. Vidi se selotejp, krivi su stupci, imamo slovnih grešaka, sve je napravljeno u žurbi i brzini, bukvalno za jednu noć. Ali, su to bile prve gradske novine i jako sam ponosan što sam bio dio ekipe koja je radila na njima.
Mnogo knjiga je takođe urađeno, različitih, ali se posebno sjećam ‘Hrama zlatnog lotosa’. Prvo jer je bila odlična knjiga poezije čovjeka koga smo voljeli Sloba Vučkovića, drugo jer sam osmislio kako treba da izgledaju ilustracije koje sam dobio, i treće, konstruisao sam poseban font za naslovnicu sa cvijetom u svakom slovu. Baš smo se svi potrudili oko te knjige, vrijedjelo je”.
Posljednji segment razgovora bio je vezan za prijatelja, nedavno preminulog fotografa i štampara Steva Popovića.
“Stevo je bio jedna posebna ličnost, uvijek nasmijan, nikad nije puštao da ga neki problem uništi, čak i kad su ti problemi bili vrlo realni, i tu ne mislim na bolest nego na konkretne stvari. Prvo radno mjesto mu je bila štamparija ‘Sitoštampe’ na Virpazaru koja nikada nije mogla da radi, iako su velike pare usute u nju. Razlog je bio jednostavan – bila je pored jezera, a papir je povlačio vlagu toliko da je bilo nemoguće raditi. Uveče ostaviš tonu papira, ujutro je tona i po valovitog. Radili su neke prednje ploče za ‘Obodove’ mašine za veš, ili nešto na plastici, ali to nije išlo…
Nakon Virpazara, počeo je da radi sitoštampu ilegalno kući. Sreli smo se par puta, bili smo komšije, pa me zvao da mu pomognem oko svega toga. Onda je ipak odlučio da firmu registruje na ime ‘Grafička radionica’, i bila je to prva privatna štamparija u Crnoj Gori, smještena u ostacima Stevove stare kuće na Žukotrlici, koja je ‘pala’ u zemljotresu. Počeli smo sa sitoštampom, onda smo nabavili mali rotaprint RT4 veličine i izgleda geštetnera, i na njoj je štampan legendarni ‘Osho glasnik’, prvi takav u Crnoj Gori”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Goran Dragović.
