Goran Đurović: Sokolana, obračuni s Lamelašima, čokoladne bananice i hvatanje padobranaca

U petak, 13. avgusta, gost emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Goran Đurović (1972), diplomirani ekonomista, vlasnik uspješne privatne kompanije “Cerovo” (iako za sebe kaže da je “samo radnik te firme”), humanista i filantrop, odnedavno ponovo aktivan u političkom životu Crne Gore.

Početak priče bio je vezan za Sokolanu, gdje je prvo živio. 

“Moji su došli u Bar šezdesetih godina, otac je vodio stovarište ‘Napretka’ iz Nikšića, u Sokolani. Kad ljudima kažem da sam rođen u stovarištu, misle da je figurativno, a skoro da nije. Ja sam iz bolnice donešen u baraku stovarišta, u dio koji je služio kao kuća. Moje fotografije iz ranog djetinjstva su na viljuškaru, kamionu, pored cigli, i to me prati do danas.

Bilo je puno djece, siromašno naselje koje je imalo dušu. Nije bilo dobrog puta, već puno makadama, prljavštine, prašine, ograda, bodljikavih žica, svega što je imanentno siromašnom naselju. Ljeti smo od 24 sata dnevno bar 16 bili napolju, trčali, uvijek prljavi, igrali se partizana i Njemaca, kuće se nisu zaključavale i nije bilo nimalo rijetko da ulazimo iz barake u baraku, odnosno iz kuće u kuću… Znali smo da ručamo đe bi se zatekli, ne sjećam se da je bilo kome bilo mrsko što vidi goste, ljudi su bili željni druženja“, počinje priču Đurović.  

Prvu školsku godinu pohađao je u starom “Meksiku”, družio se i učio sa Nikolom Bulatovićem, danas glumcem i pjevačem, a već tada dječjom zvijezdom uz “Zapalile lule ajkule”. A onda je 1978. prešao u Spuške lamele, u Ulicu Jovana Stojanovića.

“Iz baraka Sokolane dolazimo u grad, u jednosoban stan. Kad nas je pokojni otac uveo na prvi sprat, to je bila euforija, oduševljenje koje se nikad više neće ponoviti. Živjeli smo nasuprot velikog ‘Maximarketa’, blizu trafostanice i uglavnom smo se tu provodili vrijeme, nije bio gust saobraćaj, pa se stalno tu igrao fudbal ili na parkingu ispred prodavnice ili na sredini Spuških gdje je bio centar okupljanja. Tu je bila i čuvena Promaja, veliki prolaz kroz zgradu koji je kasnije zatvoren. Taj prolaz dužine negdje dvadesetak metara, širine četiri, bio je naše utočište, naročito kad pada kiša ili zimi, ali i kad su velike vrućine. U njoj se igrao fudbal, kockice… Ispred Spuških nije bilo parkinga, bio je nabijeni šoder sa koga si krvavih odranih nogu dolazio kući…

Dio urbane istorije naših zgrada bili su obračuni djece Spuških i Lamela. Nije to bilo nimalo naivno, bio je to pravi rat u kome je letjelo kamenje, po dvadesetak na obje strane, sa naše strane Mijo Martinović, ja sam bio samo sporedni igrač, s druge strane Mengi, Ratko i ekipa, bilo je i razbijenih glava. A glavna stvar je bila osvojiti teritoriju, a najvažnije – blokove koji su bili ostaci od građenja, smješteni između dvije zgrade. Postojao je dogovor za obračun, tačno vrijeme, ništa sačekivanje. I što je zanimljivo, ti isti dječaci su bili prijatelji i zajedno se vraćali kući iz škole ‘Blažo Jokov Orlandić’, ali popodne su bili ljuti neprijatelji. Osim tuča, naravno, između tih zgrada vladalo je i fudbalsko rivalstvo, fudbal je bio apsolutno dominantan preko čitave godine, uz neizbježne klikere, tapke i sl. Bio je stadion kod Pivnice, ali to je za nas bilo daleko. Ili smo igrali na Crkvice ili na livade iza Lamela“, sjeća se Đurović, i potencira kao vrhunski ugođaj Bara u djetinjstvu otvaranje Robne kuće “Izbor”: “Pokretne stepenice su bile doživljaj. Po desetak nas je dolazilo da se vozi gore-dolje u Robnoj kući gdje je bilo svega, apsolutno svega”.

Kako je rekao, “svi znaju da su Crkvice bile kultno mjesto”: “Bio je to teren gdje su dolazili svi i gdje se igrao ozbiljan dječiji fudbal. Vazda je bilo nekoliko ekipa, pa si ispadao i čekao red. Postojala je hijerarhija i znalo se ko kad može da igra. Mi mlađi smo morali da budemo tu po vrućini, do pet ili šest, poslije su igrali stariji. To je jedino mjesto gdje su dolazili dječaci iz raznih zgrada, inače su svi funkcionisali u svojim malim zajednicama od najviše 2, 3 zgrade. Kao male enklave, pritom toliko male da je to nevjerovatno, ali sa svojim pravilima, sa 5, 6 dječaka i ograničenim prostorom. Ili su nama te zgrade izgledale velike jer smo mi bili mali. Taj stadion sa kamenjem umjesto stativa na Crkvicama nema ni 20 metara, ali je nama bio sve. Ta takmičenja su bila mali barski Mundijal”.

U sedmom razredu počeo je da trenira košarku, u podmlatku “Mornara”, kod Peđe Milovića.

“Peđa, naš čuveni Baranin, vrlo specifična ličnost. Bio je oštar, sarkastičan, ali vrlo, vrlo duhovit, jako inteligentan, ali i bezobrazan. I poznavao košarku. Znao je da te digne, ali i da te brutalno prizemlji kad misliš da si poletio i da si neko. Vježbali smo u školi ‘Jugoslavija’, da ne lažem, ja sam imao više želje nego talenta. Igrao sam samo jedan jedini oficijelni meč, i to protiv podmlatka ‘Cibone’ kada su došli u grad. Sjećam se razmijenjenih zastavica, ali ja naravno nisam sačuvao jer sam mislio da će one biti stalna pojava, no nisu bile… U tom periodu lutate i sve živo upisujete, tražite se, pa sam tako i ja očigledno samo upao u košarku, poslije sam trenirao i karate, džudo, ali ni to mi baš nešto nije išlo…  Ostao sam vjeran amaterskoj košarci, kasnije sam igrao malo tenis…”, opisuje svoj sportski život Đurović.

A amaterska košarka je u Baru vezana za terene kod Gimnazije: “Kao i na Crkvicama, ekipa koja ispadne – čeka da dođe na red. Kad su bile tri ekipe, imalo je smisla, kad su bile četiri – malo, kad ih je bilo pet – nimalo. Jedan od virtuoza je tada bio Rara Pešić, čuveni odraz je imao Peđa Ratković, kao da nije imao noge nego federe, iz mjesta je letio uvis, bez zaleta. Špic je imao one harlemovske i NBA fore, akrobacije, bio je tako i obučen, atrakcija je bio, ako se kod koga vidjela iskrena ljubav prema košarci, to je bilo kod njega, šoumen“.

Osamdesetih se porodica seli u dvosoban stan u Obali 13. jula, preko puta gatova, nedaleko od Kluba penzionera.

“Počinje drugačija vizura grada iz tog ćoška, novo društvo, interesantno. Fudbal smo igrali na pločniku đe su sad terase kafića ‘Makaron’ i ostalih. Tu smo igrali i hokej, vozili se karići… Hokej smo igrali sa okruglim kamenom koji je mijenjao pak, i sa palicama od dasaka, na male drvene golove. Jednom je neko nabavio i pravi pak, gumeni. ali je bilo više igre sa onim kamenim, samim tim i krvavih cjevanica i glava, ali ništa strašno”.

Zabavni park Danijele Bronzan, “teta Danijele” je bilo prvo mjesto konkretnog dokazivanja dječaštva.

“Svjedočiš jednom ambijentu metropole u malom Baru, tu je autobus sa svjetlećim reklamama, fliperi, džuboksi… Starije generacije su bile okupirane fliperima, a ja sam bio fasciniran ‘Formulom’, to je prva video igra za koju znam. Sjedneš u sjedište i na ekranu se pojavi prosti crtež sa dvije linije kao staza i formula u vidu primitivnog crteža koji predstavlja tebe kako voziš. Imao si volan i gas, a slika tj. linije su se mijenjale kako si vozio stazom. Bilo je onih koji su uspijevali da se provuku kroz prečice i tako uštede vrijeme… Bilo je sve bilo izuzetno jednostavno, simulacija vožnje na grafički najjednostavniji način, ali nama je to bio vrh modernog života… Stoni fudbal i fliper nisam igrao, nisam imao tu koordinaciju rukom, na fudbalu sam ‘roštiljao’, što je bilo apsolutno neprihvatljivo, pa sam se povukao, dok je bilo onih koji su znali da samo trznu i razvale lopticu”.

Novi dio grada donosio je i nove saznajne momente.

Dragan Gojnić Čuma je živio u zgradi preko puta i imao veliki kasetofon, onaj kao kutija. Izbacio bi ga na terasu i puštao muziku da svi čujemo. Uvijek rock ili disco, sjećam se one ‘1,2,3, 4…’ ili ‘La Isla Bonita’… Gledao sam ga sa svoje terase i divio se tom momentu da čovjek može da pusti sa svog balkona aktuelne muzičke hitove i da ga svi čuju.

Naravno, i moja želja je bila da imam takav kasetaš, a još je veće čudo bio dvokasetaš sa dvije glave, gdje ste mogli da presnimavate sa jedne kasete na drugu. Moja tetka iz Beča je rekla kako mi ga je kupila, pa će mi ga u prolazu za ljetovanje donijeti. U euforiji, ja sam obavijestio čitavu zgradu, svo društvo, i opisivao ga kao da ga imam u ruci. Usred ljeta došla je tetka, kao što je i rekla, i donijela dvokasetaš. Ja ne vjerujem da se to dešava, ne dodirujem ga, kao božanstvo ispred mene, i zamišljam kako puštam muziku kao moj komšija… Međutim, moja tetka tužnim glasom saopštava da su joj carinici u Austriji rekli da ga mora vratiti nazad ili će platiti enormnu kaznu. U tom trenutku, meni se srušio svijet. Imam dvokasetaš prd sobom i gledam kako odlazi nazad u Austriju. Uz to, ne mogu da objasnim društvu da nisam lagao i što se sve desilo, bezuspješno se opravdavam danima, bila je to stvarno trauma…”.

I prve ručne video igrice stigle su uskoro: “Moj komšija Acko Dabanović dobio je video igricu, gdje idete lijevo-desno mrdajući dugmiće i hvatate padobrance. To je bilo svjetsko čudo za sve nas. Čekali smo na red da se on izigra i da nama dopusti da odigramo jednu turu hvatanja padobranaca. Kad bi držali tu igricu u rukama, činilo nam se nemoguće da tako nešto uopšte postoji, svjetsko čudo”.

Obavezna stavka svih dječaka Topolice koji su imali od 13 do 18 godina, u drugoj polovini osamdesetih, bila je skupljanje praznih limenki stranih pića, koja se tada nisu prodavala u SFRJ (ni limenke, ni pića).

“Tu gdje je sad vojni gat, pristizale su strane jedrilice i male jahte. Odlazili smo da ih molimo za prazne limenke kako bi upotpunjavali kolekciju. ne znam nikoga tog doba ko nije imao brdo limenki na ormaru, po dva, tri reda naslagane uvis. Sobe su nam bile zatrpane limenkama, na ‘Fanti’ su bili Diznijevi junaci, prvi put sam vidio ‘Foster’ pivo, a jednom sam od ljudi sa jedrilice dobio prvi put probao ‘7up’, to je bio ugođaj, novo piće koje nikoi nije pio“.

A statusni simbol čežnje su nekima bile patike, nekom bicikla, a Goranu Đuroviću čokoladne bananice. 

“U našoj blizini je bila samoposluga ‘Vračar’ i u njoj čokoladne bananice. Majka bi me poslala po hleb i dala pare za dvije – jednu za mene, drugu za sestru. I pokušavaš da je jedeš polako, što sporije, ne bi li što duže trajala, a ona nestane za par sekundi. Sanjao sam o tome kad ću zaraditi para da mogu da kupim toliko čokoladnih bananica da se najedem. Razmišljao sam da li će doći dan kad ću moći kupiti cijelu kutiju čokoladnih bananica”.

Kako ističe, najljepše poglavlje barskog života bilo je učenje u Gimnaziji.

“Pohađao sam jezičko-kulturološki smjer u školi, u kojoj se od profesora mnogo moglo naučiti, s njima nisi imao konverzaciju, već poštovanje, mogao si da učiš kako biti čovjek, kako se ponašati, nisu nudili samo šturo znanje već šire obrazovanje. Robert Tijanić je postavljao nama balavcima filozofska pitanja, kod Moma Vukovića smo slušali kakve dubinske poruke nose latinske poslovice, a Kaća Kosać je bila posebna priča. Radimo pismeni nas tri druga i svi mislimo da ćemo da dobijemo peticu. Ubijeđeni da smo napisali epohalna djela. Rezultati pismenog – tri jedinice za nas trojicu! Saša Ujes, sin maestra Vita, bio je u EkV fazonu i takav je pismeni napisao – pun velikih riječi, poruka, ali je to Kaća odmah eliminisala; drugi, Ivan Milošević je greškom spalio Đordana Bruna, a treći – ja, izgriješio sam interpunkcije od početka do kraja. Nismo se bunili, jer smo bezuslovno vjerovali da zna zašto je to uradila”.

Đurovićev život posljednjih decenija vezuju za kompaniju “Cerovo”, ali malo ko zna kako je nastala.

“Kada je moj otac napustio osamdesetih stovarište ‘Napredak’ Nikšić, postao je direktor jedne makedonske firme za Crnu Goru, i to je bio prvi momenat mog života da je imao pristojniju platu i da sam mogao bolje da se obučem, jer smo prilično siromašno prije toga živjeli. Stekao je tokom decenija rada u toj i prošloj firmi ogroman broj poznanstava, pa su se on i majka krajem osamdesetih odlučili da krenu u privatni biznis. Pokrenuo je ‘Cerovo’, veletrgovinu u okviru koje je prodavao građevinsku robu širom bivše Jugoslavije. Dao joj je ime po mjestu porijekla, zaseoku pored Bogetića, preko puta manastira Ostrog. Ja nisam mogao sve to izbjeći, sve i da sam htio, a nisam htio. Još od onih prvih viljuškara pored stovarišta u Sokolani, to je bilo dio mog života. Kad sam bio student, radio sam kod oca tri mjeseca ljeti, nije me štedio, a nisam ni ja sebe, sve sam radio, utovarivao, istovarivao ručno, kasnije smo nabavili viljuškare… Kad sam diplomirao, uključio sam se u rukovođenje firmom. Moram reći da mi pokojni otac i danas fali, ne samo u roditeljskom smislu, već poslovnom. Fali mi njegova mudrost, poruke kad bih znao da prenaglim u komunikaciji s ljudima i zapošljenima, imao je socijalnu inteligenciju jasno izraženu…. I danas, kad sam u nekoj velikoj dilemi, svaki put pomislim kako bi bilo dobro da je tu da me posavjetuje, to je najbolje umio”, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Radio Bara Goran Đurović.   

Share.

Comments are closed.