Kao neka sirota princeza iz propale porodice plave krvi, 1974. godine došla sam da novi život započnem u dvorskom kompleksu u Baru. Ne baš u Dvorcu, mada je bilo perioda kad je i u njemu živjelo nekoliko skromnih, radničkih porodica. Njih nisam zatekla, ali jesam biblioteku koja je bila na posljednjem spratu sa malim prozorima, baš tamo gdje su nekad bili stanari. Prije sam dobila člansku kartu biblioteke, nego vjenčani list! Nije neko dostignuće, ali se stvarno ponosim što sam vjerovatno jedan od najstarijih članova. Počasni! Asocijacija na legendarnog Zorana Radmilovića se podrazumijeva.
Moja prva barska adresa bio je Mali dvorac. Topolica 14. Nije to bilo neko reprezentativno mjesto kao sada, kad je u toj kući omiljeni restoran “Le petit chateau”. Mada, ni onda mu nisam nalazila mane. Kad je valjao kraljevim perjanicima, bio je dobar i partizanskoj kćeri, koja je tu provela prvu barsku, godinu… Prije skoro pola vijeka.
Zahvaljujući “jačoj polovini” koja je o Topolici, Dvorcu, dvorskom parku i svim mjestima u njemu znala sve, nije mi trebao bolji vodič. Pričao mi je o nekadašnjim stanarima Dvorca i njihovim gostima, o muzejskim eksponatima. O skrivenim mjestima za koja znaju samo Topoličani. Ali kad je počeo da nabraja drveće u parku, da mi objašnjava odakle je stiglo i kako se zove, zaprepastila sam se. Jeste odrastao u parku, ali što je mnogo, mnogo je.
Dvorski kompleks me je zauvijek očarao. Reprezentativni dio, ali i obližnje skromne kuće, đardini, profesorska kolonija, Velišina kuća sa barkom ispred vrata, plaža pred kućom… Tu su Topoličani učili da plivaju i da se šepure pred turistkinjama… Meni nije bilo dato da na moru učim plivanje, pa sam izbjegavala da prikazujem svoje mlataranje rukama i nogama, naučeno u brzoj i hladnoj Drini kad sam imala jedva pet godina. Bila sam zahvalna tati koji je bio moj učitelj plivanja i ponosna na svoje umijeće, sve dok u Baru nisam vidjela kako se pliva.
Zahvaljujući ekstremnoj radoznalosti i srećnoj okolnosti da sam se cio radni vijek bavila istraživanjem i informisanjem, mnogo vremena i truda uložila sam u čeprkanje po istoriji. Željela sam da saznam zašto je baš barski dvorac bio “biser u kruni” crnogorskog kralja. I kako se baš tu, u Baru, Crna Gora konačno “vjenčala sa morem”. Ko samo ovlaš zaviri u prošlost, vidjeće da je skoro sve najvažnije za Crnu Goru i Bar počelo u vrijeme kralja Nikole. Na Volujici je proradila prva radio-telegrafska stanica na Balkanu. Kralj lično u more je položio kamen temeljac buduće luke. Prisustvovao je otvaranju saobraćaja na prvoj crnogorskoj željezničkoj pruzi od Bara do Virpazara, kada je rekao da je pruga “radost moja i cijele Crne Gore”. Jahta “Rumija”, usidrena ispred dvorca, kao da je nagovijestila buduće brodske linije, marinu, turiste…
Zahvalna sam sudbini što sam imala sreće da, kao jedan od novinara “Pobjede”, dočekam kralja Nikolu kad se, nakon predugog stranstvovanja, najzad i zauvijek vratio kući. To je jedan od događaja koje ću uvijek pamtiti.
Topolički dvorci su i dalje dio mog svijeta. Živim sa njima. Kraljev ljetnjikovac odavno je kuća kulture. Stotine predstava, koncerata, književnih večeri, izložbi odgledala sam za svoje redakcije i svoju dušu… I sad volim da, poslije kulturnih programa u Dvorcu i dvorskom parku, u blage ljetnje večeri ispred Malog dvorca pijuckam kafu. Baš ispred prozora moje prve barske sobe. Zurim u svijet na šetalištu i mislim na svoje stare komšije, na stanare “Trudbenikovih baraka”, na Mirotiće, Lačeviće, Šarbajiće, Lukiće… Sjedjeli smo na parapetu, koga odavno nema, i bili srećni što smo živi. I što smo na tako lijepom mjestu… Iz Malog dvorca sam krenula na bračno putovanje u Atinu, I na svoju prvu plovidbu “Svetim Stefanom” do Barija, pa na brod “Berane” na kome sam plovila skoro tri godine…
Nedavno u čitulji pronađoh starog druga iz davnih i divnih brodskih vremena. Kapetan Slobodan Vukasović bio je mladi pomorac, član posade koja je dovezla u Bar tek kupljeni feribot “Sveti Stefan”, na kojem je dugo plovio. Sudbina mu je namijenila i tužnu dužnost da bude na komandnom mostu kad je brodska legenda otplovila na svoje posljednje putovanje… Odlaze polako moja braća sa ”Berana”… Sve nas je manje. Kad god se sretnemo, neka tuga mi se uvuče u dušu.
Tih davnih godina “Sveti Stefan” je bio zaštitni znak Bara i Crne Gore. Ličio mi je na neki vodeni tramvaj kojim su dolazili turisti i poslovni ljudi, ali i kojim su se Barani svako malo vozikali do Barija. Taj ploveći restoran bio je divna prilika da se dva puta godišnje u bareškim radnjama obnovi garderoba. Ponekad samo prošeta, kupi nešto od gastronomskih specijaliteta ili sitnica za kuću i da se fenomenalno ruča. Najbolje morske specijalitete jeli smo u malim restoranima pored luke…
Pamtim kao da su juče bila, ljetnja krstarenja do Dunrovnika, šetnje po Stradunu, hladna pića u Gradskoj kavani. I noćni povratak sa muzikom i čarobnim panoramama gradića uz obalu. Zaneseni smo plesali pod zvijezdama u nekom samo našem “Amarkordu”.
Feribot i Bari pamtim i po nekim važnim skupovima sa kojih sam izvještavala… Bili su to posljednji, nažalost bezuspješni, pokušaji da se spase Jugoslavija… Knjigu bih mogla napisati o dogodovštinama sa “Sveca”. Ipak, kad pomislim na legendu od broda i na Bari, uvijek se prvo sjetim dva čovjeka.
U Bariju sam upoznala i nekoliko puta razgovarala sa Frankom Morfinijem, vlasnikom Agencije “Morfimare”. Daleke 1962. godine su “Prekookeanska plovidba”, na čijem čelu je bio legendarni Andrija Dabanović i njegov prijatelj Franko Morfini otvorili putničku liniju između Bara i Barija koja je trajala decenijama. “’Prekookeanska plovidba’ ili ‘Morfimare’ za mene je isto… Saradnja traje skoro pola moga života, poznajem mnoge ljude, imam prijatelje. Da li znate šta znači raditi tolike godine, a da ne doživite ništa neprijatno” – pričao mi je stari gospodin Morfini, iskreni prijatelj Crne Gore.
Možda moja noga nikada ne bi kročila ni na jedan drugi brod osim “Svetog Stefana” da slučajno, jedne tople noći 1976. godine, u kafani “Mimoza” nisam upoznala Andriju Dabanovića. Čudo od čovjeka! To veče obilježilo mi je život… Mladi par došao je na večeru i zatekao veliko društvo iz “Prekookeanske”. Nikad mi neće biti jasno zašto je Andrija insistirao da im se pridružimo, zašto mi je posvetio toliko pažnje… Nikad nisam razumjela kako je uspio da nam za tren promijeni planove. Ukratko, umjesto da sljedećeg dana ispratim muža na grčki tanker, koji ga je čekao u Singapuru, vratili smo avionsku kartu i otišli na kafu kod prvog čovjeka “Prekookeanske”, na koju nas je pozvao prethodne večeri. Začas je sve završeno. Matrikula je pečatirana starim-novim pečatom. Počela je priča o brodu “Berane”, jedna od najljepših u mom životu.
Pa i kad je “Berane” postalo prošlost, poštovanje i simpatije su ostale. Od “Prekookeanske snahe” postala sam novinarka kojoj su vrata njegove kancelarije uvijek bila otvorena. Znao je da izađe sa sastanka, da mi iz susjedne kancelarije ispriča najvažnije detalje. Često sam gledala tog krhkog čovjeka, nježne građe koji, u trenucima kad se odlučuje nešto važno, kao da raste! Tolika je to bila energija i snaga volje, kao da nekako i fizički nadraste sebe… Strog prema saradnicima kad je posao u pitanju, uvijek spreman da podrži dobre ideje, vješt pregovarač sa poslovnim “ajkulama”, a izuzetno blag, čak nježan, prema pomorcima… Gospodin, šmeker, šarmer….
Bili smo komšije… Sretala sam često tog sijedog starčića, penzionera sitnog i brzog koraka. Hodali smo dio puta zajedno, kupovali novine na “našoj” trafici, komentarisali naslove. Ponekad bi rekao da mu se sviđa neki moj tekst. I nikad nije otišao prije nego što me počasti nekim, onako gospodskim, komplimentom. Jedan je bio Andrija!
Sudbina dopisnika je da budu svaštari. Moraju znati sve o svemu i o tome pisati. A tema i povoda nikad nije nedostajalo. Nije bilo lako, ali vremenom čovjek nauči da radi kao “multipraktika”. Pisala sam o svemu, ali sam najviše voljela kulturu. Tu sam bila “kod kuće”. Neke od tih tekstova najviše volim i jedino njih čuvam… I zahvalna sam sudbini što sam, baš prateći kulturu, upoznala neke dragocjene ljude. Dvojicu sam izuzetno voljela i poštovala. Nisu Barani ali su zadužili Bar.
Internacionalni TV festival u Baru nikada se ne bi dogodio da se u Bar nije doselio Pero Radović. Nakon dugogodišnjeg rada u RTV Sarajevo, od novinara reportera do direktora, prekaljeni televizijski vuk obreo se u gradu koji nije imao, a nema ni sad, ni lokalnu televiziju. Dakle, baza za velika djela bila je nikakva. O prilikama u državi, te 1995. godine, da i ne govorimo. Međutim, to Pera nije pokolebalo. Imao je znanje, iskustvo, poznanastva, nevjerovatnu energiju i prijateljstva sa kolegama iz svih krajeva nekadašnje nam zemlje, iz Evrope, svijeta. I možda najvažnije, imao je dobro plasiranu priču koju su razumjeli važni ljudi u državi i Opštini… Tako je krenulo.
Na prvom festivalu predstavilo se 75 ostvarenja iz trinaest zemalja, a stiglo je i dosta autora. Ljudi nisu mogli da vjeruju šta se dešava. Prezentacije, konferencije za štampu, prateći program, okrugli stolovi, intervjui, druženja… Kao da smo to radili stotinu puta. Pero Radović, direktor Festivala, uvijek se pazio velikih riječi, ali je predsjednik festivalskog Savjeta Miša Janketić bio prorok kad je rekao da će sljedeće godine biti još više učesnika i još veća konkurencija. I bilo je… Još nekoliko godina uživali smo u Festivalu, ponosili se dobrim programima i poznatim gostima. Vjerovali da će to uvijek biti jedna od prednosti i znamenitosti Bara i Crne Gore… Nažalost nije bilo tako… Uprkos svemu, nepopravljivi sam optimista. Nadam se da će u Bar jednom, uskoro, doći neki drugi Pero sa znanjem, idejom i vizijom. Pokazali smo da možemo. Red je da opet pokušamo.
Od svih sjajnih ljudi koji su Baru dali dio svog dara, talenta i magije, sa kojima sam imala čast da sarađujem i da se družim, jedan je poseban. Te 1988. godine nekako su se sklopile kockice. Dobra atmosfera u opštinskom rukovodstvu, apsolutna podrška predlogu da se ne štedi na kvalitetu… Ne znam pojedinosti, ali je izbor sigurno bio pun pogodak. Dramski pisac Aleksandar Popović, jedan od najznačajnijih stvaralaca ex-yu prostora, nekim čudom je prihvatio poziv da dođe u Bar. Da napiše tekst za predstavu “Vladimir i Kosara”, da odabere glumce i da osmisli svečano otvaranje prvog „Barskog ljetopisa“.
Meni je to bilo posebno ljeto. Prisustvovala sam probama, razgovarala sa glumcima i sa rediteljem, gledala kako, uprkos teškoćama, predstava raste. Prilike da sa Aleksandrom Popovićem pravim intervju, ali i da ujutru pijemo kafu negdje pored mora, razgovaramo o predstavi ili nekim drugim temama, učinile su to ljeto nezaboravnim.
Kao da je pisac i reditelj nekim čarobnim štapićem dotakao mjesta i ljude. Spektakularno otvaranje Festivala ispred kapije Starog grada, najveličanstvenijeg mjesta koje imamo. Magija. Fanfare. Čudesni glas doajena yu glumišta Rada Markovića, koji je kazivao odlomke iz znamenitog “Ljetopisa popa Dukljanina” jednog od najznačajnijih djela naše srednjovjekovne književnosti.
To je bio tek početak… Konac djela je prvi Ljetopis učinio nezaboravnim.
Već iz podnaslova Popovićevog teksta, bilo je jasno da je želeo da se poigra, da istorijski predložak relaksira pretjerane ozbiljnosti. Bila je to “scenska bajka bez okrajka, na 16 ponjava, uz 11 pojanja” koja ni jednim detaljom nije narušila autentičnost i ljepotu istorijske priče. Premijera u Ostrosu, pored zidina nekadašnjeg dvora Vladimira i Kosare, bila je do tada neviđeni spektakl, kojem je prisustvovalo više od hiljadu ljudi! Na kraju, kada je Kosara sa scene lagano odšetala u noć, prolomio se aplauz koji nikada ni prije ni poslije toga nisam čula. Čarolija, koja se, nažalost, više nikada nije ponovila.
Namjeravala sam da nešto napišem i o svojim kolegama sa kojima sam učestvovala u stvaranju Radio Bara i “Barskih novina”, o prikolici iza Pošte u kojoj je sve počelo, o nevjerovatnom požrtvovanju, trudu i radosti sa kojom smo radili taj pionirski posao… O drugarstvu, o redakciji koja nam je bila druga, a ponekad i prva kuća… Možda nekom drugom prilikom. Kad budem u sebi našla snage da pišem o važnim i dragim ljudima kojih odavno nema. I kad uspijem da nekako prežalim moje “veterane”, kolege i prijatelje, koji su nas nedavno napustili. Vicka Dedaja i Noca Brajovića….
Da ne ostanem dužna esnafu, podsjetiću na nekoga nezaboravnog. Od Boška Miloševića sam učila kako novinar mora da bude odan svojoj redakciji, kako posao mora biti iznad svega. I da se ne smije lagati i savijati kičma! Ako ne možeš tako, radi nešto drugo! Uvijek kad je bilo važno, konsultovali smo se, razmjenjivali utiske, gledali na problem sa raznih strana. Dogovarali se, svađali… Odnosio se prema meni kao da sam mu drug i to mi se sviđalo. Iskreno govoreći, nije imao laku narav, kolege su ponekad strecale od njegovih komentara. Ja nisam. Kritikovala sam ga zbog boemskog života koji mu je urušavao zdravlje, a on, razbarušen i prijek, skrušeno je ćutao kao da sam mu majka. Prije bi umro, nego što bi priznao neku burnu kafansku noć. Što je on više ćutao, ja sam više pričala: “Nije te sramota, brukaš se pred tim pijandurama, brukaš porodicu i sve nas”. On podigne glavu, pogleda me onim velikim crnim očima i kaže: “Nisam Goco, očiju mi! Lažu dušmani”!
PS: Bravo kolege! Svaka čast na ideji! Tako se čuvaju sjećanja na ljude koji su obilježili ovaj grad, dali mu dio svog dara, talenta, duše… Naravno, počastvovana sam što sam u tom društvu. Sa radošću i nježnošću čitam priče ljudi koje sam sve ove decenije poštovala i voljela. Uživala sam u priči dr Ljuba Živkovića, koji je otvorio ovaj sentimentalni serijal. Mada se znamo skoro pola vijeka, uvijek me razveseli i obraduje susret i razgovor sa njim… Kad sam se mučila oko nekog važnog teksta, pa i kad sam bila zadovoljna, sa strijepnjom sam čekala mišljenje profesorice Zage Vuković. Kad mi ona kaže da je dobro, znam da je stvarno dobro. Neke od najljepših i najzabavnijih trenutaka provela sam u direktorskoj kancelariji Maksima Lutovca. Tu smo razmjenjivali mišljenja o važnim temama, hvalili neke poduhvate koji su nam se dopadali, olajavali likove koji nam nisu po volji… I sve je ostajalo u toj kancelariji…
A život ide dalje. Lijepo kaže divni Tihomir Brajović, koji je, nažalost, kratko osvijetlio redakciju Radio Bara: “…Kako samo huje godine, oko nas i u nama.”
