Novi Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji je usvojen početkom januara, donio je niz novina, a najveću pažnju javnosti izazvao je član 42, kojim je propisano da djeca koja nisu vakcinisana u skladu sa važećim kalendarom vakcinacije neće moći da pohađaju predškolske ustanove, osim u slučajevima medicinskih kontraindikacija. I dok ljekari apeluju na roditelje i uvjeravaju ih da su vakcine bezbjedne, te da nema mjesta sumnji, značajan dio njih negoduje zbog nedostatka izbora pri donošenju odluke da li vakcinisati dijete.

Dr Ljiljana Jovićević, specijalista epidemiologije, ističe da je vakcinacija najvažnija preventivna mjera zaštite od zaraznih bolesti, no, uprkos velikim naporima Instituta za javno zdravlje, Ministarstva zdravlja, pedijatara i epidemiologa, posljednjih godina bilježi se evidentan pad broja nevakcinisane djece. Taj pad za protojereja Jovana Plamenca nije iznenađujući jer je, prema njegovom mišljenju, proces vakcinacije netransparentan, a novi Zakon budi dodatnu sumnju kod roditelja jer im ne ostavlja slobodu izbora. 

Specijalista epidemiologije dr sci. med. Ljiljana Jovićević ističe da je član 42 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti u sličnim formulacijama već dio zakonskih okvira u pojedinim državama našeg regiona i potvrđuje da, na osnovu ove odredbe, potvrda o zdravstvenoj sposobnosti djece za upis u predškolsku ustanovu neće biti izdata djeci koja nisu vakcinisana u skladu sa važećim kalendarom vakcinacije. Pojašnjava da potvrdu može da izda isključivo izabrani pedijatar, te da je zakon predvidio i kaznene odredbe.

“U skladu sa članom 42 ovog zakona djeca kojoj ne bude izdata potvrda – neće moći da se upišu u predškolsku ustanovu. Nadzor nad primjenom odredbi ovog zakona vrši Sanitarna inspekcija koja će postupati u skladu sa prijavama o nevakcinisanju djece”, navela je Jovićević.

Izmjenama Zakona o zaštiti stanovništva protiv zaraznih bolesti, predviđeno je da dijete može biti izuzeto od vakcinacije u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije.

“Postoje kontraindikacije za primjene određenih vakcina. Ukoliko, na osnovu medicinske dokumentacije, postoje trajne kontraindikacije, ljekar daje potvrdu o postojanju trajnih kontraindikacija i samo u tom slučaju dijete se može osloboditi od obavezne vakcinacije. Zakon je vrlo rigorozan i propisuje kaznene mjere za roditelje, odnosno staratelje djece, koji ne omoguće vakcinaciju djeci. Zakon predviđa određene kazne i za pravna lica u kojima se vrši imunizacija. Što se tiče samih kazni za roditelje, na osnovu prijava pedijatara Sanitarna inspekcija provjerava da li je djeci omogućena od strane roditelja i staratelja primjena vakcina i na osnovu toga se primjenjuju zakonom predviđene mjere, odnosno kazne“, pojašnjava naša sagovornica.

Saglasna je sa konstatacijom da većina roditelja ima strah prilikom vakcinacije kako će dijete reagovati na vakcinu.

“I to je realan strah, jer su uvijek mogući, kao i tokom upotrebe bilo kog lijeka, neželjeni efekti, reakcije, nuspojave. Većina osoba nema nikakvu reakciju, međutim kao najčešće nuspopave registruju se bol na mjestu uboda, kada se savjetuje upotreba hladnih obloga. Nekada se može javiti povišena tjelesna temperatura koja se najčešće dešava dan, dva poslije vakcinacije. Kratko traje, prolazi najčešće bez upotrebe antipiretika uz uzimanje dovoljno tečnosti i mirovanja. To su reakcije koje ne zahtijevaju intervenciju ljekara. Moguće su, naravno, i neke ozbiljnije reakcije, kao što je anafilaksa. Ali, to su zaista veoma rijetke reakcije. Roditeljima se uvijek prilikom vakcinacije postavi pitanje da li je bilo neke reakcije prilikom prethodnih primanja vakcina. Ukoliko roditelj da potvrdan odgovor, preduzimaju se sve preventivne mjere. Ukoliko je potrebno, vakcina se može dati i u bolničkim uslovima. Neželjene reakcije i nuspojave uvijek su moguće, postoji opasnost od njih, ali je mnogo veći rizik od oboljevanja od određenih bolesti, prije svega ako govorimo o malim boginjama, koje su jedno veoma kontagiozno oboljenje i ukoliko se pojavi u sredini gdje imamo nezaštićene osobe, većina njih će se razboljeti, jer je to bolest koja se prenosi lako preko kapljica koje nastaju prilikom kašljanja, kijanja, glasnim govorom ili direktnim kontaktom sa sekretom infivciranih osoba. Uvijek treba odmjeriti korist u odnosu na štetu i sigurno da je mnogo manji rizik od komplikacija kod davanja vakcina nego kod obolijevanja od neke zarazne bolesti“, jasna je u svom stavu Jovićević.

Na osnovu mišljenja NITAG-a (Stručno savjetodavno tijelo za imunizaciju) i predloga Instituta za javno Ministarstvo zdravlja donosi Program obaveznih imunizacija stanovništva protiv određenih zaraznih bolesti za tekuću godinu čiji je sastavni dio Kalendar redovne vakcinacije. Počev od šesdesetih godina prošloga veka, kada su obavezne bile samo vakcine protiv difterije, tetanusa, pertusisa i dečje paralize, u Kalendar redovne vakcinacije su uvođene postepeno i druge vakcine (vakcina protiv malih boginja, tuberkuloze, zaušaka, rubele, hepatitisa i hemophilusa influence). Od 2022. godine uvedena je vakcina protiv HPV infekcija, a od 2024. godine se po kalendaru primjenjuje se konjugovana vakcina protiv pneumokoka.

“Što se tiče samih vakcina, one se daju kao obavezne i kao preporučene, odnosno vakcine po kliničkim i epidemiološkim indikacijama. Kada govorimo o boravku djece u predškolskim ustanovama, uslov su vakcine koje su obavezne. Statistika o datim vakcinama uredno se vodi i prati. Početkom svake godine, prave se spiskovi djece koja podliježu za tu dob određenim vakcinama i postoji informacioni sistem koji sve to prati. Uprkos tome što se posljednjih godina jako puno ulaže u promociju vakcinacije, kao jedne od najefikasnijih mjera prevencije, sprječavanja i kontrole određenih zaraznih bolesti, činjenica je da uočavamo da je iz godine u godinu obuhvat vakcinacije sve manji i manji. Tu posebno prednjači vakcinacija protiv morbila, zaušaka i parotita, i tu zaista uočavamo jedan izraziti pad. Najnoviji podaci, od 12. juna ove godine, pokazuju da je u kohorti djece od 1. januara 2020. godine do 31. decembra 2024. godine, ukupno bilo 2315 djece koja podliježu vakcinaciji, a nažalost, vakcinisano je svega 1100, odnosno obuhvat je 47,52%, što svakako nije zadovoljavajuće. Za cijelu Crnu Goru na dan 31. 12. 2025. obuhvat je bio 49,5%, dakle, otprilike na istom nivou. Ako se osvrnemo na neke ranije godine, na 2020. godinu, vidimo da je obuhvat za Bar bio 81,58%“, precizira Jovićević.

Uočava se jedan izraziti pad broja uredno vakcinisane djece, a razlog tome sa preciznošću Jovićević ne može da odredi.

“Uočavamo da je povjerenje roditelja sve manje, zbog toga što je djelovanje antivakcinalnog lobija prije svega preko društvenih mreža, veoma izraženo i posljednjih godina prosto roditelji više vjeruju društvenim mrežama i raznim nazovi stručnjacima koji iznose svoje mišljenje o bezbjednosti vakcina nego stručnim licima koji se bave prevencijom zaraznih bolesti. To su prije svega naši pedijatri, epidemiolozi, infektolozi, alergolozi, ginekolozi, imunolozi i farmaceuti. Institut za javno zdravlje Crne Gore uz podršku Ministarstva zdravlja, svake godine organizuju stručne skupove na temu imunizacije. Cilj navedenih skupova je da se svi stručni profili koji se bave imunizacijama,  upoznaju sa novim doktrinama i dostignućima na tom polju. Kontinuirano radimo na  promociji vakcinacije, razgovara se sa roditeljima prilikom posjeta u zdravstvenim ustanovama. Pored toga, uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije sprovođene su kampanje kojima su se obuhvatile predškolske ustanove, vršena je edukacija vaspitača, zaposlenih u osnovnim i srednjim školamama.

Sve to nije dovelo do željenih rezultata i povećanja obuhvata vakcinacijom. Najveći teret je sigurno na našim pedijatrima, jer su oni u direktnoj komunikaciji sa roditeljima, a oni su ti koji odlučuju da li će djecu vakcinisati ili neće. Prilikom svake posjete, pedijatri koriste priliku da ukažu roditeljima na značaj vakcinacije i da ih upoznaju sa benefitima koje donosi vakcinacija i da ih podsjete na to da su mnoge zarazne bolesti zaboravljene i da se nismo susretali sa njima zahvaljujući vakcinama, Sa pojedinima bolestima kao što su veliki kašalj i zaušci smo se, nažalost, ponovo suočili u poslednjih par godina u našem gradu zbog toga što smo imali smanjen obuhvat vakcinacijom i oslabljen kolektivni imunitet. Iako procenti i činjenice obeshrabruju i izazivaju zabrinutost zbog mogućnosti pojave pojedinih zaraznih bolesti u epidemijskoj formi, zadatak svih zdravstvenih radnika je kontinuirani i strpljiv rad na promovisanju vakcinacije kao najefikasnije preventivne mjere u borbi protiv zaraznih bolesti”, zaključuje dr Jovićević.

Protojerej Jovan Plamenac ističe da nije pravnik, niti je ljekar, ali je sveštenik, te ima “obavezu da brine brige svojih parohijana i svih koji mu se obraćaju za savjete“. Plamenac je i pet decenija novinar, te i iz tog ugla ova tema pobuđuje žicu radoznalosti i potrebu da se “neke stvari izvedu na čistac”.

“Ovaj zakon svakako pobuđuje izuzetnu pažnju, jer je naglavačke donijet. Predlog i način usvajanja pobudili su sumnju kod ljudi, a najsporniji je stav 42. Efekte Zakona vidjećemo već u septembru, a tada ćemo, takođe, vidjeti i koliko će se dosljedno zakon primjenjivati“, kaže Plamenac.

On podsjeća da je usvajanje novog Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti izazvalo konkretnu reakciju građana. Peticiju nadležnom Odboru za zdravstvo, rad i socijalno staranje u februaru je podnijela NVO Plava planeta, a organizovano je i nekoliko protestnih skupova ispred Skupštine Crne Gore. Taj otpor, smatra Plamenac, bio je previše mlak.

“Inače u politici, ne samo kod nas, već i u svijetu, vlasti reaguju jedino na pritisak javnosti. I ako ne bude otpora i pritiska javnosti – sve će proći glat i ništa se neće desiti. U jednom mom ranijem tekstu napravio sam paralelu sa litijama koje je organizovala crkva, koja je bila direktno ugrožena Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, odnosno, bila je ugrožena njena imovina. Ali, mnogo je veći problem netransparentna vakcinacija, odnosno nesigurnost za zdravlje naše djece i sumnja koja postoji kod roditelja da je to u sve u redu, nego što je bio problem sa imovinom.

To je izraženo u novcu, a ovaj sad problem izražen je u zdravlju. I ako ovo nije povod za neke druge litije, ne nužno u toj formi, već izraz otpora i pokazivanja nezadovoljstva i strahova, ne znam šta je. Ali, ne vidim da se nešto posebno događa“, kazao je Plamenac.

Nepovjerenje roditelja u proces vakcinacije naša je realnost. Plamenac kaže da dio tog nepovjerenja proizilazi i iz činjenice da pojedini ljekari, kako tvrdi, ne podržavaju proces vakcinacije.

“Slušamo ljekare i sa jedne i sa druge strane. Jedni i te kako tu priču propagiraju, ali imamo ljekare koji se tome opiru i iznose istraživanja koja govore o posljedicama vakcinisanja. A mi smo laici i mi smo zbunjeni kome da vjerujemo“, kazao je Plamenac.

Vakcine su, prema njegovim riječima, dio protokola koji se usvajaju na nivou Svjetske zdravstvene organizacije.

“A vidimo sada da su Amerikanci odbili njeno finansiranje i da ona sada funkcioniše kao privatna ustanova, gdje odlučuju ljudi koji su vlasnici, kapitalisti, i vode računa o svom kapitalu, i od njih dobijamo protokole koji su obavezni za nas. Značajan broj ljekara buni se protiv vakcinacije, a oni od toga nemaju nikakve koristi, a onda, s druge strane, imamo ljude koji tu priču propagiraju i imaju benefite. Dakle, s jedne strane imamo ljekare koji stradaju i imaju probleme jer su ubijeđeni u ono šta govore, čitaju, naučnici su, ljudi struke i ne prihvataju zdravo za gotovo ono što im se servira, a brojna istraživanja jesu objavljena koja ukazuju na štetnost vakcina, a oni drugi od propagiranja imaju koristi – postaju direktori institucija, to prati plate, mogućnost objavljivanja naučnih radova, članaka, honorare, studijska putovanja…“, kazao je Plamenac.

Dodaje da “kada bi proces vakcinacije zaista dobronamjeran, bilo bi organizovano sučeljavanje mišljenja”.

“Javnost inače funkcioniše na način da dezavuiše neistomišljenike tako što, u ovom slučaju, one koji su protiv vakcinacije naziva antivakserima ili teoretičarima zavjere. A to je kao da smo u vrijeme komunizma rekli za nekoga da je ‘narodni neprijatelj’. I tu dalje rasprave nema. Neko je antivakser i rasprave sa njim nema. Kad bi ovaj proces bio dobronamjeran, bila bi napravljena sučeljavanja jednih i drugih, da svako može da iznese svoje argumente. Pa da možemo i mi koji smo laici da se opredijelimo, i dopustite nam slobodu da se opredijelimo“, kaže Plamenac i pocrtava da roditeljima u ovom slučaju nije ostavljena sloboda izbora, a upravo se sloboda izbora ističe kao vrijednost mnogih drugih zakonskih rješenja.

“Moram da navedem jedan primjer. Do 80-ih godina je homoseksualnost u medicinskoj struci smatrana medicinskim poremećajem, psihički ili endokrini, i sa ta dva aspekta se postupalo. A onda se to prevelo u sferu ličnog opredijeljenja. To više nije medicinski problem, nego stvar izbora. U SZO je tek 90-ih to uvaženo kao zvanični stav. Danas smo setom ideološki potkrijepljenih zakona došli do toga da adolescent bira da li će da bude muško ili žensko. Žene, takođe, imaju pravo da biraju da li hoće da rode bebu ili ne. Mogu da ubiju dijete u utrobi, izvrše abortus. A u ovom slučaju se ne da nikakav izbor i to budi podozrivost“, naveo je Plamenac.

Novi Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti je, kako dodaje, i nelogičan.

“On nevakcinisanoj djeci zabranjuje da pohađaju predškolske ustanove, da ne bi zarazila vakcinisanu djecu. Koji je smisao vakcinisane djece ako što, nakon što prime vakcinu, mogu biti zaražena? Djeca koja će biti upisana dobila su vakcinu i zašto se plaše djece koja neće biti vakcinisana ako su zaštićeni? Slična je situacija bila i tokom korone. Zakon dopušta da u slučajevima postojanja trajne medicinske kontraindikacije, nevakcinisana djeca mogu da pohađaju vrtiće. To znači da opet ta djeca, jer može doći do kontraindikacija, mogu zaraziti djecu koja su vakcinisana i već u vrtiću. I šta smo dobili? Samo prisilu da malim organizmima ubrizgavamo nešto, a šta tačno ne znamo ni sami“, kazao je Plamenac.

Podsjeća da je i u samom predlogu zakona navedeno da je usvajanje ovog zakonskog rješenja dio procesa pristupanja Evropskoj uniji.

“Podloga za usvajanje ovakvih zakona je ideološka. Ulazak u zajednicu evropskih država ima svoje neke ekonomske benefite, ali ima i ove druge repove koji su nama neprihvatljivi. Zakoni se polako, i u regionu, usvajaju, ali se ne primjenjuju. Taj proces je poput kuvanja žabe, uvode nas u ideološku priču, a da ne primijetimo. To je proces koji teče, koji bi rezultirao pobunom kad bi se realizovao odjednom. Ali ovako se kuvamo, a ne znamo da ćemo biti kuvani. Možda svima nama promjene koje se dešavaju djeluju daleko, ali ako iole mislimo o sebi i svojim potomcima, a ne samo o onome šta ćemo danas da ručati ili kupiti nešto što nam treba ili ne treba, a to je nerijetko ono što čovjeka vuče u ovom životu, moramo da se zapitamo št će biti sa našom djecom, unučadima, praunučadima, generacijama koje dolaze iza nas i kakvu atmosferu i zakone im ostavljamo? Ovi zakoni uvode ih u ideološke priče, i ovo nije nesklad samo sa moralnim aspektom i vrijednosnim sistemom sa kakvim živimo nekoliko stotina godina. Nove generacije onda neće moći ni da prepoznaju pogubnost sistema, jer sve ovo ulazi u školstvo, a mediji su ideološki potkrijepljeni“, kazao je naš sagovornik.

Na kraju, kaže da ne očekuje ozbiljniju reakciju javnosti.

“NVO Plava planeta pokrenula je bila peticiju i skupili su više od 7000 potpisa, i ta je inicijativa predata nadležnom Odboru za zdravstvo, ali ja ne očekujem da će ta peticija ući u proceduru. Bilo je još nekoliko mlakih skupova ispred Skupštine u Podgorici, ali, ništa se nije desilo. Neko dan-dva grmi, napravi se afera na drugoj strani, i to tako prođe. Ne očekujem, nažalost, neki istinski otpor, tim prije jer su mediji zatvoreni za drugu priču, ova priča nije u medijima dopuštena. Ne prepoznajem energiju i svijest da ljudi razmišljaju o tome šta će biti sa njihovom djecom. Razmišljaju samo o onome što će biti danas i slijepo se sluša struka. U svom neznanju imamo slijepo povjerenje u struku.

Ne kažem da ne treba da vjerujemo struci, ali moramo da imamo razum, jer vidimo da se nauka stalno mijenja. Zašto nauka napreduje? Zato što nije savršena. Da nije savršena ne bi napredovala. Naučne istine su relativne istine. Ono što je bilo danas, ne mora da bude i sjutra i zašto bismo se tako slijepo držali za ono za šta danas kažu da je naučno, a za godinu ili pet neće biti više naučno. Biće: ‘Tako je nekada nauka smatrala, ali, nova istraživanja pokazala su da…’ Naše povjerenje ne smije da bude slijepo. Moramo da koristimo mozak i razum. Ne očekujem, na moju veliku žalost, opet kažem, da će biti velikog otpora do septembra, ali se, ipak, nadam da će donosioci zakona biti snishodljiviji i da neće biti rigidni u sprovođenju zakona“, zaključio je protojerej Jovan Plamenac.