RB/BI: U okviru prvog ciklusa implementacije projekta „Superškole“ nagrađeno je 30 projekata, odnosno 60 srednjih škola iz regiona koje će u narednom periodu doprinositi ostvarenju misije RYCO („Rajkom“) u regionu Zapadnog Balkana. U realizaciju ovog ciklusa, ovog programa, uključene su četiri srednje škole iz Crne Gore: iz Herceg Novog, Bara, Bijelog Polja i Berana. Predstavnici svih nagrađenih škola imaće, pored ostalog, priliku da predstave svoje projektne ideje koje se fokusiraju na promovisanje razmjene mladih, a samim tim i na unapređenje procesa pomirenja i saradnje u regionu Zapadnog Balkana.
Regionalni program školskih razmjena pod nazivom Superškole dio je projekta koji sufinansira i Evropska unija i Savezno ministarstvo za ekonomsku saradnju i razvoj Republike Njemačke, a sprovode ga Regionalna kancelarija za saradnju mlladih, to je RYCO i njemačka Organizacija za međunarodnu saradnju. Cilj programa jeste da podrži proces pomirenja, izgradnje mira, kao i proces interkulturanog učenja i dijaloga između škola, učenika i učenica i njihovih zajednica. Učestvujući u ovoj inicijativi izabrane srednje škole će imati priliku da sprovedu dvije razmjene sa partnerskom školom iz regiona.
Tu smo došli do današnje priče, moji dragi gosti su iz Tuzle: Mirzeta Hadžić Suljkić, univerzitetska profesorica u penziji, direktorica Srednje savremeno-umjetničke škole iz Tuzle, Amila Beširović, profesorica matematike i stručno umjetničkih predmeta i Adnan Mujkić, magistar umjetnosti, glumac, profesor glume i dikcije.
Kako je došlo do saradnje Srednje savremeno umjetničke škole sa Srednjom stručnom školom iz Bara?
Hadžić Suljkić : Kad smo se prijavili za ovaj projekat, čekali smo da vidimo koga ćemo izabrati ili ko će nas izabrati. Mi smo onako, u početku, mudro šutjeli i čekali da vidimo ko bi to nas izabrao i bile su četiri škole iz regije. Mi smo na prvu kazali – mi ćemo sarađivati sa školom iz Bara. Puno je razloga. Učinilo nam se da smo nekako po mentalitetu najbliži, po pogledima na život i stvarnost takođe, da ćemo uspostaviti dobru saradnju, što se zaista i ispostavilo. Vi ste kazali u planu je i planira se, ali već gotovo 90 posto toga je ostvareno. Učenici i profesori iz Srednje stručne škole u Baru su bili kod nas u Tuzli. U početku je sama saradnja među djecom bila na jednoj distanci. Moram priznati, naša djeca su malo komunikativnija, možda zbog same škole, o kojoj ćemo vjerovatno nešto kasnije govoriti, ali uz pomoć naših profesora, evo i profesorice Amile koja je danas s nama, brzo je to prevaziđeno. Tako da je tih šest-sedam dana u Tuzli prošlo kao dlanom o dlan. Svi smo se radovali susretu ponovo ovdje. Tu radost kod učenika u putovanju, u dolasku u Crnu Goru, kad smo prešli granicu, oni su fino došli i tapkaju nogama i kažu: „Mi smo sad u Crnoj Gori!“ Kad su vidjeli tablu Bar, bio je vrisak u autobusu, a tek kad smo vidjeli učenike i nastavnike koji nas čekaju na odredištu, to se ne može opisati, vriska, uzbuđenje je bilo na nivou. I kad su izašli, toliko zagrljaja je bilo da i oni koji su gledali mogli su da uživaju u tome. Jer, nije čovjek bogat koliko ima para, nego koliko ima zagrljaja.
RB/BI: A koliko je Tuzlaka trenutno u Baru?
Hadžić-Suljkić: Devetnaest učenika i tri profesora. Ja kao direktorica koja je u penziji, pomažem mladim ljudima vezano za ovu školu koja je jedinstvena u Bosni i Hercegovini i među rijetkim u regionu.
RB/BI: Kasnije ćemo o školi, a sada bismo zamolili Amilu da nam kaže nešto o ovom projektu.
Beširović: Hvala, prije svega, na pozivu i hvala što ste nas primili u Bar i u Crnu Goru. Nama je jako drago što smo ovdje. Mi smo odlučili da kroz projekat ove razmjene iskoristimo dramu i pozorište kako bismo utjecali na svijest mladih ljudi. Znamo, pošto sam magistrirala primijenjeno pozorište na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, mi znamo, uvidjeli smo prije svega kod nas u Tuzli, koliko efekta ima primjena pozorišta u obradi važnih tema za razvoj mladih ljudi, a onda smo željeli da i neka djeca, neki mladi ljudi, učenici iz drugih zemalja, osjete blagodati, osjete taj uticaj drame kada se utiče na neke teme i obrađuju teme. Naš projekat smo nazvali „To the hart throw art“ (Do srca se dolazi umjetnošću), jer smatramo da je umjetnost jedan univerzalni jezik i da ne postoje prepreke u emocijama kada se umjetnost koristi kao jezik kojim se govori. Mladi ljudi su već na prvom susretu, prilikom upoznavanja i prilikom prvih vježbi otvaranja o njihovim iskustvima na temu pomirenja, građenja mira, interkulturalnog dijaloga, počeli da shvataju da su jednaki, da su isti, da imaju iste dileme, želje i potrebe kao i srednjoškolci iz svih ostalih zemalja Zapadnog Balkana. Jednostavno su se povezali, već drugi dan su rekli: Super što je ovo tek drugi dan, jer prvi dio razmjene traje sedam dana. Mnogo je lijepih iskustava bilo i mi smo u Tuzli kao završnicu svega toga, prvog dijela razmjene, napravili jedan performans koji govori o tome da svi mi možemo graditi zajednicu, da će uvijek postojati neki ljudi kojima će zajedništvo, iz neke potrebe, ljubomore ili vladanja nad zajedništvom, pokušati da razdvoje, ali da je do nas da se suprotstavimo tim ljudima, bilo da je riječ o prijateljstvu ili o nekim državama, o važnim temama. Onda ćemo mi, ako smo dovoljno jaki, suprotstaviti se toj nepravdi i moći ponovo graditi zajedništvo. Performans traje deset minuta i u njemu se može vidjeti šta su to mladi ljudi, samo za deset dana druženja i rada, uspjeli da naprave na temu pomirenja, građenja mira i interkulturalnog dijaloga.
RB/BI: Ko vam je od kolega iz Bara vezivno tkivo za tu priču?
Beširović: Sa nama su najviše u komunikaciji u ovom projektu bile profesorice Marija, koja je profesor jezika i profesorica Ivana, koja je profesorica engleskog jezika u Srednjoj stručnoj školi u Baru.
RB/BI: Da čujemo i vašeg kolegu Adnana Mujkića, koji je magistar umjetnosti, glumac, profesor glume i dikcije u ovoj školi.
Mujkić: Sad vam to zvuči čudno.
RB/BI: Čudno, kao da je neka Akademija za pozorište i film.
Mujkić: Pa znate kako, mi smo ljudi koji su u Tuzli već osamnaest godina, zapravo prije osnivanja škole, radili na implementaciji drame kao metode u odgajanju djece i mladih. Šta to znači? Mi smo patentirali jedan proizvod koji se zove dramski studio, kojeg djeca upisuju, uzrasta od 6 do 29 godina i kroz koji jednom sedmično rade na popunjavanju svih onih propusta koji su nastali u odgojnom, obrazovnom, školskom, kućnom i svakom drugom ambijentu. Mi smo kroz implementaciju drame kao metode u odgoju kreirali 91 pozorišnu predstavu u Tuzli i za osamnaest godina okupili preko osam i po hiljada djece i mladih. Kad kažem okupili, to su djeca i mladi ljudi koji su stali na scenu i kreirali pozorišne predstave po principu da su prije toga prepoznali problem u svojoj zajednici, njega istražili, dokazali postojanje, uzroke i posljedice, a nakon toga napisali autorski scenario. Mi smo po tome u našoj državi prepoznatljivi, a drago nam je da smo kroz ovakve projekte počeli ovu misiju širiti i na regiju. Nakon što smo vidjeli pozitivne ishode primjene drame kroz programe pozorišta i udruženja mladih u Tuzli, mi smo se odvažili da pitamo roditelje šta oni misle o svemu tome. Nama su roditelji 2018. na vijeću roditelja delegirali ideju koja se zove: Osnujte novu školu za naše mlade ljude, jer mi vidimo promjene na našoj djeci i mladima samo zato što kod vas dolaze jednom sedmično. Šta bi bilo kad bi dolazili svih pet dana u sedmici? I naravno, to je samo bio začetak ideje, odnosno potrebe osnivanja škole, koju smo osnovali, i evo sad, u ime škole gostujemo u ovom projektu. Vi ste rekli, predajem dikciju i glumu, jer sam po profesiji prije svega glumac, ali naša škola je savremena na način da zapravo je ravnopravna sa svim drugim srednjim školama u našoj državi. Mi smo osnovani u skladu sa Zakonom o srednjem odgoju našeg kantona, upisani smo u registar srednjih škola i samim tim smo ravnopravni. Jedina razlika je upravo u pristupu ka obrazovanju. Mi smo jedina škola u Bosni i Hercegovini, odnosno u regiji, koja primjenjuje dramu kao metodu u obrazovanju. To znači da nam obrazovanje nije dosadno, nije monotono, mi dozvoljavamo sebi da igra bude jedan element, jedan motivacijski poduhvat, koji djecu i nas pokreće. Mi zajednički stvaramo i ispitujemo određene nastavne jedinice i ono što je značajno, mi dramu primjenjujemo kao metodu i u opšteobrazovnim predmetima, ali i u onim koje mi zovemo stručno umjetnički. Ti stručno umjetnički predmeti, pa tako i gluma i dikcija, nastali su tako što smo ispitali završne razrede osnovnih škola: kakvu srednju školu žele. Onda smo ispitali srednjoškolce koji završavaju srednju školu kakve benefite nose. U poređenju ta dva istraživanja mi smo zasanjali naše predmete i ja sam sretan da je gluma i dikcija jedan od tih predmeta jer pomažu svakome, prije svega mladoj osobi, srednjoškolcu, u njegovom razvoju, da nauči vještine i tehnike koje su za život bitne, bez obzira kojom će se profesijom u budućnosti baviti.
RB/BI: Možda su zbog toga u toj komunikaciji barski srednjoškolci, makar u početku, bili malo inferiorni, jer ih vi i učite kako treba da se ponašaju, kako da govore, kako da se otvore prema ljudima… Prije nego što vi uzmete riječ, Vanja, pripremi čuvenog Tuzlaka Nedžada Salkovića i pjesmu „Ne klepeći nanulama“. Šta vi kažete na ovo izlaganje vašeg profesora?
Hadžić Suljkić: Mi smo, kad je u pitanju kreiranje nastavnog plana i programa škole, načina rada, metoda koje će se primjenjivati, već zajedno radili i ono što je bitno za nas jeste da smo imali razumijevanje tada obrazovnih vlasti u tuzlanskom kantonu. Oni su prihvatili ideju. Prva vijest je u javnost otišla od premijera tuzlanskog kantona da će se otvoriti Savremena umjetnička škola, a i mi nismo imali izbora, morali smo da požurimo, da radimo i zaista smo dosta toga uradili. Kako je kolega rekao, škola je u istom rangu sa svim srednjim školama.
Vi ste spomenuli učenike iz Bara koji su bili kod nas. Nešto što je nas obradovalo, evo, to kažu i profesorica Marija i profesorica Ivana, da su uočile da su vaša djeca postala otvorenija, komunikativnija, da na časovima redovne nastave češće pitaju i slobodnije se javljaju da iznesu svoje mišljenje. Juče smo poslije probe ovog performansa imali okrugli sto na tu temu, gdje su se učenici javljali sa svojim razmišljanjima, vezano za jedan film koji smo zajedno gledali i vezano za ovaj performans, tako da se iznenade i profesori jesu li to ista djeca.
RB/BI: Samo da vam kažem, u Tuzli čovjek ne može da bude zatvoren. Takvo je gostoprimstvo, tako su fini ljudi, da se čovjek osjeća kao u svojoj kući, razgali se i počne, naravno, komunikaciju kao da se odavno zna sa domaćinima.
Hadžić Suljkić: Pa, hvala vam na tim vašim zapažanjima, neću kazati komplimentima, jer je to zaista stvarnost što ste kazali, ali vjerujte, mi se isto tako osjećamo u Baru. Počev od učenika, profesora, direktorice Srednje stručne škole koja je zaista tako srdačna bila da ja imam osjećaj da je poznajem već dugo, kao da smo studirale zajedno pa se ponovo srele. I drugo osoblje, vjerujte i u hotelu, u restoranima, u kioscima u gradu, gdje god smo naišli, da li su nas prepoznavali, pa zbog toga, ali nadam se da nije samo zbog toga, jer su svi kazali „Jeste li iz Bosne, dozvolite da pogodimo iz kog ste grada“, i onda sa nama razgovaraju, srdačni i dragi. Evo, jedna anegdota: razgovaram s mojom ćerkom i kažem kako su nas počastili u hotelu, tražila sam kafu, jedan specifičan način kafe i oni su mi je napravili, donijeli mi kolače i kažu da to šefica časti. Kaže meni moja ćerka da to u Evropi nikad ne bi mogli da dobijemo, nego bi i kocku šećera naplatili. Znači, srdačnost je i u Baru kao i u Tuzli.
RB/BI: Možda i zbog toga što govorimo istim jezikom, pa možemo lako da se objasnimo, da se sporazumijemo…
Uvijek prvo dajemo riječ gospođi Mirzeti, ne samo što je najstarija, nego što je direktorica, moramo da poštujemo hijerarhiju. Kako to, vi ste univerzitetska profesorica u penziji i direktorica?
Hadžić Suljkić: Pa znate, dvoje mladih ljudi su kod mene došli, a ja ih poznajem od ranije, da iznesu svoju ideju, da žele da otvore školu. Biću iskrena, razgovarali smo, rekla sam da ću razmisliti i razišli smo se. Tad sam se zapitala jesu li oni pri sebi, znaju li oni što znači otvoriti srednju školu. Onda sam dalje razmišljala i kazala sam, a ja sam doktor pedagoških nauka, cijeli radni vijek sam provela u obrazovanju, od predškolskog do univerzitetskog i zaista imam dosta iskustva, i rekla sam, što da ne: ja ću njima da pomognem. Ako mladi ljudi žele da rade, da ostanu ovdje i da pomažu drugima, jer tu je način u radu sa mladim ljudima drugačiji, ja ću im pomoći. Ako vam kažem da jedna djevojčica od sedam godina, kad je pitaju šta će biti kad poraste kaže: Ja ću biti Amila, sve vam govori kako se radi s tom djecom. Onda smo zaista sve svoje znanje i iskustvo, trud i rad, ujedinili i osnovali Savremenu umjetničku školu.
RB/BI: Mislio sam samo, da nam kažete ličnu kartu vaše škole, koliko, šta, kako…?
Hadžić Suljkić: Polazim od toga da je naš cilj da u školi nema dosade, nema buke, nema bespotrebnog rada. U našoj školi vlada zadovoljstvo, jedan optimizam i cilj je kontinuirani napredak naše djece. Jedna naša učenica koja je sad ovdje, zajedno s nama, srela je svog oca, koji negdje vani živi, pa su se ovdje sreli i njen otac je juče oslikao naš rad. Kaže: Šta to vi radite u školi da je moja ćerka stalno nasmijana? Znate, pozdravili smo se juče, htjeli smo da prođemo, a on je tako htio da razgovara i priča kako ima stariju ćerku koja je završila školu, živi i radi u Australiji, uspješna je, ali nikad nije ovako nasmijana. E, to govori o tome. Naš rad s djecom je drugačiji. Mi nismo njima roditelji u školi, mi smo odgajatelji, funkcionalni odgajatelji, ali razumijemo sve njihove probleme i njihovih roditelja i zajedno s njihovim roditeljima zaista puno uspijevamo. Jedna razlika koju često ističem je u ponašanju djece na prijemnom. Imate djecu koja na prijemni ispit dođu i samo gledaju ispred sebe.
RB/BI: A sad gledaju pravo u oči.
Hadžić Suljkić: A sad ne da gledaju, nego onim svojim očima vas razveseljavaju kad razgovaraju s vama. Metode rada, primjena drame u odgoju i obrazovanju je jedna inovacija, gdje se u svakom nastavnom predmetu, kako opšteobrazovnim, tako i stručnim, može raditi na jedan način da djecu zainteresujete, da djeca počinju da rade, da sami čitaju, da sami istražuju, i što je interesantno, kako pametno postavljaju pitanja. Kad su bili učenici iz Bara kod nas, mi smo pokušali da pokažemo neke naše istorijske znamenitosti, pa smo ih odveli, recimo, na Stari grad u Srebreniku, ili Gradinu, kako je zovu. To je, čini mi se još iz sedmog, osmog vijeka. Kustos je tamo rekao da nije vidio pametniju grupu djece.
RB/BI: Recite mi koliko ima učenika, profesora i jedno trivijalno pitanje: kako se škola finansira, je li rentabilna, kako to ide? Eventualno, ako bih želio da osnujem neku sličnu školu…
Hadžić Suljkić: Kad čovjek voli ono što radi onda mu ništa nije teško. I kad to želi, onda može sve da postigne. Vi ste sami kazali da ste završili pravo a sad radite ovaj posao i ono koliko mi znamo o vašoj čujnosti i o vama, da to radite sa velikim zadovoljstvom. Tako je i kod nas. Mi smo krenuli sa dva odjeljenja, sa po deset učenika. Smatramo da, ako želimo da postignemo nešto, pogotovo u početku, da moramo imati stalni kontakt s djecom. To nije neko ko će sjedjeti u zadnjoj klupi, pa ako nešto uspije da nauči. Imamo dva zanimanja, to je omladinski lider i dramski animator. I sad neko pita, šta će oni da rade. Skratiću tu priču – majka jedne naše učenice živi u Austriji i dijete je reklo da će ići samo u srednju muzičku školu, ako ne položi čekaće narednu godinu. Međutim, položila je naravno, vrlo talentirana djevojčica, sad djevojka. Njena majka je tamo provjeravala, išla je u Zavod za zapošljavanje da vidi šta to može da radi njena ćerka. Kad su pogledali sve predmete, kazali su da dođu drugi dan, dok sve to izanaliziraju. Pozvali su je telefonom i rekli da čim završi dođe i da će moći da radi. I svi njeni drugovi iz razreda. Imamo, znači, dva odjeljenja sa po deset učenika. Nemamo puno nastavnika u stalnom radnom odnosu. Moj posao je volonterski. Ja sam menadžer – direktor, nemam ja tamo nikakvih sredstava. Kolega Adnan takođe volontira, kad je u pitanju posao. Profesorica Amila je u stalnom radnom odnosu i imamo četrnaest nastavnika koji imaju određeni broj časova u nastavi, koliko nama treba, određenim ugovorom o djelu. Škola je privatna, plaća se školarina, toliko da možemo podmiriti te neke troškove, a naš prostor je u srednjoj školi, to je Gimnazija „Ismet Mujezinović“ u Tuzli. Imali su razumijevanja, prije svega direktorica te škole, poslije direktori i kolege iz te škole. Dobili smo određeni prostor koji smo uredili fantastično, poslaćemo vam link da pogledate, gdje se zaista lijepo osjećaju svi, i učenici i roditelji. Moram kazati jedan događaj sa roditeljskog sastanka. Imamo dvije sestre blizankinje i njihov otac je bio na roditeljskom i kaže: „Što je meni ovdje lijepo! Ja ne znam što nisam bio prošli put.“ Na roditeljski, prije nego što smo polazili, oba su roditelja došla. To je ambijent naše škole, ako sam mogla na neki način da vam to približim.
RB/BI: Lijepo ste ga predstavili, i ambijent i školu. Adnana da pitam, ko može da se upiše u tu školu? Kako izgleda prijemni ispit?
Mujkić: Školu po Zakonu može upisati dijete koje je završilo prethodno osnovnu školu. Prijemni ispit je koncipiran kao dvodnevna nastava. Dijete, budući učenik ili učenica dolazi dva dana u našu školu, na nastavu i na taj način upozna sve buduće profesorice i profesore. Svaki profesor ili profesorica implementira svoj čas, svoj predmet, na svoj način i po svojim metodama. Na kraju dana mi kao nastavnici razgovaramo o svakom učeniku i dajemo određene bodove za svako dijete koje je došlo na prijemni. Još šta je zanimljivo, mi u prijemni ispit uključujemo i roditelje, kroz jedan oblik intervjua razgovaramo sa roditeljima bez prisustva djeteta, a onda kasnije imamo intervju sa djetetom, budućim učenikom ili učenicom bez prisustva roditelja. Mi na taj način želimo vidjeti da li je izbor ove škole više želja djeteta ili roditelja, šta su očekivanja roditelja a šta djeteta. Zapravo, prijemni ispit nama služi da imamo uvid u stvarno stanje, da uzmemo što više pozitivnih vrijednosti ili kvaliteta koje dijete ima, eventualno da uočimo neke prepreke u budućnosti ili strahove. Nakon toga mi imamo cijelo ljeto za pripremu nastave, znajući kakve ćemo učenike imati, kako bismo sve mogli prilagoditi upravo mogućnostima te generacije koja nam dolazi. Prijemni ispit je zasad koncipiran tako da u skladu sa zakonom imamo predrok uvijek u trećem mjesecu, kada osiguravamo, u saradnji sa određenim firmama, određeno stipendiranje, a ostalo po zakonu, evo trenutno, dok smo mi tu nama je u toku konkurs za upis. I kad se vratimo realizovaćemo taj junski upisni rok, odnosno prijemni ispit.
Hadžić Suljkić: I što je još važno, ako mogu da dodam, mi na prijemnom ispitu ne provjeravamo znanje učenika. Provjera njihovog znanja je za nas ono što piše u njihovim svjedodžbama. Mi na ispitu provjeravamo njihove vještine, na kom se nivou nalaze, kako bismo znali ubuduće gdje da krenemo i u kom pravcu, kad su u pitanju učenici.
RB/BI: Logično. Adnane, koji je tvoj motiv da volontiraš u ovoj školi?
Mujkić: Moj motiv je svako zadovoljno i sretno dijete koje je kroz programe pozorišta mladih Tuzle promijenilo svoj život. Danas među njima su i kolege koje rade u ovoj školi. To su ljudi koji su imali nevjerovatno strašne, teške životne priče, kojima je jedino drama pomogla da budu bolji ljudi. Možda to sad u jednom trenutku zvuči kao jedna filozofija, jedna metafora, ali to je suštinski zaista tako. Drama vas suočava, da provjerite, ispitate sebe i s druge strane da, ako je to u jednoj fazi razvoja, drama može biti sredstvo prevencije, a ukoliko je došlo do nekakvih poteškoća, odnosno prepreka u razvoju, drama sigurno može biti sredstvo rehabilitacije. To je ono što je koleginica Amila preko svog studija donijela u našu školu i naše pozorište. Mi smo to obgrlili i danas implementiramo evo širom Evrope. Razne zemlje nas zovu da budemo konsultanti ili stručni saradnici u primjeni svega toga. Moj način i moj razlog da volontiram je činjenica da sam maštao o postojanju ovakve škole. Volio bih da sam imao priliku da se ovako školujem i vjerujte, često, ulaskom u školu, u učionicu ili vježbaonice gdje mi radimo u jednom trenutku kažem kako ja svojoj djeci, našim učenicima, zapravo zavidim. Oni imaju ono o čemu smo mi mogli nekad možda samo maštati. Meni je to motivacija, a naravno, proces volontiranja je nešto što u ovoj fazi života mogu sebi priuštiti i želim dati zajednici. Ja sam negdje i poznat u Tuzli kao neko ko je kroz društveno odgovorne projekte, kroz umjetnički, generalno rad sa mladima, puno toga odlučio dati zajednici, jer u jednom trenutku mog života, kad je to meni trebalo, mene je grad proglasio za najuspješnijeg tinejdžera tog grada. Ja sam odgojen tako da ono neko povjerenje koje vam je neko dao treba opravdati. Evo, ja ga uspješno, čini mi se, pravdam već dvadeset godina od tog trenutka. Sretan sam zaista što je to tako, nemam s tim problem i želim svojim primjerom pokazati ovo što je profesorica Mirzeta istakla: da jeste moguće ovdje i sada ostati, stvarati, raditi i živjeti svoje snove. I ja se u tom smislu apsolutno ne žalim.
RB/BI: Slušajući ovo elokventno izlaganje, tačno se vidi da te nekad davno oplemenio i ovaj barski vazduh i ovo barsko sunce i da ti nije prvi put da si u Baru.
Mujkić: Meni nije prvi put da sam u Baru, vjerujte da imam posebne emocije zato što sam prepoznao mjesta gdje sam nekad, još dok sam bio dijete, gostovao ovdje sa „Draft teatrom“. Igrali smo divne predstave, a onda prijatelje odavde ugostili u Tuzli. To su zaista vremena, evo opet kažem, kada sam zaista shvatio koliko drama može biti prosto metod da živite. Ja ne mislim da ja radim ovaj posao. Ja ovo živim. Naravno, školovao sam se za izvođačku umjetnost kao glumac, ali sam u međuvremenu shvatio da je to tržište možda malo prezasićeno. Na ovaj način mi se otvorilo drugo tržište, koje je vrlo odgovorno, s te strane ga rijetki ljudi odaberu da rade, ali ja sam ga odabrao i ponosno ga radim. Tako da lijepo mi je ovdje i evo sa vremenske distance, možda je prošlo petnaest godina otkad sam zadnji put bio, vide se velike promjene, ali sam u to ime sretan što sad već u razgovorima sa učenicima iz Bara mi zaista razmišljamo i evo, ako iko u ovom trenutku sluša i ako na bilo koji način odlučuje o nekim stvarima, mi zaista mislimo da je ovaj grad, ova sredina, spremna i zrela za formiranje jednog omladinskog pozorišta, jedne omladinske scene, omladinske trupe. Sve što ovom gradu, Srednjoj stručnoj školi, vama ili bilo kome treba u smislu naše podrške, mi smo zaista tu za takvu jednu ideju.
Hadžić Suljkić: I usto još imamo profesorice Ivanu i Mariju koje su zaista zainteresovane i one su to svim srcem prihvatile. Čini mi se da bi to rado, uz pomoć ili podršku drugih, pokušale i ovdje da ostvare.
RB/BI: Odlična ideja.
Hadžić Suljkić: Moram da kažem, možda je to neskromno, ali ja sam učestvovala u Adnanovom odrastanju od njegove petnaeste godine. Toliko je on imao, sad se ja pravim važna, toliko je imao povjerenja da kada je imao neke probleme, dileme, zvao je, pitao kako nešto da uradi. Imajući u vidu da poznajem njegov razvoj i njegove velike mogućnosti, uvijek smo sarađivali i tako je došlo do ove škole. Ideja o školi je njihova, koju sam prihvatila i uključila se maksimalno. Pitali ste zbog čega Adnan volontira. Kad mene to neko pita, kažem da se tamo lijepo osjećam. Izađem iz te škole s osmijehom na licu, dođem kući zadovoljna, tako i drugi profesori.
RB/BI: Meni preostaje samo da vam se zahvalim na ovom razgovoru i želio bih zaista da uživate naredna tri dana u našem gradu, uvijek ste dobrodošli. Lijepa je ta saradnja između Bara i Tuzle. Ja mislim i da postoji prostor da se ova dva grada pobratime. Eto, to je ideja za neku narednu priču.
Hadžić Suljkić: Zasigurno mi već planiramo da se nastavi saradnja između škole u Baru i škole u Tuzli, bez obzira na projekte, jednom godišnje da jedni druge posjećujemo, a u tom pravcu da razvijamo i ovu saradnju vezanu za grad Bar i grad Tuzlu.
