Gost Radio Bara bio je Ilija Šoškić (85), Baranin, jedan od najpoznatijih svjetskih likovnih umjetnika, naročito u domenu performansa i instalacije, još uvijek aktuelni državni prvak u bacanju kladiva (rekord iz 1962), motociklista, ljevičar…
Rođen je 1935. u Dečanima, a živi i radi u Rimu. Učio je Školu primijenjenih umjetnosti u Herceg Novom, Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bolonji. Sa izložbom u muzeju Dijamanti u Ferari (1972) stupa na italijansku art scenu, kao ravnopravan učesnik sa vodećim ličnostima italijanske i svjetske avangarde. Čuvenim performativnim izvođenjem pucnja u rimskoj galeriji “Atiko”, 1975. godine ulazi u sam centar svjetske avangarde. Iako veoma tražen, umjesto da komercijalizuje umjetnost, odgovara povlačenjem i hermetizmom, proglašavajući uzdržavanje od umjetnosti svojom jedinom umjetničkom djelatnošću. Nakon toga kao motociklista obilazi Evropu.
Gotovo šest decenija se bavi umjetničkim radom, promišljajući artizam na metafizički način. Krajem 2018. godine doživio je nesvakidašnje priznanje sopstvenog djela – dva muzeja savremene umjetnosti u Srbiji, u Novom Sadu i Beogradu priredili su retrospektivu njegovog rada pod nazivom “Akcione forme”.
U Radio Bar je došao nakon Bijenala u Prizrenu, a prije festivala performansa u Omišu. S Ilijom je gostovala i njegova žena Dragica, politikolog umjetnosti, a razgovor je vodio urednik sajta Bar Info Željko Milović. Video razgovora je djelo Vesne Šoškić.
Punite 85 godina, ljudi vašeg godišta su mahom bez mnogo volje, učaureni i neaktivni, a Vi ste potpuna suprotnost.
Ilija Šoškić: To je izazov, volja da guram koliko god mogu. Ja još vozim, išao sam kolima iz Hrvatske preko Albanije do Kosova. Aktivan sam, bio sam i sportista, uvijek kultivisao taj fizički dio, jer u suštini isti je sistem koncentrisanja energije sporta i umjetnosti. Pa i to moje bacanje kladiva u mladosti, to je pravi performans: krug, mreža zaštite, rotacija… Još sam rekorder Crne Gore, što je malo apsurdno, jer je prošlo toliko godina – postavio sam ga kao junior, i deseti sam najbolji svih vremena na srpskoj listi.
Prosječan konzument likovne umjetnosti obično je vezuje za sliku ili crtež, pa za vajarsko djelo – kako ste se vi odlučili za performans i instalacije kao relativno najneatraktivnije kanale za veću komunikaciju s publikom?
Ilija Šoškić: Ja sam studirao vajarstvo, nisam slikar, nemam taj estetski princip, mi imamo treću dimenziju i posla sa arhitekturom i prostorima. Još osamdesetih, kad je bio veliki preokret na svjetskoj sceni i kad se vratila slika, ja sam imao skulpturu, ali kakvu? Geometrijsku. Došao sam do nekih ideja kako naučnim putem da uspostavim te apstraktne forme u prostorima. Onda sam prestao i vratio se na performans, ali vrlo radikalan, tako da sada radim “prisutnost”. Prisutan sam, družim se, razgovaram tokom performansa.
Stariji posjetioci “Barskog ljetopisa” dobro pamte Vašu “heliotropsku akciju”, zahvate u prirodu, energiju…
Ilija Šoškić: Malo je to pod uticajem Spinoze koji je rekao da, ko uspije da ispoštuje zakone prirode, on ima vezu s Bogom i ne mora da ide u crkvu. Tu vrstu energije sam počeo da pratim od 2000. naovamo. Postoje i druge društvene energije, zapleti, teškoće, borbe, i od toga sam pravio pozitivno gledište. Primjera radi, ovdje u Crnoj Gori nisam uzet u obzir za zaslužne građane od strane nekih stočara umjetnosti, ali sam se šalio s njima i družio, nemam tu negativnost.
Za Vas kažu da ste jedan od posljednjih “jugoslovenskih umjetnika”, ali sa energijom Crne Gore kao mikrolokaliteta.
Ilija Šoškić: Svoj rad na Venecijanskom bijenalu sam posvetio upravo toj crnogorskoj energiji, Rijeci Crnojevića, ukljevama, na Durmitoru sam bio da razgovaram sa sokolima u jednoj zoni gdje kakarišu i protestuju kad čovjek dođe. Od crnogorskih umjentika, Lubarda je jedini imao tu vezu sa kamenom, kršom, bojom je ulazio u Crnu Goru, kod nas se tokom dana mijenjaju boje prirode.
Ta priča od 2000. naovamo je najbliža metafitici.
Ilija Šoškić: Da, ali sa metafizikom sam se bavio od početka jer to omogućava da tražiš nove prostore, jer ne odgovaraš matematički, jer nema potrebe da se stvar mjeri. Uz to, imaš i metamatematiku koja postoji kad formule i istraživanja stanu jer ne može sve da se mjeri i dokaže. Ja sam čak i bilježio – gdje stane matematika, tu odmah dođe umjetnost, jer ne odgovara nikakvim zakonima mjere. Konceptualna umjetnost je izašla iz nauke i metafizike, i pomalo iz svih prirodnih nauka i filozofije. Metamatematika i metafizika su borba za prostor, pošto umjetnost ne može da se stvara bilo gdje i bilo kako, zbog koncentracije i emocija i saznanja zašto radiš to što radiš. Umjetnost je “drugačijost”. Tu se prelamaju stvari, moraš izaći iz običnog. Mene kad pitaju da li sam konceptualni umjetnik, kažem da ne znam, ali znam da sam drugačiji. Znam da nisam predstavnik ničega.
Publika često traži taj taktilni kontakt, da pipne instalacije, smeta li vam to?
Ilija Šoškić: Ne, naprotiv, pipajući traže kontakt sa energijom. Ja imam istu tu potrebu. Tako uspostavim kontakt, ako ne pipnem – apstraktno mi je. Reakcija mi je jako bitna. U posljednje vrijeme izvodim i performanse u kojima ne vidim publiku, već sam okrenut leđima, ali tačno osjećam kako raste kolektivna energija, sinergija i moram da budem koncentrisan da, kad ona dođe do vrha, prekinem. To je jedno od pravila da bi se performans izveo.
Odabir perfomansa ili instalacije je usko vezan za kakvoću prostora?
Ilija Šoškić: Da, da, naročito kod instalacija. Tu moram da se odredim, jer nije svejedno kako poređati stvari. Moram da osjetim gdje se najbolje povezuju vibracije s prostorom. Ja prethodno proučim prostor. U Beogradu smo baš tim povodom dva puta bili prije same izložbe.
Je li Vam dosadilo da u svakom intervjuu pominju Vašu povezanost sedamdesetih u Italiji sa ekstremnom ljevicom i terorističkom grupom “Crvene brigade”?
Ilija Šoškić: Ne, to je bio dio mog života, koji me je umnogome formirao. Bio sam ljevičar i zanimala me ta energija koja se stvarala u eri društvenih, umjetničkih i kulturnih mutacija. Crvene brigade? Iskreno, ja ne znam da li sam imao veze sa njima. Oni su bila oružana tajna organizacija, krilo ljevice, ali sam bio dio intelektualne grupe koja se bavila teoremom ekstremne ljevice. Nisam imao veze sa oružanim krilom, osim što sam imao djevojku koja je bila njihov pripadnik. Za čuveni “pucanj u zid” bila je očigledna inspiracija “Brigade Rosse”.
Bio je tu i čuveni odlazak motociklom na Sjeverni pol, krajem sedamdesetih…
Ilija Šoškić: Naša galerija “Atiko” je 1978. morala da stane sa aktivnošću, pojačala se desničarska struja u društvu, pa se zatvorila. Galerista je zato iznajmio brodić i postavio ga na posljednji most grada. Tu je pozvao umjetnike s kojima je radio da idu za Indiju – neki su pošli, a ja sam odlučio da idem na Sjeverni pol s motorom. Stigao sam do Skandinavije, ali sam imao defekt sa motorom, pa sam propustio termin kada se slavi “ponoćno sunce”, radi čega sam se i odlučio za put.
Bračni par Šoškić je na putu od Kosova do Omiša?
Dragica Šoškić: Kosovo i Albanija su za mene sraz onoga što sam mislila o njima. Što se organizatora Bijenala “Autostrada” u Prizrenu tiče, mislim da su u umjetničkom smislu otvaranja i prihvatanja našeg drugačijeg mišljenja o njima dobro ispred svih nas na Balkanu. Ovako zvuči čudno kad se kaže, ali je tako. To je jedna vrsta Bijenala na koji su došli ljudi iz Njujorka, Londona, Haga, iz Hrvatske, Bosne, Srbije, sa Ilijom kao jedinim iz Crne Gore, da odgovore na pitanje “Revolucija, to smo mi”. Oni su mladi, vratili su se u zemlju nakon školovanja uglavnom u USA i donijeli iskustva koja njihova vlast podržava. Zanimljivo je da taj Bijenale koji ima ljevičarske prosede bude podržan od aktuelne desničarske vlasti. Daju im i prostor i novac i medijsku pažnju jer nisu anahronisti u svom političkom ponašanju. Mi smo upoznali tamošnjeg šefa Komunističke partije koji je sjedio s nama na podu i slušao koncerte. To ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori nema. U Prizrenu nije bilo razlika među umjetnicima različite dobi, političkih nazora…
Čime se Ilija predstavio na Bijenalu?
Dragica Šoškić: Radom “Teatro del Pane“ (“Pozorište hleba”), kojeg izvodi kada je političko-socijalno-kulturološka situacija u mjestu izvođenja turbulentna. Prvi put ga je izveo u Austriji 1989, ponovio ga u Berlinu i Abrucu, a ovo je četvrta edicija, i to svaki put sa lokalnim ljudima. Ilija ode u mlin, samelje brašno s mlinarom, komunicira s njim, brašno ode u pekaru, Ilija odredi formu koji ima oblik istorijskog hleba tog prostora, napravi se u 25 identičnih komada kako bi se zadovoljio projekt magičnog kvadrata, sator a repo, forme koja postaje formula u koju se sve može uglobiti. Mlinar nikada nije čuo šta je umjetnost a ne pričao s umjetnikom, pekar je najprije bio uznemiren što tu ulaze snimatelji i ostalo, a kad se vide u katalogu onda nestaje lekcija. U Prizrenu se susreo sa Xhevdetom Xhafom, drugom iz Umjetničke škole u Peći, što je bio prvi njihov kontakt nakon 63 godine.
Kakve su bile reakcije u Prizrenu na performans?
Dragica Šoškić: Ljudi koji su učestvovali u samom procesu nastanka bili su emocionalizovani do suza, a ovaj izložbeni dio bio je manje razumljiv – čak su mislili da je u pitanju skulptura hleba, da su hlebovi rađeni od nekog materijala. Ali, to nije važno, važan je kontakt i on proizvodi volju za znanjem.
Sljedeća stanica je Omiš?
Dragica Šoškić: Početkom ovog rata devedesetih prešli smo iz Dubrovnika u Crnu Goru i ja sam predložila vlastima da napravimo “Montenegrianu”, povezivanje svih arhiva CG, a arhivsko znanje bi bio razlog proizvodnje raznih festivala. Smijali su mi se i pitali zašto se kao izbjeglica bavim tim. Jedan Omiš koji je nastao kao gusarski grad, na mjestu gdje se Cetina uliva u more, postao je pozornica internacionalnom skupu umjetnika šestu godinu zaredom. Kurator više nije istoričar umjetnosti već umjetnik sam. On odlučuje koga želi u Omišu. Uzeli su Iliju i iz njegovog odnosa metafizičkog, mitološkog, matematičkog prema prirodi – on će simbolizovati ovogodišnju ediciju. Njegov rad se zove “Phisis Res Publica”, naslov je kombinacija grčko-latinskog, “priroda” i “stvar koja se događa”. U performansu za video on će njegovati, okretati, šutirati balvan, a u sklopu drugog dijela prema najstarijem stablu u gradu napraviće neku gestualnost.
Kad smo već kod starih stabala, nije Vam palo na pamet da nešto slično odradite kod Stare masline?
Ilija Šoškić: Iznajmili smo upravo stan tu 10 dana, kako bih je gledao. Tu sam djetinjstvo proveo, tu smo bježali sa časova iz Gimnazije, nama je ona bila čudo, sve masline su jednake – ova je bila posebno, a mene su posebnosti uvijek zanimale. Kad sam bio mali, dobijao sam batine jer sam drugačiji i smatrao sam da je to nešto loše, tek kasnije u umjetničkoj školi sam vidio da je to kvalitet, a ne mana.
Velika retrospektivna izložba Ilije Šoškića u Srbiji prošle godine događaj je o kome se naširoko pisalo u tamošnjim medijima.
Dragica Šoškić: Dva jedina muzeja savremene umjetnosti, u Novom Sadu i Beogradu, napravili su izložbu koju je posjetilo 11.600 ljudi, novac su uložila tamošnja ministarstva kulture i spoljnih poslova, tražili su konekciju sa Crnom Gorom, ali se nije dogodila. Prvi put je djelo prikazano retrospektivno, izabrane su dvije decenije od njegovih šest koliko radi, sve su nazvali “Akciona forma”. Pažnja kod mladih filozofa i umjetnika bila je odlična, bilo je 28 bilborda po ulicama Beograda, naslikan je mural gdje je Ilija s Pikasoom.
Za 2021. godinu predviđena je velika izložba u Zagrebu, Srbija je već to uradila… Ostaje neki gorak utisak da se Crna Gora nije posvetila i odužila Iliji.
Dragica Šoškić: Vidite, sve ove godine želim da se u Crnoj Gori priredi velika prezentacija njegovog rada i jedinstvene energije, ali ništa od toga. On, na žalost, nema ni crnogorsko socijalno ni zdravstveno osiguranje , niti išta od Crne Gore. Sve radove sam prenijela u Hrvatsku, sad ima tamošnje osiguranje. Kad je imao saobraćajnu nesreću i veoma skupu operaciju, tražila sam od države Crne Gore da pomognu novčano, ni sa jednom riječju nisu odgovorili. Čak sam tražila da samo, kao što je u civilizovanim umjetničkim sredinama riječ, pošalju zvaničnu čestitku za rođendan jer je praksa da se velikim umjetnicima to radi nakon 75. godine, ni tu nije bilo odgovora. Uz to, mnogo puta smo razmišljali i kontaktirali ljude oko otvaranja “Kuće Ilije Šoškića” u Baru, čak smo našli i lokaciju… Srećom, ima i onih koji misle i rade drugačije – mladi ljudi poput Irene Lagator koja petinu sopstvenog doktorata posvećuje radu Iliji Šoškiću. To mnogo znači.
Ovdje možete pogledati video intervju koji je sa proslavljenim umjetnikom napravila Vesna Šoškić:
