U protekloj nedjelji napustio nas je jedan od posljednjih znamenitih trgovačkih radnika Stare Topolice – zaštitno lice prodavnice “Borovo” Ćazo Džajović.

Nasmijani oniži čovjek koji je hitrim i gipkim pokretima stizao u rekordnom roku do svake mušterije, nudeći mu što je potrebno (čak i kad mušterije nisu bile svjesne da im je baš to potrebno), držeći konce komplikovane porodične kupovine obuće čvrsto u svojim rukama, znajući bolje od svih šta kome zaista treba, nosio je pravo ime Muharem. Ćazo je bio nadimak po kome su ga svi znali.

Još 1950. godine je počeo kao obućar-učenik u Starom Baru u Obućarskoj zadruzi, šegrtovao kod Tripovića i Paljokića na Pristanu, a potom sreću potražio u Nikšiću. Po povratku u Bar, najprije je radio u Zemljoradničkoj zadruzi, pa je došao u legendarno “Borovo”, kod Bima Garuca. Ali ne u topoličko već u starobarsko „Borovo”. Sredinom 1965, prodavnica se seli na svima poznato mjesto koje će nekoliko godina kasnije postati prostor kuda je trasirana Ulica maršala Tita. Prve cipele, patike i (“Jugoplastikine”, plastične, u boji) sandale većini generacija sve do sredine osamdesetih kupljene su baš u tom „Borovu”.

A Ćazo je bio odličan trgovac, rijetko ko je iz prodavnice izašao a da nije nešto kupio. Uz cipele i patike („Pume” i „Šputke”) vazda je „pod obavezno” nudio i čarape. Početkom septembra, kad se kupovala obuća za školu, posla je bilo toliko da on i koleginice nisu mogli stići da ručaju.

„Mi smo tada radili od učinka, zato je kod nas bila velika usluga. Ako smo vezice prodali, imali smo postotak na to. A kad dođete cipele da kupite, ja vi ponudim kremu, vezicu, čarapu, četku za glancanje, četku za kremu… I ubijedim ve sve to da uzmete. To je malo, ali mjesečno veliko. Na te sitne stvari smo posebno imali postotak. Morali smo da uslužimo mušterije kako treba. Ja sam znao, na primjer, uđe čovjek sa đecom na vrata, ne znam što će da uzmu, ali ih pogledam u noge da znam što ću da ponudim da uzmu. Meni je bivalo i troje đece da dovede, odmah ih uslužim, znali smo tačno koji broj koje godište nosi”, govorio je Ćazo svojevremeno za „Nove barske novine”.

Kako je govorio, “mort sezona” je bila u januaru i februaru, a najviše posla u septembru, očekivano.

“U januar – ljudi se istrošili. U februar – nije da kupi cipelu, a za sandalu mu je prerano. U tom mjesecu smo najviše pravili sniženja, da bi prodali. Tako smo konkurisali svima. Tako smo radili i za sandale -15. jula mi smo sniženje pravili sandalama. Pravili smo veliki promet, ‘Borovo’ je imalo za seljaka i građanina. Od zepa, pa dalje. One čizme gumene, što Crmničani oća’u doć’, pa pitaju imamo li buce. A prodavačice na druga mjesta ne znaju što su buce, mi znamo. Pa, ‘oćahu doć’ pomorci. Imali su para. Nisu pitali kolika je cijena. Bio jedan, uzeo prije 5-10 dana cipelu i nije mu se sviđela. Baci predamnom nove cipele, uzme druge i stavi na noge. Mi smo te tobož ‘stare’ cipele često davali onome koji znamo da je ne može kupiti. Tako se tajput radilo, ljudi su se pomagali i pazili”, govorio je Ćazo Džajović.

Omiljeni prodavac obuće pošao je iz „Borova” u penziju 1991. godine. Do smrti je živio mirnim životom u kući u Starom Baru. Sahranjen je na groblju Belveder prije nekoliko dana.