U barskoj COVID bolnici umro je doktor Dean Lukin Jovićević. Prerano, imao je 70 godina. Negdje krajem sedamdesetih raspisali smo konkurs za ljekara za ambulantu Virpazar. Javio se samo jedan. Preda mnom je bio mladi, lijepi čovjek, otmenih manira. Rekao mi je da se zove Dean Jovićević i da je sin poznatog crnogorskog ljekara Luke i da je za vrijeme studija medicine u Beogradu zamišljao da će mu se ispuniti želja da bude ljekar na Rijeci Crnojevića ili u Virpazaru, tamo odakle mu potiče i porodica, da je tako silno zaljubljen u krajolik Skadarskog jezera i da silno voli te divne i vrijedne ljude.
Sjećam se da je rekao: „I Riječka i Crmnička nahija su dobili ime po Riječanima i Crmničanima.“ Bio je primljen a mi smo zadugo, na najbolji način, riješili problem zdravstvene zaštite u ambulanti Virpazar.
Negdje poslije zemljotresa, vraćali smo se sa nekog sastanka u Titogradu, dr Andrija Rađenović, dr Jovan Ivović i ja i svratili u Virpazar, u posjetu dr Jovićeviću. U renoviranom objektu stare ambulante dočekala nas je srdačna i opuštena atmosfera, porodične kuće Jovićevića. Pila se kafa, pio se viski i pričalo. Dr Dean mi je pokazao niz diploma sa sastanaka, simpozijuma i kongresa, obimnu korespondenciju sa važnim ljudima iz svijeta kulture, biznisa i politike, epistolarni evropski džet-set, putopisne bilješke, fotografije. Rekao mi je da se, sa strašću i zanosom, bavi lovom i ribolovom, da ga u svijet imaginacije nose numizmatika i petrologija, i da je često uz Zelene, uz taj neobični pokret koji se porađao u Evropi. Vraćajući se kući, niz Petrovačke strane, uporno sam pitao dr Rađenovića, ko je zapravo dr Jovićević.
I prošlo je, potom, mnogo godina.
Odgovor sam dobio onog dana kada mi je bilo rečeno kako je, sa brojnih putovanja po svijetu, jednoj svojoj prijateljici, na razglednici, ispisao: „Otvori prozor, dolazim sa vjetrom.“
Dr Dean Jovićević je, naoko zdrav i nepovrediv, bolovao od jedne neizlječive hereditarne bolesti. U njegovoj krvi je bio smanjen broj T limfocita i on je patio zbog sniženog imuniteta na ljepotu. Njega je ljepota, naprosto, dovodila u stanje dekompenzacije.
Njegovi drugovi i prijatelji govorili su mi da on stanuje u nekom svom neobičnom svijetu, u virtuelnom svijetu svoga života.
Bio je tanani intelektualac, poliglota, govorio je italijanski, njemački i engleski jezik. Bio je veoma školovani ljekar i dobar čovjek. Rijetka, neobična, neponovljiva ličnost.
Poslednjih mjeseci umire se mnogo. Za sve vrijeme moga ljekarstva, čini mi se, nije umrlo toliko ljudi. I kada smo ih poznavali i kada nismo, osjećamo da su oni živjeli tu pored nas, sa nama. I da su svi oni, i dragi dr Dean koga sam poznavao, nerazdvojni dio svih nas. I da smo svi neprestano na gubitku.
Porodica dr Deana Lukina Jovićevića, njegova brižna sestra Bosa i svi Jovićevići iz Šin Đona mogu se ponositi njime.
Dr Ljubo Živković
