Na gradskom groblju Gvozden brijeg juče je sahranjen dugogodišnji kapetan duge plovidbe, direktor “Prekookeanske plovidbe”, predsjednik Opštine Ulcinj, Luka Batko Đakonović (86). Iza njega su ostali supruga Jarmila, sin Saša, kćerke Nataša i Tamara, unuke i unuci…
U novinarskim arhivama čuva se intervju sa ovim našim uglednim sugrađaninom, koji, sticajem niza okolnosti, nikada nije objavljen, iako je, juna 2009, trebao biti jedan od “nosećih” u tom izdanju “Novih barskih novina”. Nakon više od 15 godina, na Bar Infu publikujemo razgovor o slavnim pomorskim danima barske kompanije i “marinajskim danima” Batka Đakonovića.
***
I da nijesam znala da je moj sagovornik godinama bio kapetan, odali bi ga suveniri sa dalekih putovanja, slike na kojima preovladava plavetnilo mora i bar – kakav i priliči kapetanu – veliki napola otvoreni globus, prepun biranih pića. Luka Đakonović ističe da je prije svega mornar, a najljepše stvari na svijetu rangirao je ovako: žene, vino i muzika. Iako je bio na brojnim važnim funkcijama, ovaj razgovor posvetili smo moru i pomorstvu.
– Ja sam želio uvijek da radim. I svugdje sam radio na ivici svojih mogućnosti – maksimalno. Nijesam pobožan u smislu da idem u crkvu, ali u nešto vjerujem. I Bog me je sačuvao da mi se ništa ne desi, ni mene, ni mome mornaru, nikome na mome brodu nikad se ništa nije desilo. Nikad nisam imao štete na brodu, ni problema, nikad čovjeka nijesam iskrcao.
Počeli ste da plovite nakon srednje škole? Bile su to duge plovidbe?
– Bilo je to malo i nehumano. Mi smo na brodu ostajali 10-12 mjeseci, kući dva mjeseca, pa opet na brod. Kažu da je naš hleb sa sedam kora. Jedini teži je ribarski hleb. Ribanje je najteži posao ako od njega hraniš porodicu, a najljepši sport ako ribate za svoj gušt. E, taj hleb ima više kora od pomorskog, za njega se kaže da ih ima devet.
Maturirao sam 1957. godine i ukrcao sam se na “Jadro-Slobodnu”. Nas koji smo maturirali Biro je raspoređivao đe ćemo ići. Prvi moj brod bio je “Vardar”, od 750 tona. Iz Šibenika smo išli za Ravenu prevozeći ječam, a onda za Trst išli praznim brodom, koji je prodat. Kupio ga je čovjek iz Sajgona i dao nam 3-4 puta veću platu da dovezemo brod do Vijetnama. Tamo smo ostali cio mjesec, vezani za putničku obalu. To mi je jedan od najljepših perioda života.
Vratili smo se, a ja sam sa “Jadro-slobodne” prešao na “Jugooceaniju”. Tu sam završio kadeturu, napredovao i 70-ih godina došao u “Prekookeansku”. Meni se u porodici desila velika tragedija, umro mi je brat. Iskrcao sam se u Kalkuti, došao kući i ostao 5-6 mjeseci. Redovno sam primao platu. Bilo me sramota, pa sam pošao u “Prekookeansku” da tražim radnu knjižicu, jer mi porodična situacija ne dozvoljava da mogu ploviti. Dobri čovjek Andrija Dabanović tada mi je rekao da će mi radnu knjižicu dati samo ako donesem potvrdu da sam se zaposlio. Plata je i dalje stizala. U julu te godine ukrcao sam se na “Sveti Stefan” i tu ostao skoro dvije godine. Onda sam pošao na dugu plovidbu, do 1977.
Plovili ste od 1957. do 1977?
– Poslije sam bio inspektor, primao sam brodove, bio na gradnji broda u Sevilji. “Prekookeanska” je bila jedno lijepo preduzeće, žalosno je što je propalo. Vjerujte, bio sam i kapetan i direktor i inspektor i zamjenik direktora, ali to je bila kompanija, sa ljudima koji su mogli svuda u svijetu da rade. Na primjer, kapetani Đurčić, Milan Popović, Branko Đurović… U životu nijesam sreo čestitijeg čovjeka od Branka. Samo je
godinu mlađi od mene. Sjećam se, bio je na brodu “Virpazar” koji je bio u tajm-čarteru kod Kineza. Suec je bio zatvoren, išlo se oko rta Dobre nade. Vozio je generalni teret, jako skup. U stvari, to je bio teret za kontejnere, a ne za taj twindecker, ali tada, 1972, bilo je malo kontejnera. Brod je stigao u Antverpen i trebalo je da ja zamijenim Branka.
Stigao sam oko ponoći. Na brodu je bilo hiljadu i po teretnica sa tranšipmentom. Mi smo do 2-3 ure sjedjeli, pričali… Ja kažem njemu da je bolje da ležimo, da papire ujutro sredimo. On meni kaže da to sam uradim, jer je on za pet pozvao taksi. I tako bude. On je otišao u pet, ni kasu mi nije predao, ali je u njoj u cent tačno bilo kako mi je rekao – funti,
guldena, franaka… I sa teretom isto. Kad sam bio generalni direktor, on mi je bio savjetnik. Imao je ogroman autoritet kod osiguravatelja u Londonu, svuda.
Počeli ste da plovite 1957. godine. Tada su uslovi bili znatno drugačiji nego sad?
– Kad sam počeo, bilo je jako malo motornih brodova. To je
imala “Jugolinija”, a “Jugooceanija” nijedan, već parne brodove, na ugalj. Krcali
smo garbun (ugalj) u Rašu, pa iz Raše za Njujork. Uglavnom se išlo po pšenicu,
takva su vremena bila. Tada su pomorci patili zbog vode. Evaporatori su bili
dosta loši, a ti parni brodovi su trošili dosta vode i voda se šteđela na uštrb
posade. Prvi oficir palube u 12, pred ručak, sa
česme bi nam davao
po bujol (kantu) vode. I to je sve do sjutra – i za piće i za pranje i kupanje.
Nemaš ništa ako ti se, ne daj Bože, prospe bujol. Kabine za posadu i hrana bili
su dosta lošije u odnosu na savremene brodove. Ali, tada su brodovi puno stajali
u luci. Bilo je puno novooslobođenih, socijalističkih zemalja u kojima se skoro
ništa nije radilo, pa je ukrcaj ili iskrcaj trajao po 20-30 dana. S jedne
strane, loši uslovi, neudoban brod a danas imate sve uslove, ali ste na moru
kao galeb – ne možete na kopno sać’. To nije sad, nego već duže.
Kad sam bio na “Danilovgradu”, iz Potija (tadašnji SSSR) vozili smo hromovu rudu u Ameriku, u Baton Ruž. Kad smo ušli u Misisipi, rekli su nam da otvorimo svih devet štiva. Iskrcaj su počeli dok smo se vezivali. Ja hoću da ispunim papire, pitam kad ćemo završiti, bilo je oko pet popodne, da javim kompaniji kad krećem. Rekli su mi između 9 i 10 ujutro. U 9 je sve bilo gotovo.
Hijerarhija na brodu je dosta čvrsta, pomalo kao vojna. Često čujemo od pomoraca da svuda u životu mogu da kasne, osim u smjenu.
– Na brodu je disciplina velika. Ne može se bez toga, jer slijedi anarhija i potonuće. Kapetan treba da zna svoj posao. Nije to neka filozofija, međutim, morate biti tačni. Ja nikada nijesam bio kapetan koji sa posadom komunicira preko prvog oficira, mada ima i takvih. Ja sam sjedio s mornarima, takve sam naravi, te ljude volim.
A pomorci vole da popiju?
– Nikad nisam branio piće. Jednom, isplovili smo iz Zapadne Evrope u Ruan. U Francuskoj smo ukrcali 4,5 hiljada litara vina u posebne tankove. Rekao sam Tomu Kovačeviću da ih ne zaključava. On se čudio, plašeći se da se posada ne napije. Ali, nije tako bilo. Inače, zaboravili smo na jedan lijepi običaj da na brodu sljeduje pola litra vina po čovjeku. Dosta je i onih koji ne piju, a kad brod valja, ni ne jedu. Kod mene je i kuhinja bila uvijek otključana i sve je bilo u redu. Zašto čovjek da ne pojede sendvič u 9, ako mu se nije jelo u 5?
Što Vam je na brodu bilo najteže?
– Radovao sam se da se iskrcam, da idem kod porodice, ali mi je bilo žao napustiti brod.
A kad ste prestali da plovite?
– Po molbi Andrije Dabanovića, 1977. godine. Prvo sam bio direktor te feribot službe, a onda sam išao u Lagos. U Lagosu je bio jedan veliki skup brodova. Došlo je odjednom 500 brodova sa cementom. Velika korupcija, pljačka… Brodovi su stajali po 13, 15 mjeseci. Tamo je bio i naš “Virpazar”, stajao je 8-9 mjeseci. Dakle, 500 brodova na Atlantiku, koji uvijek valja. Velika neizvjesnost kad ćete u luku. A u ugovoru je predviđeno da se plaća nakon iskrcaja i 10% vozarine. Andrija me zovne i kaže da idem u
Lagos. Daje mi 10.000 dolara, protiv volje Radničkog savjeta i finansijskog direktora. Ali, brod je zarobljen, ljudi neće da se ukrcavaju… On je negdje u Londonu čuo da se može, ako nekome u Lučkoj kapetaniji ili Ministarstvu transporta daš 10.000, brod uvesti u luku.
I tako sam pošao u Lagos, sa tim parama u džepu. U divlju zemlju i divlji grad. Šef države pobjegao, došao novi, njega ubila vojska. Na čelu zemlje vojni zapovjednik, neki Obasanja. Mene je ipak poslužila sreća. Išao sam u Lučku kapetaniju, kapetan neki Egipćanin. Vidim tu da od Grka i Turaka ne mogu ništa. Onda sam išao u Ministarstvo transporta. Primijetio sam jednog službenika, i poslije par dana stupio u kontakt s njim. Dogovorimo se da mi uvede brod u luku, kad iskrcaju 1.200 tona da mu dam 2.000, kad iskrcaju 5.000 tona još tri, a po završetku ostatak sume. Htio je pare odmah, ali smo se na kraju dogovorili. To je bilo 11. dan otkako sam došao. U međuvremenu, i zapovjednik ode s broda, tako da sam bio i kapetan. Kad je iskrcano 1.200 tona, on dođe na brod. Da ne budem sam, pozovem 4-5 ljudi, a Savu Petroviću dam da mu preda pare.
Amerikanci su snimili svu ovu situaciju i znali su da se brodovi tu neće 10-15 godina iskrcati i potpisali su ugovor sa državom da oni, na barže, iskrcavaju teret s brodova i voze u kraj. Bili su to stariji oficiri iz Vijetnama. Ubrzo smo se upoznali. Oni su stavili bove, ukrcavali 10 brodova na barže. Pola bi se prosulo poslije tolikog stojanja. Oni su čak i kuće za sebe dovezli brodovima. Samo, problem im je bila hrana. Jer, Lagos je pretrpan, sat i po treba do hotela, a moraš ići pješice. Ja sam jednom od njih, Daglasu, ponudio svoj salon, jer sam inače jeo s posadom. Rekao sam, meni ne treba da plate, neka zapišu što pojedu i popiju, pa kad odemo neka časte kuvara i konobara. Oduševili su se, stigao je I njihov admiral. Gostoprimstvo mi je uzvratio na svojoj jahti, išli smo u lov na sabljarke.
Ali, nakon dva dana, odjednom stižu uz nas dva ratna broda.
Tjeraju radnike sa barže, upadaju na brod, posada se zaključala. Hoće da nas
miču iz luke, jedan kreće da mi kida sidro autogenom. Zovem Daglasa, urlaju i
na njega. On stupa u kontakt sa svojim admiralom, koji ide direktno kod
predsjednika. I ode vojska za pola sata. Valjda zbog gostoprimstva, ja od
Daglasa po iskrcaju dobijam Stejkmenov faks – teret iskrcan “as per manifest”
(kao u manifestu). Odatle, sa papirima, otišao sam za Hamburg, gdje je trebalo papire da predam u
West African Bank. Predstavnik banke odveo me u hotel “Plaza”. Kad sam predao papire,
zinuli su. Htjeli su da znaju kako mi je čovjek dao takvu potvrdu.
I ispričao sam. Nakon obračuna, “Prekookeanska” je dobila milion i šesnaest
hiljada dolara.
Bili ste i predsjednik Opštine Ulcinj?
– Jesam, dva mandata, tada je to bilo po dvije godine. Nakon toga, vratio sam se u kompaniju. Javio se na konkurs za direktora. Bilo je mnogo ružnih stvari koje su se tada desile. Punih pet mjeseci nije mi omogućeno da uđem u kancelariju. Tek nakon pritiska javnog mnjenja, počeo sam da radim. Uglavnom, istog časa kada je ukinut Radnički savjet i izabran Upravni odbor, ja više nisam bio generalni direktor. Iz “Prekookeanske” sam otišao za savjetnika generalnog direktora “Beobanke” i tamo bio do 2002. godine, kada sam se penzionisao.
