Gost u 72. emisiji “Priče s Baranima” bio je Isko Čobić (“Pravo ime mi je Husein, ali me po njemu zna samo bliže društvo, ili ko je učio sa mnom”), čuveni bubnjar “Ružinog trna” i “Katapulta” u drugoj polovini osamdesetih.
Pored ostalog, govorio je o djetinjstvu u Sokolani, Drugoj osnovnoj školi (“Prvi učitelj Tomo Popović, onda Desanka Vukčević, Drugu osnovnu pamtim po onim barakama i bijelom tepihu od topola”), prvim svirkama “Katapulta” (“Počeli smo ni iz čega, samo se znalo da neko vježba u Policijskim barakama”), legendarnim prostorijama Duvačkog orkestra (“Božo Gagović dolazio da gleda, a poslije se ispostavilo da zahvalnijeg muzičara ne možeš imati u bendu, prvo kao čovjeka, a onda namjesti miksetu, zna da svira svaki instrument koji ti je potreban, i lijepo pjeva”), ali i o nastupima “Ružinog trna” (“Sančo je bio zvijer, mogli su da sviraju satima”)…
Iako je prve dvije godine živio u Starom Baru, a onda izvjesno vrijeme i na Pristanu, prva sjećanja vezana su mu za Sokolanu, gdje je proveo čitavo djetinjstvo.
“Otac, majka, brat i ja smo sa Pristana prešli u Sokolanu. Tamo su već od ranije bile dvije montažne barake, onda su pridodate i ove lučke. U svakoj je bilo po osam stanova. Sokolana je izlazila na tadašnju magistralu, a sa one strane ka Luci su bile livade na kojima smo se igrali. Veliki stadion ispod topola pamtim još s Pristana, ali smo mi za nas napravili jedan sa malim golovima. Ivica Buntić je bio najbolji u fudbalu, a onda je došao Bećo Begzić. On je samo krao lopte i ubacivao u kadu, sjećam se da mu je bila puna lopte. Ispred kuće je šutirao i lupao u zid pored koga je bila žičana ograda. Ali, čim je izašao na teren, kao mali, bio je već oformljeni fudbaler, čudo jedno. Znao je da se postavi, da te vuče, čupa, zagradi se… Napravili smo poslije i koš pored ulice, a djevojčice su najčešće igrale lastike. Bilo je puno đece, nije se ulazilo u kuću kad je lijepo vrijeme”.
Topoličani su često išli kroz Sokolanu iz matične Druge osnovne škole.
“Prolazili su tuda, jer im je bilo kraće, iako puno vode i blata. Bilo je dana kad se moglo iz naselja izaći samo na stranu, kod lučke kapije. Središ se i obučeš, a kad dođeš do asfalta, gotov si. Kroz naselje ih je često dočekivao ‘Odbor za doček’. Sjećam se Kastratovića, Željko i Goco, njima je majka radila u stovarištu na ćošku, i oni su se igrali na livadi. Jednom tako zaustave mene da izbiju, a ja udarim jednoga i pobjegnem. Poslije sam se u ‘Meksiku’ družio sa Željkom i postali smo nerazdvojni. Postajale su ekipe, koje bi, naročito pred mrak, izlazile i čekale da neko prođe, nije niko dobijao neke velike batine no čisto da se zna ko je gazda i kuda ne bi trebalo da se ide”.
Muzikom je počeo da se bavi u osnovnoj školi, tad je i sjeo za prvi komplet bubnjeva.
“Kad smo prešli u ‘Blažo Jokov’, na Topolicu, nastavnik muzičkog Vito Ujes je stalno organizovao priredbe i nastupe, pa je pravio selekciju i probe ko što zna da svira. Tražio je bubnjara za orkestar za Dan škole, i odabrao me. Dok su ostali vježbali na gitarama, a on na klaviru, ja sam ‘svirao’ rukama po klupi. Dan-dva pred priredbu donijeli su mi bubanj, onda je Vito sjeo i pokazao mi čemu šta služi. Bio sam zgrožen jer nisam znao apsolutno ništa na njemu, no nekako sam se snašao. Odmah sam ‘odvojio nogu’, ali sam ruke držao obratno. Zoran Nikitović je bio u Gimnaziji i naučio me kako da promijenim ruke. Na mom prvom nastupu smo svirali Čolićevu ‘Kristinu’, samo smo umjesto ‘Dobra vam noć’ pjevali ‘Dobar vam dan, prijatelji’. Ja sam vazda nešto po kući lupao rukama đe god stignem, o sto, o namještaj, bio sam im sigurno dosadan, ali mi nisu ništa prigovarali. Prvi bubanj sam kupio tek kad sam došao iz vojske, krajem 1984.”
Bio je u srednjoj školi kad su ga pozvali u grupu koja je počela da dobija konture. Bio je to “Katapult”.
“Ispred baraka policijskih našli smo se Zlatko Čikić, Gula, ja i Džigi Jovićević, tada smo dali ime grupi. Znam da je Džigi crtao logo kao kašiku od bagera, a unutra je bila žena koju taj katapult izbacuje. Odmah smo se dogovorili da radimo i svoje kompozicije, Gula ih je pravio, ali je najveći među nama bio Zlatko Čikić. On je bio nevjerovatan talenat, mislio sam za njega da će da bude najbolji. Svirali su tada i Noco Brajović i Baća Lekavski, ali je on mogao sve da ih prevaziđe, a povukao se iz muzike iz meni nepoznatih razloga. Zlatko i ja smo učili zajedno, išli na probe kod Vita Ujesa.
Prvi nastup je ‘Katapult’ imao u Gimnaziji kao predgrupa ‘Ružinog trna’ i već na generalnoj probi su me viđeli budući kumara Pero i Sančo. Svirao sam te noći na kompletu duplih bubnjeva Save Perovića i nisam znao što se od toga koristi, pa sam odabrao samo ono što meni treba. Bila je igranka, svi oko nas, gomila učenika, nisam se vidio od bubnjeva. Pored svih nas, djevojčice su vazda čekale najviše basistu Zlatka Kapu, visok, naočit, lijep, imao onaj kaput tada moderan. Jednom, mislim u Titogradu, čekali su nas sve učesnike koncerta na ulazu, veselje, slikanje, ali kad je Zlatko izletio iz auta – krenula je strašna vriska. Kao najveća svjetska zvijezda da je. Poslije toga sam otišao u vojsku, pa u ‘Ružin trn’, a u ‘Katapult’ sam se vratio za album ‘Ulica starog pjesnika'”.
Ulazak u tada najpopularniju barsku rock grupu, “Ružin trn”, koja je nastupala i na Subotičkom festivalu i na Zaječarskoj gitarijadi, bio je prilično zahtjevan.
“Kad sam se vratio iz vojske, zvao me Neven Marković, moj budući pobratim, i pitao bih li ja volio da vježbam s njim. Donio sam palice i išao kod njega kući, on je imao klavijature. Neven je strašan muzičar, pokojni Miki Jelenić je govorio da je u Jugoslaviji među prva tri klavijaturista, ali je malo ko znao i koliko je dobar bubnjar bio. On je mene naučio, ‘odvojio’ mi potpuno noge i ruke, pokazao mi mnoge stvari. Tada nas je obojicu zvao ‘Ružin trn’ i mi zvanično pređemo u bend. Puna 24 dana smo nas dvojica sami u prostoriji vježbali i plus povremeno probe sa grupom. S takvim muzičarima nisam mogao da sviram tek tako.
Oni su svi bili iskusni, ali su nas brzo prihvatili. Noca sam malo znao i divio sam mu se, on je bio pojava, čekalo se na kraju vazda njegovo mišljenje. Ako on kaže, onda je dobro. Spremili smo pet pjesama za najavljeni koncert ‘Riblje čorbe’, iz koje su nas zvali da budemo predgrupa. Poslije svirke u OŠ ‘Jugoslavija’, kad nas je i Bora Đorđević pohvalio, pitao sam Noca kakav sam bio, željno čekajući odgovor, a on me samo pogledao i rekao kratko: ‘A dobro je to, Ićo’. Zanimljivo, a čisto da se vidi kakav je bio odnos među muzičarima osamdesetih, za taj koncert Vicko Milatović, bubnjar ‘Čorbe’, rekao mi je da od opreme ponesem samo doboš i palice, sve ostalo mogu njegovo da koristim”.
Bio je to nov zvuk “Ružinog trna”, daleko od grmljavine na koju su slušaoci navikli, pun klavijatura vukao je na grupu “Europe”. Iako se do danas zvanično nisu dogovorili da li su dvije kultne pjesme u Beogradu snimili pod starim imenom, ili pod novim “Treći put” (kako piše na originalnoj traci, i u tadašnjim “Barskim novinama”), jedno je sigurno – “Glavom kroz zid“ je bila omiljena kod rokera, a “(Ja još uvijek mrzim“) Decembar” je ostala barska neslužbena himna decenijama.
“Na jednu od proba došao je Neven sa gotovom temom koju je napravio kući. Bio je to budući ‘Decembar’. Svi smo dodali što je trebalo, Noco solažu, Sančo je doradio Gulin tekst, tj. promijenio je par riječi. Nismo mi tada očekivali da će pjesma da bude baš ‘to’, da se sluša više od 30 godina, čak smo više tipovali na ‘Glavom kroz zid’, bila je brža, dominirale su gitare i klavijature. Otišli smo u Beograd da ih snimimo, snimatelj je bio Cvele iz ‘Instruktora’, samo ton bubnja sam namještao dva sata. Mislim da sam sve odsvirao iz drugog puta, snimale su se dionice u komadu, nije bilo parcijalnog nasnimavanja. Neven je na DX7 svirao prvu verziju koja je ubjedljivo najljepša, a koju smo izgubili i niđe je nema.
Slali smo te pjesme na jedan rock festival u Sarajevu, organizator je bio oduševljen, bez riječi, rekao da je to simfonija, ali da nije za njegov koncert. Ta pjesma je ispala baš kako treba, ona je pravi Bar zimi – atmosfera kiše, grmljavine, a pjevali su je mnogi, no uz dužno poštovanje niko nikad kao Sančo. Nocov udio je posebna priča, sa jednim tonom gitare je znao sve da ukrasi”.
Eksperiment nazvan “Treći put” nije previše uspio, iako je bio vrhunski tegaroški bend, kome se jedno vrijeme priključila Snežana Čagorović, kantautorka iz tadašnjeg Titograda.
“Snežana je bila nježna, pjevala je pjesme podešene njenom glasu kao Jadranka Stojaković, a kod nas je morala da se prilagođava. Neven i Baća su je intonativno ‘hvatali na prevaru’, pa je pustila glas. Odlično je pjevala, svirala usnu harmoniku i gitaru. Mi smo pjesme sa ‘Hita mjeseca’ svirali u originalu. Početkom maja 1987. pošli smo u MOC u Bečiće, tada najjači klub i diskoteka u Crnoj Gori. Bilo je tu omladine sa svih strana svijeta, naročito u tom trenutku Rusa i Rumuna. Sančo bi onda publiku razdvajao u tri gomile – Rusi na jednu stranu, Rumuni na drugu, naši i ostali u sredinu, pa su horski pjevali naizmjenično dionice, naročito ‘Amsterdam’ ‘Riblje čorbe’. Sančo je otišao 1987, pa su uskočili kao vokali Mićo Vujović i Emina Čivović“.
Kreće svirka po hotelima sa raznim sastavima.
“Mene su 1988. zvali iz Podgorice, bend ‘Zlatna lira’, bubnjar je bio Mićo Popović, pitao me da ga zamijenim. Svirali su i pop i šlagere i narodnu muziku. Ja sam te narodnjake izvodio u rock stilu, sa mnogo prelaza. To što sam onda radio iz neznanja, kasnije je počeo da bude turbo folk trend. Bio sam s njima u hotelu ‘Nikšić’, pjevala je Beti Đorđević, a onda smo prešli u ‘Inex’. Došao je Dejo Božović sa pjevačicom Biljanom Petrović iz Beograda, pa stari pjevač Bob Đorđević, Betin muž, koga pamtim jer je bio ljudina koja je voljela da pije a imao je fantastičan glas za jazz, soul, španske i italijanske pjesme. Stigao je onda i Zdravko Đuranović, kasnije je gostovao i Toma Zdravković, a harmonikaš i vođa benda je bio Srđan M, kasnije poznat po onoj ‘Tebi, moja mazo’. Terasa ‘Inexa’ je bila uvijek puna”.
Isko Čobić se sticajem okolnosti našao potom u platežnim, narodnjačkim vodama.
“Još kao ‘Treći put’ smo pratili jednom Snežanu Đurišić i njenog harmonikaša, to mi je prvi kontakt s narodnjacima. Ali 1989. poslije ‘Inexa’ i ‘Zlatne lire’, došao je Džej sa harmonikašem u Čanj, falio im je bubnjar. Nakon toga sam uskočio u bend koji je svirao na sajmu u Budvi, pratio je zvijezde narodne muzike, prvi Marinko Rokvić, pa Ana Bekuta… Pošao sam na mjesec dana, a ostao do 1996. godine.
Vidio sam da muzike one stare više biti neće, kad je prvu ritam mašinu donio Rođa Raičević u hotel ‘Sozinu’. Čim sam je čuo, znao sam da će nas bubnjare to istisnuti iz muzike. Zato sam počeo da pjevam na matricu. Otišao sam 2000. u Njemačku i tamo zarađivao tako, jer više niko nije koristio bubanj. Po povratku, mislim 2008, pitao me Omer Hodžić da pratimo Omera Habibovića, nakon toga me Toće pozvao u Etno-grupu ‘Zora’ da sviram tarabuku. Ja sam predložio da se uvedu instrumenti, a ne samo jedna gitara, pa se napravio orkestar kako bi pratio pet žena koje su odlično pjevale. Doveo sam Nevena i Suada Kurgaša, ispala je dobra svirka, moderna. Posljednja stanica je bila Etno-grupa ‘Luča’ u kojoj je pjevala Danica Nikić, danas Crnogorčević“.
Važan udio iskovog života bilo je učešće u folkloru KUD ‘Jedinstvo’.
“Sa folklorom sam počeo na kraju osnovne škole, pa sam prešao u KUD ‘Jedinstvo’. Sekciju su tada vodile profesorice Ramiza i Lidija, poslije je došao Savo sa Cetinja, pa Janko Milošević iz Beograda. Bile su postavljene odlične koreografije, a mi smo bili dobri, obišli smo čitavu Jugoslaviju i gostovali u Njemačkoj 1983. Od đevojaka najbolje Emilija, Svetlana, Mira Brnjada, Keka, a svuđe je na nastupima bilo najatraktivnije ‘Kolo na kolo’. Gore lakši i niži: Seljo, kumara Vesko Malović, ja i Basro iz Starog Bara – jedino je Seljo bio viši, on je iskakao kad se kolo ‘otvori’ – a dolje su bili oni jači – Ćiko, Bato, brat moj Šero… Imali smo teške koreografije, dobijali smo redovno upale mišića na probama… ‘Makedonija’ je sama imala 54 čučnja i okreta za nastup”.
Iskov sin Bojan takođe svira bubnjeve. Isto kao i Iskov ‘bubnjarski sin’, kumara Perov ‘mali Gaga‘.
“Meni je milo kad mi kažu da sin svira bolje od mene. On je u Podgorici, uči, i svira rock muziku, pravi je roker. Šteta što nema češće priliku da vježba. Odem povremeno da ga čujem i puno mi srce. A moj ‘drugi sin’ Dragoljub Gaga Purlija, od mog kumare Pera, imao je sreću jer je imao moj bubanj od rođenja, na kome je udarao od kad znam za njega. Ispao je odličan bubnjar, jedan od boljih u Crnoj Gori, bio na ‘Eurosongu’, nema ih puno koji se mogu pohavliti time”.
Neizostavno pitanje, zemljotres 1979.
“Bili smo u našoj baraci u Sokolani. Onaj prvi udar, u pet do sedam, nas je razbudio, ali smo ostali u krevetu, a otac je pošao da se brije u kupatilo, koje je od sobe bilo udaljeno samo metar. Kad je onaj jaki udar krenuo, mi nismo mogli da ustanemo, a otac da izađe iz kupatila. Panika, vriska, plač, svi su već bili napolju, grlili porodice, poslije tražili komšije. Od strane Topolice i put Rumije i Sutormana vidio se dim… Kasnije sam otišao do današnjeg ‘Volija’, dalje nas nisu puštali.
Prvo što smo vidjeli bila je uništena ‘Agava’. Srećom, ekskurzija koja je spavala u hotelu otišla je malo prije zemljotresa na voz, da nije bilo toga, bio bi pokolj. U ‘Agavi’ je noć ranije svirao rumunski bend, harmonikaš je skočio sa četvrtog sprata dok je padala zgrada i samo slomio nogu. Nikada mi nije palo na pamet da se našalim na račun zemljotresa, to smo osjetili i znamo šta je, i kako nam je bilo. I danas kad čujem buku odozdo, pa čak i kad onako jako zabruji kamion kad prolazi, sve proradi i želudac mi se popne, taj strah ne prolazi”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Isko Čobić.
