U okviru 34. „Barskog ljetopisa“ večeras od 21,30 na Ljetnjoj sceni Kulturnog centra, na Topolici, biće izvedena pozorišna predstava „U raljama života“, po motivima romana Dubravke Ugrešić, u adaptaciji Biljane Srbljanović, u režiji Andreja Nosova i u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Beo Arta.
Tim povodom gošća Radio Bara bila je glumica Beogradskog dramskog pozorišta, Iva Ilinčić, koja tumači glavnu ulogu.
RB/BI: Iva, ti si beogradska glumica, a bogami i ulcinjska i pljevaljska, pa i barska. Kako to?
Ilinčić: Rođena sam u Beogradu, ali su moji korijeni iz Crne Gore. Mama mi je iz Pljevalja, tata iz Ulcinja, a baka i deda su dugo živjeli u Baru.
RB/BI: I da dodam: ovaj voditelj živi u ulici koja se naslanja na ulicu koja vodi do hrama Svetog Jovana Vladimira, a koja je dobila ime po tvom prađedu, ocu tvoje bake Borke, popu Pavlu Radunoviću.
Ilinčić: Znam, i ponosna sam na to.
RB/BI: Mi malo stariji pamtimo jugoslovenski film „U raljama života“, reditelja Rajka Grlića. Šteficu Cvek je igrala debitantkinja na filmu Vitomira Lončar. Ima li tvoja Štefica veze sa njenom?
Ilinčić: Gledala sam taj film kao mala. Imala sam veliku tremu s obzirom da je Vitomira Lončar odigrala Šteficu Cvek za pamćenje. Ono što smo mi uradili nije pretjerano vezano za film. Istina, nama je polazna tačka bio roman Dubravke Ugrešić, međutim, Biljana Srbljanović je uradila dramatizaciju koja smješta Šteficu u savremeno doba. Dotakli smo se raznih tema, od toga šta se danas od jedne mlade djevojke očekuje u društvu, šta joj je nametnuto, šta ona, zapravo, želi, do pitanja njene udaje i pritiska da mora da se uda. U suštini, bavili smo se muško – ženskim odnosima. Nisam željela da Štefica bude ista kao u filmu, htjela sam da napravim svoju Šteficu. I nadam se da sam u tome uspjela. Olakšalo mi je i to što smo se nekoliko puta našli sa Biljanom koja nam je pojasnila šta je, zapravo, htjela da kaže.
RB/BI: Kakva je bila atmosfera na probama?
Ilinčić: Prvi put sam radila sa mladim rediteljem Andrejem Nosovim, već afimisanim u Beogradu i lijepo smo se slagali. Beogradsko dramsko je primilo u svoj ansambl nekoliko mladih ljudi, atmosfera je predivna, stalno se nešto dešava. Recimo, jednog dana probu na Maloj sceni ima jedan reditelj, na Velikoj sceni drugi, gore na spratu u čitaćoj prostoriji treći. I data je prilika nama, mladima da mnogo radimo i na tome smo svi zahvalni. U ovoj predstavi je nas šestoro mladih koji se i privatno družimo, a najmlađa duhom je Vesna Čipčić, koja je uvijek sa nama, pa i dugo u noć, jer, prosto, voli život. Zadovoljstvo mi je da s njima provodim vrijeme.
RB/BI: Moguće da ću sada da zamrznem taj ljupki osmijeh koji ti sve vrijeme titra na usnama, ali moram da te pitam i ovo: Pretpostavljam da si zaboravila epizodu sa Mikom Aleksićem, jer život ide dalje i on je, u suštini, nebitan lik u tvom lijepom i punom energije životu, ali pretpostavljam i da poneki „flešbek“ ponekad protutnji kroz tvoje misli. Kako se nosiš s tim?
Ilinčić: Nosim se dobro, danas. Nije mi bilo lako zbog svega šta se dešavalo. Ni u jednom trenutku nisam željela sažaljenje. Moja porodica i ja nosili smo se s tim kako smo znali, jer bilo je puno pritiska pošto je to u ono vrijeme bila glavna vijest u zemlji. Nisam znala da će to baš tako da ispadne, ali nema veze, drago mi je što smo to uradile, ni u jednom trenutku se nisam pokajala. Čekamo svi da se suđenje nastavi. I dalje stojimo pri onome što smo rekle. Ima nas puno djevojaka. Dale smo vjetar u leđa mnogim djevojkama. Mislim da je to najvažnije šta smo uradile. Imamo veliku odgovornost sa kojom u početku nisam znala da se nosim a sad, čini mi se, da je najvažnije da život ide dalje i da nastavim da se bavim ovim čime se bavim. Drago mi je što smo Milena i ja, u neku ruku, postale simbol slobode i protivljenja nečemu što je normalizovano u našem društvu. Ne bih željela da me ljudi kroz to gledaju i trudim se da tu epizodu ostavim po strani.
RB/BI: Još samo ova rečenica i nećemo više o tome: Tvoj tata, poznati beogradski advokat Srđan Ilinčić, bio je dobar u to vrijeme…
Ilinčić: Tata je bio heroj! Vječno ću mu biti zahvalna za sve što je uradio za sve nas, sve djevojke. Bez njega i njegove podrške ne bismo ništa uspjele. Tata je još jednom dokazao koliko je veliki, ali on mrzi da ga hvalim.
RB/BI: Vraćamo se na ovu mnogo ljepšu priču. Kako je došlo da uopšte upišeš glumu?
Ilinčić: Čitav život sam voljela glumu. Sa pet godina sam se upisala kod Neše Nenadovića. I dalje pamtim tu moju audiciju. Poslije sam bila u studiju kod… pomenutog. I kako su prolazile godine ta želja nije prolazila, naprotiv, bila je sve veća. Moji roditelji nisu baš bili oduševljeni što imam namjeru da upišem glumu. Sestra mi je otišla na ekonomiju, trebalo je, valjda, ja na pravo. Kad sam ušla u uži izbor na FDU znala sam da ništa drugo u životu neću biti nego glumica. Kada sam javila tati da sam upisala glumu, on je rekao: „Kuku meni, šta ću sad?“ Mislim da je, u međuvremenu, postao ponosan na mene i ovo što radim. I on i mama, posebno kad me gledaju na sceni.
RB/BI: Družiš li se sa „klasićima“?
Ilinčić: Mi smo imali sreću da smo bili u klasi Dragana Petrovića Peleta. On je za nas bio uvijek tu, za mene i privatno u situaciji o kojoj smo govorili. Sa „klasićima“ se družim, doduše, malo više sa muškarcima, kao i za vrijeme studiranja. Nalazimo se svi makar jednom u pola godine, među nama ne postoji zla krv, sa nekima i igram, sa Jovanom Jovanovićem, Amarom Ćorovićem, Nedimom Nezirovićem… Imamo sad u septembru i prvu „klasnu“ svadbu. To će biti prava zabava!
Na fakultetu smo svi bili zaštićeni. Kad smo završili suočili smo se sa takozvanom surovom stvarnošću, tako da su neki snovi, nažalost, porušeni, ali ne prestajem da sanjam. I uvijek pamtim ono što nam je Pele govorio kad se nešto loše desi: „Samo se sjetite onog dana kad ste išli da vidite listu na kojoj je pisalo da ste primljeni na FDU“. I zaista, kad se sjetim te sreće ništa mi nije teško, sa većim optimizmom krenem dalje.
