Baranin Ivan Stanković vratio se u rodni grad iz Sibira gdje je živio – automobilom, nakon što je, po otvaranju granica, vozio gotovo 7.000 kilometara. Za uspješan povratak porodice najzaslužnija je, kaže, Ambasada Crne Gore u Moskvi.
Ivan Stanković je bio nezaobilazno ime urbanog života Bara početkom novog milenijuma, jedan od pobjednika “Glasa Bara”, potom poznati barmen, a posljednje dvije godine je živio u Rusiji i sa ženom držao uspješan salon tzv. groominga i dresure – komplet usluga za kućne ljubimce. Međutim, nakon dvije godine nostalgija je učinila svoje, pa se odlučio na povratak u Crnu Goru, skupa s porodicom – suprugom i dvoje djece, sa dva psa i mačkom.
“Povratak smo planirali za april. Svaki korak smo osmislili, svaki dokument na vrijeme sredili, i čekali da kćerka završi školu, pa da krenemo u dugu avanturu. Kako se bližio željeni datum, nije mirisalo na dobro. Korona je uzimala danak, granice su se zatvorile, a mi ostali ‘zaključani’ u Sibiru sa našim planovima. Prolazio je mjesec, pa drugi, treći i četvrti, a od našeg povratka ništa. Svo vrijeme smo bili u kontaktu sa ambasadom Crne Gore”, počinje priču Stanković.
Kako ističe, Borjanka Simićević iz Ambasade Crne Gore u Rusiji je “predložila teoretski moguću opciju, koju smo krenuli da sprovodimo u djelo, iako smo znali da neće biti lako, morali smo da se razdvojimo”.
“Trebalo je da vozim porodicu u glavni grad Bjelorusije, Minsk, na aerodrom, a sam kolima produžim dalje, nakon što mi Ambasada završi sve dozvole za vožnju do Crne Gore. Zbog izbora u Bjelorusiji naglo je došlo do zatezanja odnosa te države i Rusije, ali smo ipak uz mnogo napora Ambasade uspjeli da stignemo do Minska, odakle su supruga i djeca odletjeli za Tivat. Kako je bilo dobro imati prijatelja u Bjelorusiji, Artura, koji me primio nekoliko dana kod njega, dok sam čekao dozvolu da napustim tu zemlju. Na granici sa Poljskom su me Bjelorusi četiri sata držali, carinici i policajci postavljali nevjerovatna pitanja – zašto sam uopšte tu, zašto nije porodica pored mene ako se već selim, četiri puta sam sve stvari iz gepeka i auta vadio da ih pregledaju, da bi me na kraju pustili. Sa Poljacima nije bilo nikakvih problema, jer je Ambasada u Rusiji već sfvima najavila moju maršutu. Tako sve do granice Crne Gore, gdje su mi, kad sam rekao odakle sam vozio, samo rekli da sam junak i ‘dobrodošao kući’”, s puno emocija priča Stanković.
Potencira da nosi lijepe uspomene iz Rusije – upoznao je “ekstremne vremenske prilike Sibira, uz njih i tamošnje drage neustrašive ljude”, ali ga je srce vuklo u Bar.
“Izuzetno smo zahvalni Borjanki Simicević iz Ambasade Crne Gore u Moskvi na velikom trudu i borbi da porodica Stanković stigne kući. Slušao sam tuđa iskustva u vrijeme korone, ali ovo što je za nas uradila naša ambasada je nevjerovatno. I kad nam je bilo najteže, dok smo čekali, i kad smo morali u Minsku da se razdvojimo, imali smo na koga da se oslonimo. Uprkos svemu, uspijevali smo da ostanemo pozitivni i hrabri, jer se samo tako cilj ostvaruje, ma koliko on izgledao neostvarljiv, kao što je nama sve izgledalo svakog dana tokom korone u Sibiru”, zaključuje Stanković.
