O uticaju nezaposlenosti na mentalno zdravlje, s posebnim osvrtom na to kako se ona odražava na psihu mladih, visokoobrazovanih ljudi, za Bar Info piše Filip Vučićević, dipl. psiholog.
Nezaposlenost može u velikoj mjeri uticati na mentalno zdravlje i dovesti do depresije i smanjenog samopoštovanja. Po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, zdravlje je nivo korisne ili metaboličke efikasnosti živog bića. Kod ljudi je to opšte stanje čovjekovog mozga, tijela i duše. Dakle, ,,zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili poremećaja”. Prema tome, kada je nezaposlena, osoba ne može da ispuni sve uslove za zdrav, stabilan i produktivan život, tako da je vjerovatnoća za pojavljivanje mentalnih bolesti kod tih ljudi mnogo veća nego kod onih koji uspješno valorizuju svoje znanje i radne vještine.
Nezaposlenost kod mladih dovodi do nižeg nivoa psihološkog blagostanja, odnosno do simptoma depresije i anksioznosti, što, naposljetku može inicirati samopovređivanje ili čak samoubistvo. Gubitak položaja ili statusa i gubitak samopoštovanja, povezani su sa depresijom. Ipak, postoje konkurentske teorije u vezi sa uticajem nezaposlenosti na mentalno zdravlje- dok jedni tvrde da je trauma gubitka posla najintenzivnija u trenutku kada se to desi i da se kasnije smanjuje, drugi ističu da će stigma i socijalna izolacija, uz materijalnu uskraćenost, što je sve u uskoj vezi sa nezaposlenošću, vremenom biti sve veće.
Loš uticaj nezaposlenosti na psihičko stanje i stabilnost može se jednostavno objasniti činjenicom da je ljudima jedan od glavnih “pokretača” motiv za samoaktuelizacijom, odnosno za ispoljavanjem svojih apsolutnih potencijala kao ljudske individue. Ona se, između ostalog, ogleda i u tome da li osoba kroz svoj posao može da pokaže za šta je zapravo sposobna, pa u slučaju kada joj je to onemogućeno (bilo zbog nezaposlenosti ili zbog zaposlenosti na poziciji za koju nije školovana ili sa kojim nije zadovoljna) slijedi nezadovoljstvo sobom, što uzrokuje česte promjene raspoloženja, antisocijalno ponašanje ili depresiju.
Kada govorimo o mladim ljudima, sama pomisao da zbog globalne ekonomske krize postoji realna mogućnost da čak i nakon završenog fakulteta ne nađu posao, dovodi do pada motivacije i volje, što, između ostalog nerijetko uzrokuje prolongiranje završetka studija. Svjesni smo da se mladi u najvećem broju, naročito posljednjih godina, prilikom upisivanja fakulteta rukovode time koliko je realna mogućnost da se po okončanju studija što prije zaposle u struci. To pitanje posebno je težak balast najodgovornijim i najambicioznijim.
Podrazumijeva se da stepen očekivanja omladine raste proporcionalno stepenu obrazovanja, pa je nezadovoljstvo prisutno i kod osoba koje uspiju naći posao, a ne žele da rade za platu neproporcionalnu stepenu obrazovanja.
Upravo se iz ovih razloga dešava ono što (i treba da) brine kompletnu zajednicu- poznati ,,odliv mozgova”, kada u inostranstvo odlaze mladi ljudi koji su fakultet završili sa visokim ocjenama, a uz to i stekli iskustvo radeći praksu i volontirajući. Tako se stvara ,,začarani krug”, pa država ostaje bez visoko kvalifikovanih radnika, produktivnih ideja, mentalne snage, čime dolazimo u poziciju da ćemo se u skorije vrijeme ekonomski i razvojno teško “iscijeliti”, a na drugoj strani, mladi odlaze tamo gdje će njihovo obrazovanje i radne vještine biti na cijeni. Uz to, a možda i ispred svega- mentalno zdravlje, samopoštovanje i unutrašnji mir i zadovoljstvo mladog čovjeka, biće sačuvani, a nakon godina provedenih u radu na sebi, sposobnosti, ambicije i kompetencije, adekvatno rangirani i uvaženi.
