Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – u subotu su gosti bili Jovan Plamenac, nekadašnji novinar Radija i urednik „Barskih novina“ i Vasilije Lalošević, bivši direktor Radija i glavni i odgovorni urednik. U razgovoru s voditeljem Milanom Vujovićem evocirali su uspomene na vrijeme provedeno u najstarijoj lokalnoj radio stanici u Crnoj Gori.
„Moja prva asocijacija na Radio Bar jeste baraka, ali ne ona građevina u kojoj je bio smješten Radio i koja je, spolja gledano, bila neugledna, nego na onu divnu ekipu ljudi koja se tu sabrala, ekipu novinara i ostalih koji su učestvovali u proizvodnji programa. Bio je to lijepi period u mom životu, uz nezaboravno druženje u kompaktnom i jedinstvenom kolektivu, kakvog, kasnije, nisam sreo. Da nismo bili takvi, ne bismo ni postojali, jer to je bilo vrijeme dubokih lomova u crnogorskom društvu. Samo zato što smo bili tako jedinstveni opstali smo dosta dugo, sve do onog trenutka kad to, zaista, više nije bilo moguće. Ali, hvala Bogu, Radio Bar je opstao“, kazao je na početku Jovan Plamenac, objašnjavajući potom kako je otišao iz Radija.
„U Radiju sam bio, mislim, pet godina, dok nije počeo rat. Gužva je već počela u Istočnoj Slavoniji. Hrvatska policija je upala u Borovo selo, bilo je povrijeđenih i uhapšenih i počeo je egzodus srpskog naroda u Slavoniji. Bio je jul, uzeo sam godišnji odmor i proveo ga u svom selu Boljevići, na velikoj muci. Osjećao sam se mučno, bijedno. Slušao sam razne radio stanice i čitao novine, shvatajući da se nešto mnogo krupno dešava u mojoj zemlji, a ja nisam učesnik toga. Mislio sam: ko nešto valja, a novinar je, mora biti svjedok tih događaja. A ja sam uz skut mojoj ženi. Zaista me bila sramota. I tu sam prelomio. Otišao sam kod pokojnog Vidoja Konatara, tadašnjeg direktora i glavnog i odgovornog urednika ‘Pobjede’, čiji je zamjenik bio Momo Popović. Pitao sam ga: ‘Treba li tebi Jovan Plamenac?’. On mi je, na prvu, odgovorio: ‘Jesi li ti normalan? Mi te čekamo. Samo zahvali ovome (pokazujući na Moma) što nisi odavno u ‘Pobjedi”. Momo nije htio da me dira iz Radio Bara koji je već bio na klackalici, mislio je da sam još potreban Radiju. Odmah sljedećeg dana dobio sam putni nalog i otputovao u Slavoniju i tamo proveo narednih šest mjeseci, sa kraćim pauzama, sve dok Vukovar nije pao ili, što bi rekli Hrvati, oslobođen“, kazao je Plamenac.
Vasilije Lalošević je u Radio Bar stigao krajem 1986. godine, kao diplomirani žurnalista, pošto je prethodno odradio pripravni staž u SO Bar.
„Rado citiram našeg nobelovca Iva Andrića koji kaže da kad jednom riječ pođe, više se ne zaustavlja nego ide dalje, usput raste i mijenja se. Ove njegove riječi kao da su pisane za Radio Bar. S osjećajem ponosa mogu da kažem da smo bili dio jednog nevjerovatnog tima. Radio Bar je bio nukleus i srce svega onoga dobrog što je dolazilo u Bar. Bila su to luda vremena, 50 odsto nas je voljelo, 50 odsto nas je kritikovalo. Ali, sazrela je jedna sjajna ekipa ljudi, bivstvovala, borila se, branila egzistenciju, branila profesiju u tom malom Radio Baru. Bilo je tu i lijepih i ružnih stvari, poput one od 9. maja 1989. kada je Vjekoslav Radović, dopisnik Rojtersa, javio vijest da je jedan mali radio ugašen, a novinari izvještavali o tome pod jednim od najboljih naslova koji sam ikad vidio: ‘Ubiti pticu rugalicu’. Nas su nazivali ‘pticom rugalicom’, jer smo fingirali neke stvari, bili avangarda, neka vrsta barske top liste nadrealista, karikirali, ali i predviđali neke stvari, pružali mladalački otpor koji nije bio zabilježen u crnogorskom novinarstvu. I tog 9. maja došao je krem crnogorskog i jugoslovenskog novinarstva pred zgradu Opštine da nam pruži podršku. Ta slika budi u čovjeku osjećaj ponosa jer vidi najbolja pera i dobitnike svih mogućih novinarskih priznanja sa ovog područja. I sa ove distance od 30 godina mogu slobodno da kažem: da, bila je to sjajna medijska ekipa koja je učila životne principe i sazrijevala i u ljudskom i u profesionalnom smislu“, istakao je Lalošević.
Po njegovim riječima, Radio Bar je bio druga kuća njegovih novinara, u kojoj su branili istinu, čast i savjest, u kojoj su, mladalački, možda i pravili neke greške, ali i kuća u kojoj su se formirala i neka prijateljstva koja traju za čitav život.
„Radio Bar je bio institucija koju su mnogi psovali, ali nisu mogli da je ne slušaju, a mnogi su je voljeli do neslućenih granica. Negdje na početku karijere imao sam zadovoljstvo da budem urednik slušane omladinske emisije ‘Uhvati ritam’. Okupio sam grupu mladih, pametnih djevojaka i mladića koji su danas ‘biseri rasuti po celom svetu’. Direktor Momo Popović je stalno slušao radio. U toj emisiji bila je i rubrika ‘Jeste li već čuli da…?’ po uzoru na ‘Politkin zabavnik’. Poslije jedne emisije koju nisam slušao, odlazim u kultnu kafanu ‘Lovćen’, gdje me čeka gotovo kompletna redakcija. Tražim legendarnom gazdi Mikiju Mašanoviću vinjak, a on kaže da ne može. Na pitanje zašto, odgovara da pitam Moma. ‘Da bi dobio vinjak, moraš nam prvo objasniti kako to muva može milion puta da trepne krilima u sekundi, kako čusmo maločas na radiju’, objasni Momo. Jedan od mladih voditelja upravo to je rekao, a gdje je našao taj podatak nisam imao pojma. I to govori kako se Radio Bar uvijek i svuda pažljivo slušao.
Radio Bar je bio najslušanija lokalna radio stanica, zajedno sa bratskim ‘Studio B’ u onoj bivšoj Jugoslaviji. Jedina radio stanica u Crnoj Gori koja je imala TANJUG-ov tiker i koja se uključivala u sve aktuelne događaje u zemlji. Pravili smo fantastične humoreske. Onu prvoaprilsku, Boško Milošević je okarakterisao kao ‘rat svjetova na barski način’, aludirajuči na čuvenu šalu Orsona Velsa.
Napravili smo sjajan kviz, ‘Kviskoteku’, na temu: ‘Prinudni upravnik Radio Bara’, kada je Ivo Gojnić tri puta majstorski promijenio glas i rekao: ‘Ja sam novi prinudni upravnik Radio Bara’, na crmnički, starobarski i mrkovski način. Slušaoci su se javljali i žučno komentarisali namjere ‘prinudnog upravnika’, odnosno osoba A, B i C.
Da smo bili loši, neavangardni, ne bi nam, recimo, došlo troje sjajnih spikera: Dušan Danilović, Radojka Lačević i, u jednom trenutku, Ljiljana Blagojević ili vrhunski voditelji poput čuvenog Marka Jankovića“, kazao je Lalošević.
Protojerej Jovan Plamenac je podsjetio da je prvu informaciju o AB revoluciji emitovao Radio Bar.
„Onog dana kad su krenuli radnici ‘Radoja Dakića’, zatekao sam se u Podgorici. Kad je čuo o čemu se radi, Momo je samo rekao Boru Stankoviću, ton-majstoru: ‘Pusti Jovana u program!’. Sve je to istorija, a istoriju pišu pobjednici. To što sam bio ratni reporter i što sam prvi izvjestio o AB revoluciji, da su neke druge okolnosti, bilo bi herojsko djelo, ovako, oni koji su promijenili ćurak, kažu da sam ratni huškač. Sve zavisi od toga ko izađe kao pobjednik. Jednostavno, prevlada neka opcija i ako nisi u toj priči, ti si, na neki način, gubitnik“, veli Plamenac.
Dvojica bivših članova Radio Bara s posebnim pijetetom sjećaju se onih kojih više nema.
„Najviše mi nedostaju oni koje sam sahranio kao đakon ili sveštenik, prvo Boža, pa Moma, Dajanu i Cicu. Božov odlazak mi je mnogo teško pao. Groblje gdje je sahranjen je u mojoj parohiji, u Dobroj Vodi, i kad god pođem tamo, a često to radim, prvo se njemu javim, pa tek onda uđem u crkvu. Božo je bio veliki čovjek i drug, čestit, zdravog duha. Možda mi je još teži bio Momov odlazak, jer sam se s njim, nekako, srodio. Nisam mogao da mu uzvratim svu ljubav koju je imao za mene i, uopšte, ljude. Poslije smo se okumili, krstio sam njegove kćerke, Milicu i Ljubicu. Sve njegove lijepe osobine o kojima rado govorimo, proizilazile su iz te njegove velike ljubavi pema ljudima. Jedino mi je žao, osjećam grižu savjesti, što ga nisam pripremio za odlazak. Već sam bio u mantiji i znao sam kako to treba da se radi. Ali, nisam ga pripremio za ispovijest, za pričešće, kako bi otišao kao pravi hrišćanin, što je on uistinu i bio.
Dajana je sve vrijeme njenog, nažalost, prekratkog života, bila otmena gospođa. Takav je bio i njen odnos prema svima nama u Radiju, takvo je bilo i njeno pisanje. Cile je bila moj pravi drug. Kad smo je sahranjivali bio je onaj performans kod kapele i nije mi bilo baš ugodno, zato što je Cica, kako su tekle godine, postajala sve dublja i dublja hrišćanka. Posljednjih godina redovno je dolazila na sve službe, ne samo na liturgiju, nego i na večernje službe i puno je znala o vjeri i bila je u vjeri. Sahranjena je uz opijelo i kako doliči hrišćanki“, sjetno priča otac Jovan.
Vasko se nadovezao pričom o Vlastimiru Bulatoviću koji je u svojoj bolesti, takođe, našao mir u vjeri: „Evergrin smo zavoljeli zbog Vlasta. Legendarni Vale bio je, pored ostalog, divan otac svojim sinovima. Tek kad smo pravili emisiju o njemu za ‘Uhvati ritam’, shvatili smo da je taj čovjek bio evropski poznat. Tri muzička asa sa ovih prostora promijenila su imena zbog internacionalne slave: Miša Jović je postao Leo Martin, Karlo Metikoš – Met Kolins i Vlastimir Bulatović – Val Kuper!“.
Jovan i Vasko su na kraju kazali da su ponosni što su dio života proveli u Radio Baru i da će Radio uvijek biti dio njih. Za kraj njihovog gostovanja emitovana je himna Radio Bara iz onog vremena – „Vidovdan“, Gordane Lazarević.
