Gost 67. emisije “Priče s Baranima” bila je Jana Brnjada (88), domaćica iz Sutomora – po mišljenju starosjedilaca “živa enciklopedija Spiča”.
U priči koja se slušala bez daha, krepka starica se dotakla ovog dijela naše opštine prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, okrivajući detalje koje ni istoričari ne pominju, nudila recepte egzotične grčke kuhinje, govorila o toponimima kojih nema (“Bile su dvije pećine. Ima čuveni Viganj u Velji Grad, no je sad rambatina jer je raznio kamenolom, a ima i Tomašica – velika spila, kad se skrene od magistrale prema Čanju, pa pogledaš ka Veljem Gradu”), ali se dotakla i današnjeg doba (“Sretnja sam što danas niko od naših starosjedioca Barana i Spičana nije u ovu kutlamenciju crnogorsku umućen”).
“Ja sam kćer Ilije Tomovića, iz imućne porodice za ono doba, kuća je pola sata od Sutomora prema Mišićima. Otac i stric su sa porodicama živjeli s babom u kućnoj zajednici. Nas je bilo petoro djece, a kod strica troje. Stric je u toku rata, s Vladom Medinom i Ilijom Srzentićem, dočekao u strogoj tajnosti, u Perazića do, englesku misiju sa Visa. Predali su ih uz Reževića rijeku Crmničanima i oni su pošli dalje do Vrhovnog štaba. Bio je do 1947. u OZNU i nije htio da nastavi u SUP, već je radio na puteve.
Novembra 1955. je moj otac proglašen za najboljeg poljoprivrednika i domaćina Sreza barskog i dobio 20.000 dinara nagrade. To je bilo zato jer je bio najbolji pčelar, a imali smo i svoj mlin za pšenicu u Čanju sa 5000 kvadrata zemlje. Kod nas su sve do početka šezdesetih mljeli Buljarica, Mišići i Đurmani, a kad su se počeli podizati hoteli, oduzeli su nam vodu, pa smo mlin zatvorili. Bavili smo se i maslinarstvom i stočarstvom.
Moj otac je sa Savom Vukovićem na Lučice napravio hotel 1937. godine, a 1941. je bombardovano. Đed je kao srpski dobrovoljac nakon Prvog svjetskog rata pošao u Ameriku, u rudnik zlata u Sakramento, tamo je poginuo, pa su dobili odštetu i od toga digli hotel”, počela je gostovanje pričom “o rodu” Jana Brnjada.
Kako kaže, prije Drugog svjetskog rata, “Sutomore je više ličilo na selo nego na grad”.
“Sutomore su bile kamene kuće, pri moru, ali istrošene. Ispred kuća stara džada, a iza samo brdo, poslije se napravila željeznička pruga. Kuće su bile povezane, krovovi sastavljeni i bilo ih je jako teško higijenski održavati. Dosta njih je držalo i prasad i krave u stranj. Kuća Ivana Zankovića je bila u jednu kao tvrđavu, opasana bedemom, ogromno, opkoljeno, a u sredini mali trg, iza đe su uličice uske – park u šimšir i kameni sto. Imali su u kuću salon, ali je sve na žalost zemljotres uništio, i šteta je nakon 1979. kad je donešena odluka da se to sruši. Poslije su ozidali dvije kuće.
Najljepši park i terasa su bili ispred kuće Vassa, oni su imali kulturu stanovanja. Jedini su imali engleski klozet i gore bazen za vodu, a ispred kuće prema plaži zidiće, ali sa prolazima da se može proći, i dva stola od tesanih kamena na terasi. Ispred su bila stabla salangoča, leandri i kaktusi. Pored kuće pižunići, sjednici od kamena. Drugo ispred ničije kuće ništa nije bilo.
Kuća Đura Lukšića, bogataša, služila je i kao hotel. Oni su imali čučavce klozete, jer su kuću izdavali, a dolje su imali radnju. To je bila modernija kuća, a ostale… onako. Primali su mnogi goste ljeti i čiste su svima kuće bile, iako istrošene. Porodice sutomorske su bile radne i poštene, imali su u Brcu imanja, ispod Gologa Brda, u Gretvu maslinjake, na Belveder i danas imaju Obradovića masline.
Onaj zid pri moru, parapet, da ga nema, ni Sutomora ne bi bilo. A da istinu kažemo, taj zid, pa put kolski sa kolobranima i kunetama da ide voda, dvije vode – Velju i ovu što je kaptirana, školu osnovnu, katoličku crkvu sutomorsku, pravoslavnu crkvu u Mišiće, crkvu u Šušan, most na Mirošicu i most na Suvi potok, sve je napravila Austro-Ugarska toliko koliko je vladala, tih 40 godina. Bili su okupatori, no su sve to napravili, valja pravo reći”.
Početak Drugog svjetskog rata pamti “kao da je danas”.
“Moj otac je bio kao rezervista kraljeve vojske i preživio 6. aprila 1941. bombardovanje u Danilovgrad. General Đuranović im je rekao da, kako znaju i umiju, pođu kućama, pa se vratio pješke u Tomoviće. Kao dijete sam gledala kako plaču otac, majka, strina, stric, baba, poginulo je dosta od majčinog roda, od Vučkovića.
Do ustanka sve je bilo mirno, dobro. Došli su Talijani sa nekom kobilom da nam oru imanja, đe god su viđeli njivu da se sije pšenica, dolazili su džabe da oru. Nikome ništa nisu činjeli. U Sutomore je bila jedna radnja, takvih bombona i čokolade kao tad nikad nisam pojela, bilo je i oriza, i kafe i makarula, čak se sjećam da je na Pristan barski bila kuhinjica otvorena talijanska da gladni jedu… Ali, to je sve do 13. jula. Onda se mijenja situacija.
Zapaljeni su Đurmani, Mišići i Peroči i mnoge su porodice odveli u Barski logor, svi pravoslavci. Tu dolazi na viđelo spičansko prijateljstvo i bratstvo – Milo Đenđinović, katolik, Crnogorac od dva metra, oženjen kćerkom dr Josipa Pere iz Gretve, a sestre udate za pravoslavca Sava, sina popa Đura Popovića, išao je da moli Komandu logora za dozvolu da svakog petka porodice mogu nositi hranu svojima koji su zatočenici. Bio je lukav, pa se Italijanima predstavljao kao nečesovi grof, ma je upalilo, i to je spasilo mnoge u logoru od smrti od gladi. Svakoga petka mi smo tovarili magare – umijesi hleb, pa masline, sira, slanine, suve smokve, ulja, sapuna, što se moglo, nosilo se logoru. Naši Spičani dočekivali su na konak žene iz Bjelopavlića i sa Cetinja koje su nosile svojima i nikad ki nisu prazne torbice ispratili. Kad su došli Njemci 1943, oni su logor raspuštili, i toga se sjećam.
U danima nakon 13. jula, Spičani su jedne druge spašavali.
“Nakon 13. jula, italijanska vojska je imala svog prevodioca i svakome su govorili da se prekrsti ‘ortodokso’ ili ‘katoliko’. Ko se prekrstio sa tri prsta kupili su ih, a katolici spičanski Niko Zgradić, Petar Đenđinović i stari Frano Zgradić su garantovali pismeno oficiru svojim životom da mnogi ljudi nisu učestvovali u ustanku, i tako mi spasili oca i strica od ropstva. Mojoj đeci sam amanet ostavila da se s tom porodicom niko nikad nešto ne ogriješi.
Bila su dva izvanredna popa, katolik don Niko Prela i pravoslavac pop Branko Marković. Oni su se dvojica držali kao braća i to je narod vidio, da se ljudi moraju držati zajedno. Kad su njih dvojica držali liturđiju i misu, molili su se za sve i svima govorili da se paze. Spič je jedina opština, i tad se zborilo, koja nije uzela okupatorsku pušku da se bori protiv svojega naroda.
Sjećam se kad je dolazio u Sutomore i Bar Pircio Biroli, u školu sam bila. Trebao je da bude doček i došlo je službeno naređenje da strina i mama obuču narodnu nošnju i da ga sačekaju, i one i druge žene i mi u školu. Nit’ je otac puštio majku, nit’ je stric puštio strinu, nit’ su nas puštili u školu, tako da Birolija nismo viđeli.
Nama su sve govorili da idemo po kraju, da se sklanjamo od kamiona i motorbicikla. Na Ratac su bili crnokošuljaši, Ratac je bio cio u bunkere iskopan, a u lomine je bila voda koju smo vazda pili. Sjećam se kako su crnokošuljaši ispali pred nas i vikali: ‘Bambini, non bonna aqua’, da ne pijemo vodu jer nije za piće. Bili su fašisti, ali isto su pazili na nas đecu, imali su ljudskog”.
Pad Italije značio je dolazak Njemaca, i drugačiji odnos prema lokalnom stanovništvu.
“Kad su Italijani pali, 1943, bilo je bezvlašće nekoliko dana. U Sutomoru je bio magazin hrane, i taj je magazin za dan nestao. A onda su došli Njemci i avgusta iste godine iselili Kovače, Brežane, Vukaziće, Papane, Škopelje, Jeliće, Zgradu, Tomoviće, Miljevce, Zankoviće, Budiše… i katolike i pravoslavce.
Rekli su nam da imamo 24 sata da se iselimo i da nosimo što hoćemo, da vodimo živo što imamo, i dozvolili da sitnu stoku puštamo iznad Brce, a krave i magarad od Ratca prema Baru, čak i u Zabran kralja Nikole. Sve su nas primili Sutomorani i Brvačani kao svoje. Što god su imali, dijelili su s nama. Pokojna sestra je sa babom išla u Brcu da čuva koze u planinu, a ja prema Ratcu ispod Črvnja u Zabran sa kravom i magaretom. Sreća, radili su mlinovi u Brcu, a mi smo imali žita dosta.
Gledala sam tada bombardovanje Bara, o kojem niđe ne pročitah da je neko pisao. Jana Đenđinović, baba mojega Ilije, on i brat, Ivo Brežanin, Rade Brežanin, Marko Zgradić i ja smo gledali na Most od Željeznice kako tri aviona bacaju bombe na Krstiputova. Vele da su gađali neke magazine, ali niko poginuo nije. A od Nevaja, đe je sad skretnica prema tunelu, tu je engleski avion bombardovao neki džip, i poginula su trojica, jedan oficir među njih”.
Pamti, kaže i pad američkog aviona.
“Bila sam na vrh Miljevaca, kupila s mamom masline, bio je početak 1945, već je Bar bio oslobođen. Vrćaše se u krug, i ubode iza Madžara u Butoraču, zapali se. Posada je pala neđe u Dobru Vodu, vele, zakačili su se niz maslinu i poveli ih u Biskupiju. Bila je velika eksplozija, avion se raspao, a brzo su ga rastavili i upotrijebili. Tu je bila i roba onih pilota i te suve hrane.
A ja sam kao dijete čuvala stoku đe je sad pravoslavni Crkveni dom, tu je pašnjak bio. Našla sam u one plotove mokar i truo ruksak. Ja sam tati to kazala, on je došao da vidi, unutra je bila oprema engleskog vojnika – časopisi, čokolade, biskviti, bomboni, pribor za brivanje, rastopljeni sapuni, potkošulje, vunjene čarape, ma sve trulo. Nama naši nisu davali ništa da diramo kad pronađemo, jer je Branko Vuksanović, moje godište, našao kod Suvog potoka, kod mosta, dok je čuvao ovce crvenu italijansku bombu. One su imale jezičak na potez, a Branko je kao svaki muškarčić od 10-11 godina igrao se – pukla je bomba i raznijela ga. Zato je nama zabranjeno bilo da bilo šta diramo”.
Nakon rata, nastavila je školovanje, započeto 1940.
“Starija sestra je tada umrla od pjegavog tifusa kojeg su donijeli partizani, puno je djece umrlo. Ujutro ja u školu, popodne s kozama. Imali smo 70 koza. Sve sam poljoprivredne poslove voljela da radim, ali sa kozama nikako, pa sam dala sebi riječ kao đevojka: ‘Tamo đe se koze čuvaju, đe se capunom kopa i dikelom loze, vala Jana udavati se nećeš’.
Išla sam u školu s Petrom Madžarom, Nikom Vuksanovićem i drugom đecom u sutomorsku školu i bila među najboljim đacima, ali otac nije dao da se dalje školujem. Učiteljica Senka Lukšić je rekla roditeljima: ‘Jana će vi niz dušu visiti kad budete umirali’, mnogo me voljela. Kad su počele izgradnje, uzeli su našim familijama džardine, pa smo Niko, Petar i ja pričali kako doma plaču jer su nam uzeli imanja, a mi se veselimo jer ne moramo više ići u Škopelje da ćeramo đubrivo magaretom.
Otvorio se kurs za prosvjećivanje seoske omladine, pa sam to pohađala. A onda i krojački kurs, pa PAZ – kurs za protivavionsku zaštitu ako dođe do rata. Ali najviše što mi je koristilo za obrazovanje je moja drugarica Milica Zgradić. Ona je završila Srednju industrijsku školu u Beogradu, krojački zanat. Ne kurs, no zanat. Ona je bila jedinica u kuću, a mi petoro.
Otac je njoj iza rata u paket slao ukrase da kiti jelku, a mi smo brali smrekovinu da bi imala drvo za Božić. Onda je ona na naš Badnji dan, tada je katoličko Vodokršće i oni skidaju jelku, davala nama ukrase da mi okitimo našu jelku”.
Dan oslobođanja Bara je 24. novembar. Za Janu ima i drugo značenje.
“Na Dan oslobođenja, 24. novembra 1944, bila je krsna slava sela Mišići, a mi imamo veliku rodbinu tamo. I bila je igranka u školi, muzika, a ja sam mojega momka Iliju Brnjadu, mojega muža, prvi put upoznala na tu igranku. Zvao me da plešemo. Zabavljali se tri godine, ja sam od mojija krila, nije se smjelo znati, iako se sumjali da ima nešto. On je bio školovan, svekar mi je bio predsjednik Opštine spičanske, svekrva Grkinja, a ja dijete sa sela, ali Iliji nisu branili. Pravili su svadbu, sto svatova je bilo za mene i jedno dijete pride jer ne valja parni broj.
Udala sam se i našla dvije zaove po šest godina, bliznakinje, đevera, svekra, svekrvu i muža. Kuća mi je u ono doba ličila na muzej jer je mnogo stvari donio svekar iz Grčke đe je radio 30 godina – imali smo persijske tepihe, dvosjed, dvije fotelje, izvanredan barokni stočić, ogromni regal, radio i gramofon, kristalne servise, srebrne ovale za služenje. Mene su moji učili da sve gledam svervu što ona reče da tako napravim. Cijela rodbina mojega svekra bila je visokoobrazovana, a majka kćerka prote popa Đura…
Ja sam morala da dočekujem sve obrazovane ljude, teško mi je bilo, nije to jednostavno. Moralo je da je sve uštirkano. Tri službenika pratiti svaki dan na posao – svekrva, đevera i muža u mašne, košulje, odijela pod konac opeglana i sređena, ali ja sam toliko mog Iliju voljela da ne umijem da opišem. Mi smo se kasnije iz zajednice preselili u kuću Frana Obradovića, pa poslije u kuću Ilijine tetke Marike đe je sad ‘Puki’. Imali smo Ilija i ja džardine, nisam se ja pravila gospođa, šminkanje i čuda, no uredna i čista ali u rabotu.
Život nije vazda bio lak, bilo je i da nemamo puno. No, treba vjerovati malo u sudbinu, ma i na sudbinu moraš poraditi, mora se malo pomoći sudbini”.
Jana Brnjada je u Spiču bila poznata kao odlična kuvarica.
“Moja baba, materina majka, porijeklom je Spičanka, a rođena je i podignuta u Čelugu. Otac joj je bio u Carigradu kuvar, a i ona je izvanredno kuvala. Ja kao najstarija unuka sam gledala kako pravi tespite, gurabije, pite, slatko od ruža, kitnikez od dunja – kontunjadu. A najviše sam naučila da kuvam od tetke Marike koja je bila doktor za kuvanje, umjetnik. Ona me naučila puno grčkih jela. Za Mišove drugove sam pravila papucaki, a za grčku ambasadorku Helenu – skordalju. Rekla je da bi došla na ručak ako znam išta grčko da napravim, a ja velim – može jovrulakis, kuskuše, skordalju, papucaki, dolme… Kad je završila posao kao ambasadorka, zvala nas je u goste na prijem”.
Neizbježna tema u emisiji uvijek je 15. april 1979. i katastrofalni zemljotres.
“Bili smo kući, Iliji je bio rođendan, ja mu donijela slatko i kavu u krevet, kad je počelo da ljulja. On mi veli da bježim, ponio đecu iz kreveta, iznio ih vani, a ja nisam izlazila dok nije trokrilni omar počeo da ide prema meni. Mislila sam, staće, a kad se ormar opet vrnuo nazad, i ja sam izašla. Iza je bila trpezarija, televizor na jedan astalččić koji se ljuljao kao brod na fortunu. Ja sam se držala za ulazna vrata, još je treslo i viđela sam nešto što pamtim cio vijek – iza trpezarije je bila ogromna trešnja koju smo zasadili još 1961, sva bijela od cvijeća. E, ta je trešnja, živa istina, dok je drmalo – stajala vodoravno.
Kad smo vidjeli da je svako u ulicu živ i zdrav, Ilija je upalio kola i pošli smo u Tomoviće. Stric mi je kazao kako je vidio svojim očima, tamo đe je sad kamenolom, da se Velji Grad otvorio na pukotinu i ponovo zatvorio, vratio nazad.
Za zemljotres 1979. nam je pao krov od kuće, a mi smo bili krivi. Kad smo počeli da gradimo kuću bili smo đeca, imali smo 26 i 28 godina, za gradnju kuće to su đeca, nije ne umio ko naučiti. Pao je krov kuće jer su grede koje smo postavili iz Gologa Brda bile koje su prije gorjele, i tamo se uvukao moljac. Dobro niko nije stradao kad se krov uvio. A zidove je slagao vrhunski majstor Milo Papan, nijesu ni ‘čuli’ zemljotres”.
Priča je zaokružena činjenicom da, uprkos godinama, gotovo 90-ogodišnja baka i dalje odlično funkcioniše.
“Držim se dobro. Teško se samo sjetim imena stranih ljudi, ne ovih naših, no stranih kad dođu. Imam apartmane, primam goste, i sve sama čistim i držim. I kuvam. Nama je Petrovdan Slava, a za ovaj Petrovdan sam imala ovu đaolju koronu pa me u krevet oborila i nisam mogla da pravim ništa. Zato sam sada za Božić sama pravila i jelo i kolače, i zvala i đecu i zaove i sve… Fala Bogu – drži me još, najvjerovatnije da sam ponijela na babu iz Mišića, jer je i ona bila bistra starica”.
