Nakon svega deset mjeseci od kada je iz štampe izašao njen književni prvijenac “S one bande moje gore”, spisateljica Jasenka Lalović već je objavila njegov nastavak pod nazivom “S ove bande moje gore”. Promociju je, kao i prve knjige, otpočela u rodnom Petrovcu.
Iako godinama piše, tek nedavno se odlučila da objavi prvi roman. Tema, način naracije, a prvenstveno jezik, hrabar su odabir.
BAR INFO: Odvažili ste se na zanimljiv potez- da pisanom riječju ukažete zašto i koliko je zaista važno da poštujemo i očuvamo korijene. Objašnjavate, pritom i da generacije koje žive u Crnoj Gori moraju nastojati da budu karika između naših predaka i potomaka. Priču o običnoj crnogorskoj ženi smjestili ste u tubulentno vrijeme pred Drugi svjetski rat i sam njegov početak. Kako je nastala prva, a nedugo potom i druga knjiga?
Lalović: Oduvijek sam imala potrebu da ostavim neki zapis o tom vremenu i o tim ženama koje su nekako ‘skrajnute’ i na kojima nikada nije bio fokus javnosti. U središtu su uvijek bili muškarci. One su dale fenomenalan odgovor na sve to što su živjele i uvijek sam vjerovala da je to bila velika nepravda… Rukovodila sam se prvo svojom babom Dragicom, koja je imala izvanredan dar pričanja. Shvatila sam da ukoliko ne zapišem, ne njene priče (jer sam njima jednostavno bila podstaknuta, a knjige su moja imaginacija), moja djeca više o tome ne mogu da svjedoče.
BAR INFO: Rođena ste Paštrovka. Školovanje ste započeli u Petrovcu, potom u Baru, a nastavili u Beogradu. U srpskoj prijestonici ste nastavili i život. Već dugo pišete, ali ste prošle godine odlučili da objavite prvi roman. Zbog čega su ljubitelji književnosti morali čekati da se osmjelite da ispričate prvu, a nedugo potom i drugu priču?
LALOVIĆ: Ja sam neko ko čita. I onda budete vrlo selektivni. Shvatite da živimo u vremenu u kojem se mnogo više piše nego što se čita. Da bih mogla da stanem iza te knjige i da je smatram dovoljno relevantnom da bih je ja pročitala, ta odluka je morala nekako da sazri. Biću iskrena- da nisu neki ljudi stali iza mene, da nisam imala podršku onih čije mi mišljenje znači, koji su rekli da je štivo dovoljno valjano da može da se pojavi u javnosti, pretpostavljam da je nikada ne bih ni objavila.
BAR INFO: Šta za Vas književnost znači?
LALOVIĆ: Meni je to podsticaj, kao i svaka umjetnost- treba da nas nadogradi. Živimo u vremenu “koučinga” u kome se sve svodi na jedinku, a tradicionalne vrijednosti počev od porodice se razbijaju, čovjeku je sasvim dovoljno da je njemu dobro, da je ispunio neka lična očekivanja i zaokružio svoj život… U takvim vremenima umjetnost mora da ima ogromnu ulogu i bude podsticaj. Ukoliko brigu o istinskim vrijednostima prepustimo savremenim medijima, mislim da ćemo otiću u potpuno pogrešnom smjeru.
BARINFO: Zbog čega baš ova tema, šta Vas je nadahnulo da pišete o crnogorskoj ženi toga doba?
LALOVIĆ: Neko sam ko jako voli istoriju. Ja nisam feministkinja, niti vidim nešto loše u tome, naravno, ali to nije razlog zbog čega sam pisala o ženama. Smatram da je naša žena specifična po tome jer je na ovom prostoru uvijek na pijedastal dignut muškarac… Ne zato što je on sam sebe tu pozicionirao, nego ga je gradila žena. Jake muškarce može da gradi samo jaka žena- ona koja je potpuno svjesno stavila sebe tri koraka iza svojih muškaraca. To je pozicija sa koje ona može apsolutno da kontroliše kako se grade njeni muškarci i muž, i brat, i sin… Ovo je prostor ratnika, a naša brda su drugačija čak i u odnosu na bliže okruženje.
BAR INFO: Imaju li likovi u Vašim knjigama veze sa osobama koje su zaista postojale ili su isključivo fikcija?
LALOVIĆ: Postoji poneka inicijacija, gdje me neko na nekog asocira, ali sam likove sam gradila kao apsolutnu imaginaciju, a njihove priče su tekle shodno karakterima kroz razne situacije, pri čemu sam davala različite odgovore i stvarala priču.
BAR INFO: Kada pravimo paralelu između ondašnjeg i savremenog vremena, koje vrijednosti po Vama nedostaju ovom društvu, šta bi voljeli da vrijeme i savremeni tokovi nijesu pregazili i pokorili, a koje promjene Vas raduju?
LALOVIĆ: Svaki napredak koji skida od tog tradicionalnog bremena, mora i treba da raduje, a rodnoj ravnopravnosti svakako treba težiti. Sa druge strane, smatram da svako treba da ostane na svojoj strani, da ta trunka privlačnosti postoji tek kada postoji blaga, pristojna distanca. Te žene su živjele vrlo dostojanstveno, na poseban način iznoseći breme bez velikog kuđenja i Boga i sudbine koja ih je zadesila… Vrlo je teško vrijeme u kojem živimo, ali se ponekad treba podsjetiti kako su one iznosile mnogo teža bremena nego što su ova naša, koja nam se možda čine tako strašna.
BAR INFO: Da li se crnogorska žena izdigla iznad tradicije i “obaveze” koje joj samo rođenje diktira da prihvati da je muškarac taj koji je na pijedastalu. Jesmo li prestale biti vjerne i pokorne sjenke? Crnogorske žene su, čini se ponekad, same birale to svoje mjesto, doživljavale ga kao nešto što im pripada i možda su čak i bile srećne što se na njemu nalaze…
LALOVIĆ: Nisam sigurna da su bile srećne. One su jednostavno pokušavale da nađu model po kome će biti u saglasju sa sobom, jer su znale da sve mimo toga dovodi do pitanja gdje se uopšte mogu ostvariti van miljea koji im je dat. Naravno, bilo je i buntovnih žena koje su pokušavale da prigrabe malo više život. One tek nijesu bile srećne… Ne kažem da sam pronašla pravi odgovor. U mojim knjigama ima jako puno ženskih likova kroz koje sam ja nastojala da tragam po kom modelu su one uspijevale da opstanu i da mirno odžive život. Mislim da je to tajna za kojom i mi danas, u ovim vremenima, tragamo.
BAR INFO: Da li je ovo tipičan nastavak prve knjige?
LALOVIĆ: Prva knjiga je uvod. Bez obzira što je ona kada sam je napisala djelovala cjelovito, samo je načela temu. Sa drugom knjigom se poentira. U prvoj postoji pet glavnih ženskih likova. O tri od njih nastavlja se priča i u drugoj knjizi, a pojavljuju se i neki novi likovi. Ono što sam htjela da pokažem je da, baš kao i u životu, one uopšte nisu glavne. Glavne su one sporedne, one stare koje su na izdisaju, one su okosnica čitavog tog života. Ovo je vrijeme velikih predrasuda, a ljudi čvsrto vjeruju onome što vide. Mnogi od njih gledaju, a ne vide… Mnogo toga je gurnuto u stranu, a zapravo je ključ.
BAR INFO: S obzirom da je knjiga pisana jezikom specifičnim za naše podneblje, na kakav je prijem naišla u Srbiji i ima li tamošnja čitalačka publika problema sa razumijevanjem pojedinih starocrnogorskih izraza?
LALOVIĆ: Kada sam pisala knjigu, zaista sam imala tu dilemu i nisam bila sigurna kako će se shvatiti. Promocija prve bila je u Domu omladine, koji je stao iza nje kao iza knjige od kulturnog značaja. Profesor Đukić je na tribini kazao da će narod i u Zapadnoj Srbiji reći s’esti, a ne sjesti i s’ekira, a ne sjekira. Jezik je živa tvar i ja vjerujem da se mi savršeno razumijemo. Ne treba da tragamo za razlikama, potrebno je da pronađeno model po kojem se odlično razumijemo i da uvijek govorimo jezikom ljubavi.
BAR INFO: Da li je savremena tehnologija “pojela” ljubav prema pisanom izrazu?
LALOVIĆ: Prvi tiraž moje knjige od hiljadu komada rasprodat je na tri promocije. Najveći kompliment mi je kada čujem da je jedna te ista knjiga došla do treće ili četvrte “ruke čitanja”. Mnogo mi znači što je moja knjiga trenutno čitanija nego što sam uspjela da prodam primjeraka. Nisam kalkulisala, pa u momentu nisam bila sigurna da li sam napisala podobno štivo, jer je lišeno pojedinih književnih pravila. Trudila sam se da ispoštujem pravila lijepog izražavanja, da bude prihvatljivo za čitaoca, ali sam je oslobodila onih riječi koje moja baba nije poznavala. Pisala sam onako kako bi moja baba zborila. Kada sam štivo oslobodila riječi koje se danas koriste, dobila sam esenciju, ne svoju, nego njihovu, gdje zarez, pauza nekada malo više kažu nego vokabular koji je precizan.
BAR INFO: Šta Vam od Crne Gore nedostaje u Beogradu?
LALOVIĆ: Meni Crna Gora nedostaje- uvijek. Ono što sam naučila sebe (trebale su mi godine, a mislim da se zbog toga i moje knjige tako zovu) je da ne dozvolim uslovljavanje koje se javlja kada ste dugo odustni, u smislu da li si tamo ili si ovamo. Morate svakojako da se odredite- da li nacionalno, jezički, srcem… Kada prođu neke godine shvatite da niko nema pravo da vas dijeli i da nije nužno da se odredite da li pripadate tamo ili ovamo. Moja poruka je da sve naše gore ne trebaju da imaju “ovu” ili “onu” bandu, jer da bi bila gora mora da ih ima obije, inače je ambis. Moramo ići po vrhu da se sastavimo.
BAR INFO: Gdje ste do sada promovisali knjige i koji su planovi?
LALOVIĆ: Prva knjiga je, jer sam sebi dala zadatak da uvijek krećem iz mog Petrovca, promovisana u mom rodnom mjestu. Promocije su potom bile u Podgorici, Nikšiću, Tivtu, Baru (gdje sam završila Gimnaziju i gdje žive neki meni oduvijek i zauvijek dragi ljudi), a dosta promocija imala sam i po gradovima u Srbiji. I knjigu “S ove bande moje gore” prvo sam promovisala u Petrovcu. Slijedi Beogradski sajam (na kome će biti predstavljene obije knjige) a za kraj novembra zakazana je promocija u Domu omladine u Beogradu.
BAR INFO: Hoćete li nastaviti da pišete, mogu li čitaoci očekivati novo djelo Jasenke Lalović?
LALOVIĆ: Imam u planu još jednu knjigu koja će biti ratna priča. Ona bi nekako trebalo da se “umetne” između ove dvije koje sam objavila. Međutim, malo ću da se odmorim, jer su ove dvije objavljene veoma brzo jedna za drugom. Međutim, mislim da neći dugo imati mira i da će i treća brzo izaći iz mene.
