Gosti Radio Bara bili su učesnici Susreta pod Starom maslinom, pisci Dejan Aleksić i Stefan Mitić Tićmi iz Srbije. Prenosimo dio intervjua sa Dejanom Aleksićem.
Dejan Aleksić je pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, autor književnih djela za djecu. Njegov opus ovjenčan je najznačajnijim književnim nagradama – “Meša Selimović”, “Miloš Crnjanski”, “Branko Miljković”, “Branko Ćopić”, “Borislav Pekić”, SANU, “Miroslav Antić”, “Risto Ratković”… Brojna značajna priznanja dobio je za stvaralaštvo za djecu, između ostalih, “Politikinog zabavnika”, “Nevena”, prvi je laureat nedavno ustanovljene nagrade “Dušan Radović”, “Zmajevih dečjih igara”, nagrade “Mali princ”, “Dositijevo pero” i niz drugih, a na međunarodnom nivou – “White Raven” u Minhenu, kada je njegova knjiga “Koga se tiče kako žive priče” proglašena za jednu od 100 najboljih knjiga na svijetu.
Radi kao glavni urednik Izdavačke djelatnosti “Povelja” u Narodnoj biblioteci “Stefan Prvovenčani” u Kraljevu.
“Rado se odazivam pozivima iz Bara. Prvi put sam učestvovao na ‘Susretima pod Starom maslinom’ prije nekoliko godina. Ovo je festival čija je koncepcija slična drugima, ali i specifična zbog, prije svega, imena i činjenice da ovdje imamo to divno drvo tako dugog vijeka, sa posebnom simbolikom, koje okuplja stvaraoce za djecu i djecu. Ovo je festival za djecu i dječjeg stvaralaštva, što već ukazuje na njegovu posebnost. Dobro je i to što brojni pisci odlaze u škole da se druže sa djecom, jer ja sam književnik koji veoma voli te neposredne, direktne kontakte sa njima. Želim da vidim kako djeca reaguju na ono što pišem i način na koji im to plasiram”, kazao je Aleksić, koji je istakao da je dodatna važnost ove manifestacije njeno dugo trajanje – trideset i sedam godina.
“To je za poštovanje, jer mi smo na ovim prostorima obilježeni kao kultura diskontinuiteta. Nešto lijepo i korisno teško se ustanovljava, ali se vrlo lako, u određenim okolnostima, urušava. Na sreću, to nije sudbina ovog festivala”, naglasio je Aleksić, koji je kazao da su djeca ovoga puta došla u Biblioteku i da se moglo uočiti da poznaju taj prostor, da im je blizak što, kako je naveo, ukazuje na dobar rad Gradske biblioteke.
“Vidjelo se da se dobro osjećaju, i ja sam se mnogo lijepo osjećao, jer je program bio odličan, interaktivan. Djeca vole scenski nastup, a potrudio sam se da ih animiram za razgovor i komentare, jer želim da kada odu, imaju utisak da su zajedno sa mnom kreirali program, a ne da su bili pasivni posmatrači i slušaoci”, sa posebnim zadovoljstvom je ispričao Aleksić, koji je najprije počeo da piše za odrasle.
“Prvu knjigu objavio sam 1995. godine, kao vrlo mlad, a ona je nastala kao rezultat pobjede na festivalu ‘Ratkovićeve večeri poezije’ u Bijelom Polju. Pobjeda je podrazumijevala objavljivanje nagrađenog rukopisa. Nakon toga, objavio sam još dvije knjige, a zatim ušao u horizont stvaranja za djecu, vjerovatno podstaknut time što sam u mladim godinama dobio sina, kojeg sam uspavljivao pričajući mu priče u stihovima. Počeo sam da zapisujem, bez ikakvih ambicija da objavljujem, a onda je to, slučajno, vidjela gospođa zaposlena u redakciji Beogradske prosvete, koja je brzo odlazila u penziju i planirala da osnuje izdavačku kuću za objavljivanje knjiga za djecu. Rekla mi je da želi te pjesme i da će to biti prva knjiga koju će objaviti. Tako je nastala zbirka ‘Dugme bez kaputa’ 2002. godine. Kasnije je objavljena poema ‘Pustolovine jednog zrna kafe’ u Zavodu za udžbenike. Uslijedile su značajne književne nagrade, pa sam shvatio da pisanje za djecu ne treba da doživljavam kao neki eksperiment ili potrebu da se igram, već da bi trebalo svoj književni razvoj da usmjerim u tom pravcu. Nastavilo se sa pričama ‘Muzika traži uši’ 2008, potom još jedna knjiga priča, pa roman ‘Cipela na kraju sveta’, koji je ušao u obaveznu lektiru za VII razred”, objasnio je Aleksić kako su izgledali njegovi počeci u književnosti za djecu.
Vrlo brzo je shvatio da je dio jedne velike, kako je kazao, prelijepe porodice koja stvara za djecu (Igor Kolarov, Uroš Petrović, Branko Stevanović, Jasminka Petrović…).
“Veoma me obradovalo kada se pojavio i Stefan Mitić Tićmi, koji nije iz Beograda, već Leskovca, što pokazuje da ne mora sve što vrijedi da se pojavi u centru. U državama koje su centralizovane, a takve su sve na Balkanu, imamo velike ekonomske, finansijske i kulturne centre, pa je ljudima nezamislivo da nešto što je kvalitetno može da nastane van tog područja. To, prosto, nije tako. Uz Stefana, tu je i sjajna Aleksandra Jovanović iz Vranja, koja je, takođe, učesnica festivala u Baru”, istakao je Dejan Aleksić, koji je kazao da je na njega kao pisca presudan uticaj imao Dušan Radović. Zato mu posebno znači što je prvi dobitnik ustanovljene nagrade “Dušan Radović”.
“Dušan Radović je bio najpresudniji za mene, kao i Aleksandar Vučo. Spona između Vuča, kao velikog nadrealističkog pjesnika i Dušana Radovića je više nego očigledna. Duško Radović je svoju poetiku bazirao, kao što je i isticao, na iskustvima naše avangarde. Kada čitamo poemu Aleksandra Vuča ‘San i java hrabrog Koče’ ili ‘Družina pet petlića’, vidimo čitav repertoar poetičkih registara koje koristi i Duško Radović, koji je izumitelj nekih jezičko-stilskih inovacija u našoj književnosti za djecu, ali i karaktera. Na primjer, kod Radovića imamo (što je specifičnost) negativnog junaka, kojeg svi volimo, s obzirom da Duško Radović ne robuje ovještalim obrascima datim kao dogma, jer i djeca tako ne razmišljaju. Ona vole obrnute stvari i da se igraju. Duško Radović je bio majstor u tome, a govorio je ‘kada pišete za djecu, ne spuštate se na nivo djeteta, nego se uzdižete na taj nivo’ i to svi mi, koji pišemo za djecu, stalno moramo imati na umu”, naglasio je Aleksić, koji je podsjetio da je nagrada “Dušan Radović” za dječju književnost utemeljena pretprošle godine povodom stotinu godina od rođenja velikog pisca.
“Nagradu je ustanovio grad Beograd, u saradnji sa bibliotekom grada, za najbolju knjigu za djecu u prethodnoj godini. Posebno mi je drago što sam prvi laureat za knjigu priča, koje jesu na ‘radovićevskom’ tragu ‘Malo, malo, pa slon’. Drago mi je i to što je predsjednik žirija bio Duškov sin, poznati reditelj i scenarista, Miloš Radović. Moram reći da je dodjela bila svečana, topla i posebno emotivna zbog, između ostalog, i dirljivog Miloševog govora. To mi je jedna od najdražih nagrada. Dogodilo se da bude za knjigu priča, za prozu, koja je na neki način obilježena kosmologijom Duška Radovića. U osnovi knjige je nonsens, kao nesmislica i paradoks, koji često vodi do dubljih istina, što je već samo po sebi opet paradoks. Ja sam se veoma lijepo igrao sa motivom slona, koji se svaki čas pojavljuje kao smetnja, prekida priču, i ja moram da se posvetim slonu. Nemam direktnu poruku djeci, jer ne pišem tako, već svaki pažljivi čitalac, mora sam da je pronađe, iako književnost za djecu treba da ima taj didaktički i vaspitni elemenat, ali ne smije biti u prvom planu. Dobra literatura pokreće analitičko i kritičko mišljenje”, podvlači Aleksić, koji je sa Stefanom Tićmijem i Vladimirom Vukomanovićem, objavio zanimljivu knjigu “Prašina, balegar, Kristina”, modifikujući priče čuvenog pisca Franca Kafke u dječje.
“To je bio veliki izazov i veliko zadovoljstvo, zanimljiva ideja i koncept. Kafka je jedan od najznačajnijih pisaca XX vijeka, koji je anticipirao neke važne osobenosti zapadnih društava. Danas vidimo ono što je davno predvidio, ne samo što je raskrinkavao hladni birokratski, administrativni sistem, koji je dehumanizovan i koji je doveo do otuđenja čovjeka, već je video i mnogo dublje od toga. Meni je ovo bilo veoma inspirativno i požurio sam, jer sam pretpostavljao da će se Vlado i Stefan ‘zakačiti’ za najvažnije priče, ugrabio sam, dakle, ‘Preobražaj’. Kreirao sam lik dječaka koji je malo drugačiji – ima dvanaest godina, a htio sam da pokažem kako naše društvo nema toleranciju na različitost i drugost, već je duboko obilježeno nerazumijevanjem i ksenofobijom. To je posljedica ovih strašnih decenija koje živimo. Taj dječak je veoma bistar i inteligentan, ali ga ta vrsta obilježenosti izlaže ulozi žrtve. Priča je njegov monolog, a obraća se drugoj strani sebe. Zove se ‘Balegar’, riječ kotrljanje, koja ima i mitološku vrijednost, naročito u starom vijeku. On doživljava sebe kao bubu, koja od trunja, pustinjske prašine, pravi neku kuglu koja nema smisao ni za koga, osim za njega. Ima jedan divan film o balegarima Petra Lalovića, koji traje osam-devet minuta, može se pronaći na YouTube-u, ja sam ga davno gledao, kada smo imali kvalitetan kulturno-obrazovni program. Pogledao sam ga ponovo, izvanredan je, gledate bubu koja stalno, iznova nešto kotrlja, kao i taj dječak, bježeći od stvarnosti takva kakva jeste, i sebi obezbjeđuje alternativni identitet”, kazao je Aleksić, koji je član Akademije Ljubivoja Ršumovića, jednog od pisaca uz kojeg su, kao i uz Zmaja i Radovića, stasavale i obrazovale se nekadašnje generacije.
“Akademija funkcioniše kao udruženje, NVO, i ima mnogo lijepih aktivnosti, od kampova za talentovanu djecu, do štanda na Sajmu knjiga. Mnogi od nas su se uključili, Ršum je neka vrste književne institucije, pa je divno sarađivati sa piscem kojeg poznajete iz čitanki i lektire, jer naš doživljaj takvih stvaralaca je bio gotovo sakralan, mislili smo da su to polumitološka bića. I meni se to dešava kada se družim sa djecom, pipnu me, kažu ‘vidi, ti si stvarno živ’. To je razumljivo na neki način, jer nismo mogli vjerovati da je neko koga poznajemo iz čitanki zaista živ. Tako da je meni posebno zadovoljstvo sarađivati sa takvom književnom veličinom, mojim piscem iz čitanki i lektire. Biti saradnik Sunca”, kazao je Aleksić, koji se osvrnuo na drugačiji ambijent u kojem djeca danas odrastaju, izložena nasilju, raznim drugim devijantnim pojavama i pogubnom uticaju društvenih mreža, ali i nekih medija. Kako im pomoći da zdravo odrastaju, iz ugla pisca, čija uloga u tom procesu može biti veoma važna.
“To je vrlo kompleksan problem. U njegovom rješavanju potreban je čitav lanac faktora i institucija, počev od porodice, škole, do ustanova u kojima se kreiraju obrazovne i kulturne politike. Mi smo prošle godine u školi ‘Vladislav Ribnikar’ imali strahovito traumatičan događaj. To je tragedija takvih razmjera, koja trajno obilježi neko društvo i poslije koje nikada ne možete u potpunosti da se oporavite. Mi nemamo konzistentnu i sveobuhvatnu strategiju na tom planu. Kada sam ja bio dijete, bilo je drugačije. Inače, kroz istoriju su se uloga djeteta i odnos prema njemu mijenjali. Danas dijete postaje centar interesovanja, mi živimo u takozvanom pedocentričnom svijetu, i ona jesu u središtu interesovanja, ali kako? Tako kako to industrija procijeni. Imamo radnje sa igračkama, kakvih nije bilo kada sam ja bio dijete, i koje su basnoslovno skupe, imamo industriju odjeće… Dijete jeste centar interesovanja, ali tamo i tada kada je ono potrošač, jer živimo u apsolutno konzumerističkom društvu, a kada govorimo o kulturi, intelektualnom i duhovnom razvoju djeteta, onda vidimo da ono nije u centru pažnje. Dovoljno je vidjeti programske šeme najgledanijih televizija. One nemaju programe za djecu, ili ih nemaju u prime time-u, i onda su djeca prinuđena da prate program koji nikako nije dobar za njih, a takvi pogubni sadržaji, poput raznih rijalitija, upravo su locirani i prikazuju se u udarnim terminima. Zatim, imamo samo deklarativno besplatno školovanje i obrazovanje, a zapravo sve mnogo košta. Društvo se licemjerno ponaša, dijete jeste važno, ali u potrošačke ili dekorativne svrhe, kada dođu političari, obuku ih u narodnu nošnju, a djeca mašu. To je lijepo, nemam ništa protiv tradicije, pisac valjda najbolje zna koliko je tradicija važna, ali je tužno kada vidimo dijete samo kao ukras i objekat”, upozorava Aleksić i navodi da pisci mogu da pomognu, ali nije dobar način kako se oni doživljavaji i tretiraju.
“Kada djecu dovedu na neki književni događaj, ona to doživljavaju kao obavezu koja će biti dosadna, ali nakon deset minuta susreta sa nama piscima koji želimo direktan kontakt, jer volimo to, a ne samo da im se obraćamo kroz knjigu, mi vidimo blagotvoran uticaj, ozarena lica. Oni tada shvate da je bilo lijepo što su došli, dešavalo se da zvoni školsko zvonce, a ne reaguju, nastave da nas slušaju. To znači da su preokupirani onim što im pričamo, da im je zanimljivo, a kada postignemo taj efekat, onda je to dobro. Tamna strana društvenih mreža je evidentna, imamo škola u Srbiji gdje profesori dovode tik-tokere kao goste koji zabavljaju djecu. Mora se djeci ukazati na vrjednosne sisteme, i takvi sadržaji ne smiju biti vodeći, moramo ih usmjeravati kako da koriste društvene mreže. Ovi programi, na Susretima pod Starom maslinom, i slični koje sam imao u Trebinju skoro, vraćaju nadu da nije sve izgubljeno, da mnogo toga još zavisi od nas, i da mnogo toga još uvijek možemo da popravimo”, poručuje dječji pisac Dejan Aleksić, koji nastavlja da se bavi raznovrsnim književnim žanrovima i rodovima, naporedo piše i stvara za djecu i za odrasle, a kroz urednički posao u Biblioteci u Kraljevu bavi se i izdavanjem i uređivanjem brojnih vrijednih djela i antologija. Putovaće, zajedno sa Stefanom Mitićem Tićmijem i Jelenom Angelovskom (autorkom sjajnog romana “Mika”) u Švedsku, gdje će se družiti sa djecom naših iseljenika, kojeg preporučuje, jer, kako je kazao, otvara do sada nedovoljnu obrađenu temu, a tiče se naše djece koja su rođena ili odrastaju u iseljeništvu, na drugom jezičkom i kulturnom području. Jelena je dobila za tu knjigu nagradu “Mali princ” i “Dragan Radulović” u Crnoj Gori.
