Kad su prestala bombardovanja i razaranja, nakon ulaza Crnogoraca u Bar, 1878. godine, slavni grad dukljansko-zetskog pomorja pružao je stravičnu sliku. Obeskrovljen, sa polusrušenim ili srušenim zidovima palata, crkava i kuća od lokalnog posivjelog kamena, bez dima s potuljenih ognjišta, bez kolopada cvijeća i vijenaca smokava, bez života i bez nade na obnovu – ostao je da zuri u prazno nebo.
Gomile obrušenih domova, ljudskih i Božijih, krile su bescjen-blago stvarano vjekovima – slomljene kolonete, preturene kapitele, napukle epitafe, komade grbova, đulad od lumbarde i topa, fragmente greda s vrežicama i povijenim lišćem, djeliće dovratnika i simbolima dekorisane parapetne ploče. Žitelji “novog” grada su dio svega toga uzidali u Spomenik zahvalnosti – i onima koji su pali pod moćnim bedemima, i onima koji su ih utemeljavali. Tako je nastao na čitavom priobalju najčudniji, najjednostavniji simbol pijeteta prema prošlosti.
Tik iznad starobarskog platoa, ispred nekadašnje zgrade biblioteke, danas prostorije barskih maslinara, uzdiže se od 1881. godine potpuno specifičan spomenik, jedini takve vrste u svijetu. Sačinjen je od fragmenata tzv. kamene plastike iz starog barskog grada, odvaljene sa zidova za vrijeme završnih borbi Crnogoraca i Turaka oko tvrđave, 1878. godine.
Nekada je postojala popločana staza koja je vodila iza spomenika, pa pored kuće Mitrovića i šnajderskih radnji Šlakovića i Iličkovića do Skalina, ali je izgradnjom parkinga i ulice ta pješačka komunikacija nestala, a Spomenik ostao izdvojen i upečatljiv, zagledan u tvrđavu, dominantan nad ovim dijelom Starog Bara.
Spomenik Oslobodiocu, kako je nekad zvan u literaturi (podignut pobjednicima i u slavu pobijeđenih) čini osnova iz koje izranjaju tri bočna stubića i jedan centralni stub.
U njih su ugrađeni fragmenti skulpturalno obrađenih elemenata – tri romanična prepleta i ukras, šest latinskih natpisa, dva velika prikaza Mletačkog lava, jedanaest grbova gradskih institucija i patricijskih porodica, dva tursko-osmanlijska natpisa profanog karaktera, tri kapitela, dok centralna mjesta na glavnom stubu, ispod jednog đuleta kojim je bombadovan grad, zauzima tribute oslobodiocima grada i posveta-hvala Knjazu-gospodaru Nikoli I Petroviću.
Među uzidanim latinskim natpisima je i onaj iz 1438, u kome se pominje podizanje crkve sv. Leonarda, koju je sagradio Stefan, sin Nikolin, zatim komemorativna ploča gradskom knezu Joanusu Čigonji iz prve polovine XVI vijeka, a najvrijedniji natpis je jedan od tzv. Barskih epitafa, nekada uklesanih u kamene ploče unutar katedrale sv. Đorđa, koji spadaju među najstarija književna djela na našem tlu. Natpis je u cjelosti prepisao barski nadbiskup, Peraštanin Andrija Zmajević, tokom kanonične vizitacije 1671. godine, i u u integralnoj verziji prevoda dr Sava Markovića glasi ovako: “Preduzeli smo ovaj dolazak do tvog svetilišta, Bože, sa revnosnim zalaganjem i pobožnošću u srcu, da bi se, pošto smo umilostivili Božanstvo molitvama svetog ratnika i najvišom pobožnošću predali Hriste, pod tvoju zaštitu”.
U Spomenik su ugrađena dva staroturska natpisa. Jedan potiče sa sultan-Ahmedove džamije (katedrala sv. Đorđa je, poslije pada Bara 1571. godine, pretvorena u sultan-Ahmedovu džamiju) i u pitanju je hvalospjev sultanu Ahmedu, godine 1122, po islamskom kalendaru (odnosno 1711. godine), za koga se kaže da je u Baru podigao jednu džamiju. Drugi arapski natpis govori da je silahšor Zejnel Abidin sagradio u tvđavi česmu 1169. godine (1756. god.), te je bio na njoj i ugrađen.
Na Spomeniku podignutom 1881. god, sačuvano je nekoliko skulptoralno obrađenih elemenata, kapitela, grbova, koloneta, pokupljenih, ne samo sa crkvenih, već i sa stambenih objekata širom grada. Fragmenti pripadaju raznim epohama srednjeg vijeka, od rane, preko zrele, do kasne, a svi se potpuno uklapaju u preromanski, romanski i romanogotički način oblikovanja, uobičajen u našem pomorju. Dva najupečatljivija momenta kamene plastike ovog tipa ugrađena u Spomenik su demonska glava lava koja se može uporediti sa skulpturama sa klaustra franjevačkog samostana u Dubrovniku (djelo najčuvenijeg barskog srednjevjekovnog klesara, Miha Brajkova), te kapitel sa na vjetru povijenim akantusovim listovima (blizak kasnogotičkom klaustru dominikanske crkve u Dubrovniku).
U Baru su sve aristokratske porodice, bez obzira na porijeklo, imale svoje grbove, koji su isklesani ukrašavali njihove palate u Starom gradu, i od svih tih bisera kamenarskog zanata sačuvano je samo nekoliko, ugrađeno u Spomenik iznad starobarskog platoa. Široka lepeza ugrađenih grbova (od grba barskih arcibiskupa, preko krsta naglašenog gotskog stila, amblema sa inicijalima N-S, grba sa ljiljanima kakvi se javljaju u francuskih i ugarskih vladara, grba koji liči na one iz perioda Balšića, do heraldičkog štita iz XIV vijeka) pokazuje bogatstvo istorijskog nasljeđa.
Na strani Spomenika okrenutoj starobarskom platou dominira reljef aždaje, ispod koje se nalazi stilizovani grb neke od patricijskih porodica. Možda i paradoksalno (s obzirom da je Spomenik podignut u slavu onih koji su oružjem osvojili grad, a poštujući one koji su ga oružjem izgubili), ali iz “ruku” aždaje izlazi natpis – moto na latinskom (prevedeno) “Zlo onom ko oružjem pobjeđuje”.
Na vrhu šireg od dva lijeva bočna stubića stoji u vijencu grb, u kome je gotskim slovima uklesana oznaka-simbol “Isus Hrist”. Isti simbol je i na desnom stubiću (strana okrenuta platou), kao i u osnovi, ispod desnog bočnog stubića, na čijem je vrhu kapitel i kameno đule.
Nad svim grbovima i natpisima uzidana je ploča na kojoj je urezan natpis: “Bar svome viteškom osloboditelju Knjazu Nikoli I – Ja izgledam kao kakva stijena / vjekovima kišom izjedena / al ne žali Gospodaru slavni / tek mi danas sjaju sretni dani (u potpisu Srpska narodna čitaonica, 25. marta, 1881.). Sa strane okrenute starobarskom platou, pri samome vrhu, uzidana je ploča sa natpisom: Spomen umrlijeh / Podignut spomen slavom / besmrtnome 1881.”
Na vrh centralnog stuba metnuta je jedna od velikih granata, kojima je s turskih oklopnica gađana crnogorska vojska, a postavljena je, po riječima Odbora Srpske narodne čitaonice (koji je i inicirao postavljanje Spomenika) “zato da se uvjere kako naš budući naraštaj, tako i naši prijatelji, s kakvijem smo se neprijateljem morali boriti, dok smo došli do toga da onijem istim sredstvima kojijem smo gađani, kitimo spomen slavnom gospodaru”.
Nije zapisano ko je zvanično bio idejni tvorac Spomenika, niti ko je autor stihova na njemu.
Danas o Spomeniku oslobodiocu brine Kulturni centar Bar, orezuje samoniklu smokvu i lozu koja niče iz zemlje što se nakupila u šupljinama tokom godina. Na žalost, turisti najčešće nisu u prilici da saznaju išta o ovom specifičnom monumentu, jer nije uvršten u zvaničnu kulturno-turističku ponudu opštine. Spomenik oslobodiocu nije ni na spisku zakonom zaštićenih spomenika Crne Gore.