Gošća Radio Bara, u „Promenadi četvrtkom“, autora Milana Vujovića, bila je Jelena Vukić.
RB/BI: Imam problem kako da najavim svoju gošću: kao bivšu manekenku, glumicu iz serije „Ono kao ljubav“, voditeljku rado slušanih i gledanih TV emisija, vokala u jednom bendu, članicu Savjeta roditelja u OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ i predstavnicu tog Savjeta u Školskom odboru, koja je pokrenula neke lijepe akcije, diplomiranu pravnicu, vlasnicu portala za mlade „Mravinjak“, učesnicu u poznatim NTC radionicama, pjesnikinju, spisateljicu ili, jednostavno, kao Baranku Jelenu Vukić, majku dva sina i suprugu jednog dragog Baranina?
Vukić: Čuvši ovu najavu osjećam se kao žena s jednim ispunjenim životom, a vjerujte mi da su trenuci kada sumnjam u sebe baš česti.
RV/BI: Ali mogli biste, makar u narednom periodu, da živite na lovorikama, jer je konačno izašla iz štampe vaša knjiga „Milan, Vesna i jedna kuća tesna“. To je roman za djecu. Odavno je bio dogovoren ovaj naš samit u studiju Radio Bara, ali niste željeli dok se knjiga nije pojavila. Nije prekor, ali ipak su Kotorani imali primat. Kako se desilo da je promocija obavljena u Kotoru?
Vukić: Hajde da ovako kažemo: nije bitno što su Kotorani, meni je vrlo važno bilo da to budu djeca. Kotorani su mi se javili još kad je knjiga izašla. Bili su vrlo upućeni u sva dešavanja i dobili su tri knjige za njihovu biblioteku, koje su preporučivali svojim članovima tako da je mnogo djece pročitalo knjigu. Prosto, spontano se javila želja kod djece da popričaju sa mnom i divne dame iz gradske biblioteke su to organizovale u nekoliko dana. Pozvale su me, organizovale da tom predstavljanju knjige prisustvuju djeca iz nekoliko škola, iz Risna, Radanovića, iz Kotora i napravili smo jedno lijepo druženje. Zapravo, to nije bila promocija, to ima jedan ružan prizvuk, to je bilo predstavljanje knjige i razgovor sa djecom koja su knjigu stvarno pročitala. Meni je to bilo posebno zadovoljstvo, jer smo razmijenili utiske, baš je bilo mnogo lijepo. Mislim da zaista nije važno gdje će biti prvo predstavljanje, važno je da se glas o knjizi stvarno čuje. Izuzetno mi je bilo važno što sam imala, kako se to popularno kaže, pravi „feedback“ od čitalaca. U Kotoru se stvarno pričalo o knjizi što je meni bilo veoma drago. U svakom slučaju, u budućnosti su tu Bar i Beograd, moja dva najomiljenija grada na svijetu, spremićemo se dobro da se družimo.
RB/BI: Predstavljanje knjige pred djecom je i lako i teško. Ne znate kako će djeca reagovati. Kakva je bila njihova reakcija na vašu knjigu?
Vukić: Dobra, uspjela sam da ostvarim komunikaciju sa njima, kao što mi se čini da sam uspjela i u knjizi. Malo smo razgovarale bibliotekarka Jelena i ja, onda su oni slušali šta se tu dešava. Prosto sam im postavljala prava pitanja, odgovarala na njihova na pravi način, bez bilo kakve zadrške i čini mi se da su shvatili da nisam neka dosadna žena koja će tu da dijeli neke strašne lekcije o životu. Prosto sam htjela da pokažem da ih razumijem, prvo kao neko ko, to stalno ponavljam, ima to dijete u sebi. Volim da se radujem svemu svaki dan, kao da prvi put vidim baru u obliku srca. Ili kao kad čujem kosa koji pjeva kao da nas pozdravlja, svakog dana kad vodim sina ujutro u školu. Tako da mi se čini da sam uspjela da im pokažem da je to dijete u meni vrlo živo i da ih razumijem, pogotovo što ja imam djecu, koju se trudim da razumijem. Vrlo lako smo se našli na istoj talasnoj dužini.
RB/BI: Znam da nije popularno da autor objašnjava svoje djelo, ali iz ovog naslova „Milan, Vesna i jedna kuća tesna“ ne možemo da naslutimo o čemu se radi.
Vukić: Osim da je kuća tesna.
RB/BI: I da postoje Milan i Vesna.
Vukić: Namjerno je tu Milan prvi, iako je zapravo glavna protagonistkinja knjige Vesna. Radi se o onome što je praktično problem svake kuće koja ima više djece, dakle, o sukobu između brata i sestre koji mora da se riješi. Htjela sam da prenesem to koliko je porodica danas u životu važna. Ja sam to samoj sebi nekako spontano uspjela da objasnim svojim preseljenjem ovdje. Uvijek kažem da je čovjek do stvaranja porodice „ja“, a nakon stvaranja porodice to smo „mi“, tako da sam na jedan posredan način, kroz knjigu, uspjela da prenesem koliko je porodica važna, koliko su prijatelji važni i koliko ljubav, zaista, pokreće ovaj svijet, da to tako sublimiram.
RB/BI: Zbog čega je ova knjiga toliko čekala na izdavača i izlazak na svjetlo dana?
Vukić: Put je bio dug. Zapravo, vrlo brzo sam našla izdavača, bukvalno dva mjeseca pošto sam je napisala. Međutim, došla je korona i izdavačke kuće nisu bile spremne na taj rizik i onda se, nakon tog jednog, pa drugog odbijanja, sve nekako razvuklo, dok nisam, da sad ne dužim priču, uspjela da ostvarim kontakt sa mojim sadašnjim urednikom Petrom Arbutinom iz „Glasnika“. On je knjigu pročitao i mnogo mu se dopala i rekao je: „Jelena, mi ćemo stati iza vas“. I to je otprilike to. „Glasnik“ je sad moj izdavač, Petar je moj urednik i mnogo mu hvala na svemu.
RB/BI: Dakle, Milan i Vesna, brat i sestra, glavni su likovi priče. Kakva je situacija kod vas kući, ima li tu nešto autobiografsko?
Vukić: Ima, tu i tamo, slično. Razlika između moja dva sina je isto pet godina, Petar ima dvanaest, Luka će sada sedam. Vrlo je slično, ali još uvijek nismo pribjegavali nikakvim spektakularnim metodama za smirivanje strasti. Bučno je, dva dječaka, šta da vam kažem, svaki dan je živo.
RB/BI: Možete li nas malo podučiti kako vaspitavate svoju djecu u ovoj nepodnošljivoj eri društvenih mreža, Zadruga, Farmi…?
Vukić: To je baš teško pitanje u današnje vrijeme, zato što nikad ne znate da li da ih pustite da budu previše mekani i da im, pogotovo dječacima, kažete „Pa nema veze, svi smo mi to prošli“. Ili da ih učite da se brane, da budu agresivniji. Ta „vaga“ je ono što je najteže postići i danas i u bilo koje vrijeme. Ja stvarno želim da djeci budem prijatelj, ali prije svega roditelj i da nekako uspijemo da održimo drugarski odnos sa puno autoriteta. Ne znam, zaista, šta je pravi recept, osim prenositi neke svoje vrijednosti. A svi imamo različite vrijednosti, koje upravo i dovode do ovoga što se dešava po školama.
RB/BI: „Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ“, rekao je veliki Majakovski. Ova knjiga bi mogla da bude kao neki odgovor na to pitanje.
Vukić: Prvi put svoju knjigu sad analiziram, dok sam je pisala uopšte o njoj kao takvoj nisam razmišljala. Prosto sam prenosila ono kako su mene roditelji izgradili i tu svoju ličnost utkala u nju, ali sam opet htjela da nekako kažem da je zaista ljubav ta koja pokreće svijet. Ljubav prema djeci, prije svega u porodici, od njih pravi dobre ljude sa zdravim psihičkim aparatima, koji će svijet gledati kroz jednu pozitivnu prizmu i tako se ophoditi prema ljudima oko sebe, sa puno poštovanja i ljubavi. S druge strane, htjela sam da nekako kažem i roditeljima koliko je važno da svoju djecu osluškuju, da ne porede današnju djecu sa nekim bivšim životima, jer se cio svijet strašno brzo danas mijenja. Da biste bili u dobroj komunikaciji sa svojom djecom morate da budete dio njihovog svijeta, da se trudite da ih razumijete, bez da ih osuđujete. Meni je, takođe, ponekad teško da shvatim koliko su, recimo, kompjuteri, igrice, ekrani, dio njihove svakodnevice, a jesu, ali to ne mora da bude uvijek nešto loše. Mi smo i u školi imali akciju na tu temu „Lijepa strana mog ekrana“, zato što i mi stariji moramo da priznamo da ekrani imaju neke dobre strane. Kroz knjigu sam htjela da pokažem i roditeljima i djeci da sve te tekovine današnjice mogu da se usklade i da zajedno nekako koegzistiraju, da dijete može i da čita i da uči i da igra igrice i da bude dobro i da bude poslušno. Jedan od likova u knjizi, Marko, jeste dječak koji obožava Šekspira, u srednjoj je školi. Mogu da otkrijem, to je Vesnina simpatija. On je i strastveni gejmer. Mene sin stalno pita da li je štreber. Nisi štreber ako imaš dobre ocjene. Uvijek je bilo divno kada u razredu, bilo u srednjoj ili osnovnoj školi, imate nekoga ko mnogo čita, pametan je, ima najbolje ocjene, a s druge strane je odličan sportista ili strastveni čitač ili odlično piše. Mene su pitali da li takva djeca postoje. Evo, recimo, moje mlađe dijete je takvo – i čita i piše, osvojio je nagradu u svojoj školi za najbolju pjesmu o Baru, a isto voli igrice i ponaša se kao jedan, da kažem, skoro pa tinejdžer 21. vijeka. Tako da ima tu raznih poruka.
RB/BI: Može li se reći da je ova knjiga, ovaj roman, zapravo, samo nastavak vašeg portala „Mravinjak“?
Vukić: Možda ne ova koliko će biti sledeća i ona tamo, ako smijem da iskoristim ovu priliku…
Ovdje sam htjela da vidim da li uopšte imam sposobnost da napišem nešto duže od strane ili dvije, koliko sam pisala na „Mravinjaku“, koji se trudio da dotakne neke teme koje su malo tabuizirane, da priča djevojčicama, djevojkama i momcima o stvarima koje bi njih možda interesovale, a nemaju koga da pitaju. Na „Mravinjaku“ su postojale teme poput odlaska kod ginekologa, što je za djevojčice izuzetno važno, a i dalje je tema koja je vrlo, vrlo tabuizirana. U 21. vijeku je to meni neshvatljivo. Iako sam majka dječaka, opet imam ćerke mojih prijateljica i znam koliko se radi na tome. Kroz ovu knjigu ne toliko, ali u sljedećoj, gdje se Vesna zaljubljuje, preispituje sebe, sazrijeva, filozofira, ima mnogo unutrašnjih dijaloga, gdje nije sigurna da li je lijepa, vidjećemo da to u životu nije mnogo ni važno. Mnogo je važnije ono što nosimo u sebi…
RB/BI: Znači, koliko razumijem, na pjesme ćemo morati malo da sačekamo?
Vukić: Nemojte, to mi je toliko bolna tema. Ja sam prije mjesec čitala neki blog na temu koliko je teško izdati knjigu, gdje su intervjuisali mlade pisce. I sad, oni su pričali da jeste teško, ali da je još teže izdati drugu knjigu, a da ne pričamo o poeziji. Moram da iskoristim priliku da kažem da je poezija za djecu potpuno zapostavljena i da mislim da ću oko izdavanja moje zbirke „pričo-pjesama“ tek imati problem.
RB/BI: Vi ste rođena Beograđanka. Uvijek smo nekako mi Barani ponosni kad se desi taj transfer Beograd – Bar, jer obično putevi vode iz Bara u Beograd. Kako je došlo do takvog transfera? Koliko često idete u Beograd?
Vukić: Idem sve manje. To je moj tata prorekao davno. Ranije sam išla često, pa sam ostajala dugo, pa se normalno, sa sve većim obavezama i djecom to promijenilo. Stalno kažem: tranzicija je trajala dugo, nije bila laka ali smo je uspješno prebrodili. Ono što sam maloprije rekla, ja sam mislila o sebi u prvom licu jednine, djevojka bez muža i djece. Međutim, kada smo Mihailo i ja stvorili porodicu, onda smo to bili mi i uvijek smo gledali šta je za nas najbolje. Meni je potpuno bilo prirodno da krenem za njim u njegov zavičaj, tamo gdje je on imao izraženu intuiciju da će nam život biti bolji. Jedino što je bilo nezgodno kad sam došla jeste to što nisam poznavala mnogo ljudi, bila sam sama, imala sam bebu, prosto kontakt sa ljudima nije bio kao sada. Kad je Petar prohodao, polako se stvorio krug ljudi i mojih divnih prijatelja koje obožavam. Bar jako mnogo volim, to i u Beogradu i bilo gdje da sam, ističem, a preseljenje iz Beograda u Bar je nešto što mi je zaista proširilo vidike. Žao mi je što nekad imam osjećaj da ljudi u Baru ne mogu da vide njegovu ljepotu i njegovu širinu. Ovdje djeca, prije svega, rastu sa tri vjere, prihvataju različitosti od malih nogu, potpuno im je normalno da se drugačije zovu, da slave drugačije stvari…
RB/BI: Ali onda ih mi stariji „podučimo“ da su različiti, odnosno negativno utičemo na njih.
Vukić: Moguće je, to je ono o čemu smo pričali, svako prema sebi. Ja volim različitosti, mnogo sam u životu putovala, mnogo sam učila i moja djeca ne prave razlike. To me sjeća na vrijeme kad smo mi živjeli u Jugoslaviji, kad ni mi nismo znali za razlike. Ja sam u razredu imala drugaricu Jasminu Akel. Meni to njeno prezime nije bilo ništa neobično, tek sam poslije saznala da je njen otac ambasador Palestine. Mi smo živjeli rasterećeni. E sad, da li je Beograd u međuvremenu postao dosta homogena sredina, iako se hvali nekim kosmopolitskim stavom, zapravo nisam sigurna. Ne želim sada da ulazim u to. Ja volim Bar, volim palme, šetalište, sunce, more, ljude. Volim svoj život ovdje. Neki kažu – jao, pa Beograd je širok. Jeste, ali meni se na Vračaru život svede na devedeset pet posto – Vračar! Ne idem svaki dan u Knez Mihailovu, Zoološki vrt ili po muzejima. Ovdje imamo taj Vračar u malom, sve može pješice, sve je blizu, sve je lijepo, nivo stresa mnogo manji.
RB/BI: Meni, iako nisam mnogo života proveo u Beogradu, najviše nedostaju beogradska pozorišta. Čak smo u dobrim, starim vremenima, znali da zapucamo za vikend, odgledamo dvije-tri predstave i vratimo se potpuno srećni i zadovoljni, kao da smo bog zna šta napravili. Šta je to što vama nedostaje iz Beograda?
Vukić: Definitivno – porodica i prijatelji, mada su i moji prijatelji, što bi rekao Bajaga, rasuti po svijetu. Ali, imam sreću, evo, nedavno mi je bio brat nedjelju dana, tata je tu svakog ljeta, mama je više ovdje nego tamo. Doduše, sad kako je korona bila, nije ni ona dolazila koliko umije. Ne nedostaju mi koliko bi mi nedostajali da sam manje dostupna. Uspijevam da na taj način sve sebi nadomjestim. Kada je pozorište u pitanju – fali. Evo, sad imamo i bioskop. Ja obožavam priču u bilo kojoj formi, bez obzira da li je pozorište ili film, prosto živim od toga. Nama je zaista tu i Tivat, čekamo ljeti Purgatorije, odemo do Podgorice, ili u CNP ili KIC, često imaju predstave, imaju zaista dobrih gostovanja… Sve je u životu stvar perspektive. Čaša je ili polupuna ili poluprazna, tu nema mnogo filozofije. Moja je uvijek polupuna. Ljudi sa Novog Beograda kad hoće da idu u Narodno pozorište, a vjerujem da ne idu baš svakodnevno, isto im treba oko sat dok se kroz gužvu probiju, možda čak i više, tako da nam dođe na isto.
RB/BI: Otkuda vi u seriji „Ono kao ljubav“?
Vukić: Radeći kao manekenka pokazala sam taj neki talenat za glumu ili za bilo kakvu vrstu performansa, pa smo mi u studiju „Klik“ uglavnom na godišnjem nivou, osim običnih revija, imali neke vrste modnih performansa sa raznim umjetnicima. Dosta njih je režirala Iva Milošević, koja je supruga Gorčina Stojanovića. Mi smo se sprijateljile i družile. Gorčin je, naravno, prisustvovao svim tim performansima i onda, kada su krenuli da snimaju tu seriju, prosto su me zvali, ja sam pristala i to je bilo to. Ekipu sam znala: Nikolu Koja, Sergeja… tako da mi je baš bilo udobno i lijepo i predivno jedno iskustvo.
RB/BI: Nego, da vas pitam povodom onog transfera: kada ćemo realizovati vaš transfer u Radio Bar?
Vukić: Pa, ne znam. Ja sam rekla da je meni radio omiljeni medij, volim da pričam i volim da puštam muziku. Možda jednom da dođem, da budem DJ, pa malo nešto da komentarišem, pa da vidimo kakav će biti odziv.
RB/BI: Slažem se. Još samo da pitam o eventualnoj promociji ili kako vi to kažete, predstavljanju knjige u Baru?
Vukić: Juče sam razgovarala sa Barskom bibliotekom, voljela bih da čujem ljude iz Kulturnog centra, da ne pravimo više događaja, nego da napravimo jedno veliko, lijepo druženje negdje napolju, da djeca budu u prvim redovima, da bih imala neposrednu komunikaciju sa njima, a da svi ostali zainteresovani budu negdje pozadi, da nam pružaju podršku iz prikrajka. Voljela bih da budemo napolju, da bude kao na mnogim književnim večerima kojima sam prisustvovala u bašti Dvorca. Mjere popuštaju, proljeće je došlo, nadam se da će biti lijepo vrijeme i da će nam omogućiti da sjedimo napolju i da se družimo.
RB/BI: Šta na kraju da vam kažem, osim da mi je drago što ste nam sugrađanka.
