Dijete Stare Topolice, nekadašnji fudbaler barskog “Mornara”, sin najpoznatijeg igrača i najdugovječnijeg kapitena “plavih” Anta Radovića, mornar i najveći kolekcionar slika Uroša Toškovića, Jovan Joco Radović, gostovao je u petak u šestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je o prvim zgradama današnjeg centra grada, zemljanim stazama na mjestu Ulice maršala Tita, školi u kući Jovovića na putu za Pristan, bioskopu, igralištu kod Darovih topola… Istakao je kako je bio jedan od prvih sportista koji je operisao meniskus u Meljinama, nakon čega se otisnuo u svijet moreplovstva, “od čega najbolje, kao i svi Barani, pamtim Kubu”. Ispričao je i kako je došlo do prijateljstva sa slikarom Urošem Toškovićem, ali i anegdotu sa čuvenog meča Kupa UEFA Hajduk – Tottenham, iz 1984, kada su on i Boško Đurović priredili pirotehnički šou sa tribina krcatog “Poljuda”.
Poseban segment razgovora bio je posvećen bratu Toletu, odličnom ofanzivnom beku kojeg nije interesovao prelazak u “Sutjesku” i beogradski “Partizan” već samo igranje na Madžarici, te Jocovom ocu Antu i njegovom fudbalskom umijeću.
“O ocu kao fudbaleru se uglavnom sve zna, od trčanja na relaciji Ulcinj – Bar kako bi stigao na utakmicu, do toga da je imao ‘kratku miću’ i da je suspendovan zbog udaranja sudije koji je navijao za protivnika. Svim srcem je izlazio na teren, bez izuzetka, a za njega nije bilo razlike igra li prvenstveni meč ili revijalnu, pripremnu utakmicu, a to sam osjetio i iz ličnog primjera, kada je odlučio da me na svoj način zaustavi jer sam ga driblajući prolazio u meču prvog tima i veterana. Simbolično, završio je karijeru predajući meni dres, na prijateljskom meču protiv ‘Budućnosti’ – sudija je prekinuo utakmicu, on je otrčao počasni krug, skinuo majicu i dao mi, a ja sam ušao s klupe. To su zabilježile jugoslovenske novine kao kuriozitet”, sjećao se Joco Radović.
Za skoro svako topoličko dijete, fudbal je, kazao je on, bila najvažnija stvar na svijetu. Nije bio izuzetak.
“Bio sam dijete iz ‘Voćare’, prizemne kuće odmah pored magistrale, jedne od prvih na Topolici, kada su na mjestu današnjih zgrada bile topole, baruštine ili gazdinstvo Poljoprivrednog dobra. Imali smo dva kultna mjesta za fudbal, dva igrališta. Jedno je bilo pored Željezničke zgrade, godine smo na njemu provodili, tu je živio Lale Bokan, a danas je otprilike na tom mjestu česma na trgu. Stanari nisu bili presrećni, jer smo galamili pa nisu imali mira, ali smo se nekako ‘provlačili’. Drugi, veći, ljepši teren je bio kod Poljoprivredne škole u Ulici maršala Tita, danas je Kulturni centar na njenom mjestu. Okružen topolama i oleanderima, bio je idealan za mali fudbal”, objašnjavao je u emisiji “Priče s Baranima” Joco Radović.
Upravo su ti gradski turniri, “važni kao Mundijal“, jedna od stvari koje se svaki ljubitelj fudbala u Baru ranih sedamdesetih sjeća.
“Odlično pamtim jedan turnir povodom Dana Bara na terenu Poljoprivredne škole. Ekipa barskog Garnizona je redovno učestvovala, a u polufinalu su izgubili od Pristanjana za koje su nastupili afirmisani fudbaleri Mikica Mašanović, Draško Perović, Ćipo Aleksić… I Topoličani su bili veoma jaki, u timu Bato Vukazić, Stevo Glendža, Lale Bokan… I mi mlađi Topoličani, svi u srednjoj školi, sastavili smo tim – pored mene, tu su bili Veso i Željko Bokan, pa jedan momak iz Beograda, branio je Rajo Rajković. U polufinalu su igrale dvije generacije Topoličana. Bili smo bolji, dao sam gol, pa su krenuli na silu, a sudija je toliko navijao za njih da smo poslije 10 minuta odlučili da napustimo teren. Turnir su osvojili Pristanjani – doveli su igrača iz ‘Budućnosti’ Pavlovića. Ti turniri su obilježili sportski život mlađarije Stare Topolice, po nekoliko stotina navijača je bilo oko terena“, sjećao se Radović.
Jedan drugi gradski turnir, međutim, mnogo bolje pamti, “iz opravdanih razloga”…
“Mečevi su se igrali na terenu Druge osnovne škole, na Raskrsnici. U polufinalu smo, mi mlađi, dobili Garnizon na penale, a Pristanjani Topolicu. U finalu, za njih igra pola tima ‘Mornara’ – Draško Perović, Martin Dragišić, pojačali se s mojim ocem na mjestu beka, a nama u pomoć došao iz Polja Zoran Vojvodić.
Imali smo taktiku, svi pozadi, samo ja u napad, brz sam bio kao đavo, pa što bude, ionako su jači. Bila je tvrda utakmica, niko da povede, i onda sam nekako utekao, provukao protivničkom ‘centru’ loptu kroz noge i vratio petom, gdje je neko od naših utrčao, možda baš Zoran, i dao gol. Nastao je haos. Uletjeli smo u publiku s Topolice, radovali se, pravili cirkus, a mom Antu su dobacivali: ‘Ohaa, vidi što ti čini sin, dribla te, vrti vas po terenu…’. Onda su Pristanjani krenuli da trče za nama da nas biju, naročito za Zoranom, a mene niko nije dirao, da budem iskren, sigurno zbog Anta. Utakmica se prekinula.
Tek sam kasno poslije utakmice došao kući. Nisam smio ranije, jer je Anto bio ljut kako sam se ponašao, što sam gurnuo loptu petom da ih zezam, što sam se bacao u publiku, a najviše što su mu Topoličani dobacivali. Bilo je pametno ne doći odmah kući, no brzo je bilo oprošteno, fudbal je to, a mi smo bili fudbalska familija“, sjećao se Jovan Joco Radović u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara.
