Gost programa Radio Bara danas je bio nekadašnji ministar u Vladi Crne Gore i bivši predsjednik Opštine Bar Jusuf Kalamperović, koji je u razgovoru sa Milanom Vujovićem, na ponuđene odgovore o tome šta mu je teže palo: zemljotres 1979, bombardovanje 1999, ili proljeće ove godine, kada je cijeli svijet napala Korona, odgovorio da je to katastrofalni zemljotres koji je pogodio Crnogorsko primorje.
“Izgubili smo tada 49 građana koji su poginuli u zemljotresu, a mnogi od zadobijenih povreda i kasnije preminuli. Bilo je teško i ne ponovilo se! Istorijski posmatrano, naš grad svakih 70 godina pogodi bar jedan jak zemljotres. Prošla je 41 godina od poslednjeg i nadam se, da makar ova moja generacija, neće ponovo doživjeti tako nešto”, ispričao je Kalamperović.
U vrijeme epidemije velikih boginja, Kalamperović se nalazio u Bosni, u Lukavici kod Tuzle, a upoređujući je sa današnjom, pandemijom, smatra je blažom, zbog manjih razmjera.
”Svijet se kroz istoriju suočavao sa brojnim kataklizmama, posebno u 14. vijeku, kada je pomrlo oko 300 miliona ljudi. Kao da priroda reguliše sve, s obzirom da je na svijetu blizu 7 milijardi i kao da je normalno da se javljaju ovakve epidemije i bolesti”, kazao je.
Kalmperović se prisjetio jedne od starih barskih priča, koja takođe govori o epidemiji, ali u Dalmaciji.
“Na području Zadra, dogodila se epidemija u kojoj je stradao najveći dio stanovništva. Prostor oko grada je ostao pust, bez stanovnika. Posredstvom nadbiskupa zadarskog i nadbiskupa barskog, veći broj porodica iz Šestana je preseljen tamo. Doseljeno stanovništvo je njegovalo svoj maternji, albanski jezik. Odmah nakon rata, dok su odnosi dvije države još bili dobri, Josip Broz Tito je za ambasadora u Albaniji postavio čuvenog Josipa Đerđu, koji je poticao iz tog naroda. Sjećam ga se, bio je krupan čovjek, a kao prvi ambasador imenovan je upravo zbog znanja albanskog jezika. Šezdesetih godina pojavio se još jedan Josip Đerđa. Bio je to pravi umjetnik pod koševima. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ‘Budućnost’ je prvi put ušla u prvu ligu. Čuveni Josip Đerđa je bio trener Zadra. Po dolasku u Podgoricu pitao je za Šestane. Izvjesni Dabović ga poveo u obilazak, a on je sa prepunim gepekom slatkiša stigao u Đuravce. Imanja iseljenih Šestana su se čuvala i još uvijek se pamte”, kazao je Kalamperović uz konstataciju: “Bilo je epidemija, bilo je katastrofa, život je tekao i teći će dalje”.
Milan Vujović je u razgovoru sa Jusufom Kalamperovićem podsjetio na nedavno preminulog profesora Momčila Vukovića, pitajući ga šta je prva asocijacija kada se spomene njegovo ime.
”Bio je pravi intelektualac. I on i njegova supruga Zagorka. Gospodin od glave do pete. Jednom, kada sam uručivao odlikovanje dodijeljeno doktoru Vrški, kazao sam da mi-koji smo rođeni Barani što god uradimo za svoj grad nije mnogo. Ali, ljudi koji dođu sa strane, ulože svoj talenat, mladost, znanje i energiju, zaslužuju najviša odlikovanja. Takav je bio i Momo Vuković . U Bar je došao 1973. god. i zajedno sa suprugom, svoje znanje ugradio u našu djecu. Bio je i pravi šahista, posvećen i tu igru je neizmjerno volio, o čemu svjedoči i titula prvaka Crne Gore. Napustio nas je čovjek, koji je mnogo dao našem gradu”, rekao je Kalamperović.
Za poruku koju je Kalamperović uputio građanima Bara iskoristio je ideju priče, koju je nekad davno čuo.
“Na putu za Carigrad, gdje se išlo pješki, putnik je naišao na luksuzan dvorac. Ispred dvorca je sreo mladića u ritama. Bio je znojav, na leđima mu bala tereta. Putnik ga zaustavi i reče – Momče, odmori se malo. On spusti balu, zasjede, a ovaj ga zapita: -Što se tako mučiš? -Ja sam sluga kod velikog gazde u dvorcu i moram se mučiti, da bih preživio. Putnik mu odgovori -Žao mi te je, tako lijep mladić, a izmučen. -Nemoj me žaliti i ovo će proći, odgovori mladić.
Vraćajući se iz pečalbe, nakon 15 godina, putnik ponovo ugleda dvorac u svom sjaju i ljepoti. Prisjeti se i priupita- šta je bilo sa mladićem? Neko mu odgovori – Bio je vjeran sluga vlasniku dvorca, a kako nisu imali djece, posinili su ga pa ih je nakon njihove smrti naslijedio i postao veliki gazda.
-Javiću mu se, pomisli putnik. Stigavši u dvorac, ugleda sada već srednjovječnog čovjeka i podsjeti ga na pređašnji razgovor. -Drago mi je da te nalazim ovdje, u ovom sjaju i bogatstvu, reče mu. -I ovo će proći- odgovori mu on, isto kao i petnaest godina ranije”, ispričao je Kalamperović.
“Dakle, proći će i ovo”, poručio je Kalamperović. “Bilo je pandemija, bilo je velikih katastrofa. Sve je prošlo, svijet ide dalje. Mislim da se Crna Gora sjajno drži u ovoj svjetskoj nevolji. Pored izgubljenih života, najteže će biti oporaviti ekonomiju, ali mnogo toga smo preživjeli i ovo ćemo!”, optimistično je zaključio Jusuf Kalamperović.
