Još od onog davnog 10. marta 1905. godine kada je knjaz Nikola sa svoje jahte „Rumija“ bacio kamen temeljac za izgradnju luke u more i uzviknuo: „Neka nam je srećna i berićetna!“ – Luka Bar i grad Bar su jedno. Decenijama su Barani prvi jutarnji pogled upućivali ka pučini i kad vide brodove da, usidreni, čekaju na istovar u Luci, govorili su, s olakšanjem: „Dobro je.“ Nikad se nije desilo da je Luka prosperirala, a grad tavorio. Kad je Luka imala i mogla, imao je i mogao Bar. I taman kad je Luka uzletjela, planirajući da dosegne tri miliona tona godišnjeg pretovara i do kraja milenijuma, optimalnih pet miliona, grunuo je rat, SFRJ se raspala! Luka Bar se našla na vjetrometini. I duvali su, zaista, razni vjetrovi svih ovih godina i s mora i ka moru, talasi su za noć rušili ono što se godinama stvaralo, bjesnile su i sankcije UN, ali Luka je ostajala uspravno.
Ne zna se koja je to dobra vila šapnula Petrašinu Kasalici, ondašnjem svemoćnom direktoru Luke Bar, da osnuje ženski odbojkaški klub ili je to bio neki promućurni savjetnik ili je, jednostavno, sam došao na tu ideju, tek, u vrijeme kada su umjesto razuma u rasparčanoj, bivšoj Jugoslaviji govorili topovi, kad mnogima nije bilo ni do čega a kamoli do sporta, 1992. godine, formiran je ŽOK „Luka Bar“. Već iduće godine otišlo se korak dalje: organizovan je prvi međunarodni turnir u ženskoj odbojci „Luka Bar 93“. Ostalo je zapisano da su ekipe na tom prvom turniru bile podijeljene u „A“ i „B“ grupu. U „A“ grupi prvo mjesto osvojilo je Jedinstvo Kuridža iz Užica, drugi je bio Aris iz Soluna, a treći Banatul iz rumunskog Lugoša. U „B“ grupi, pretposljednje, četvrto mjesto, zauzela je nejaka Luka Bar. Jeste, tada je bila nejaka, ali samo četiri godina kasnije bila je već moćna. Te, 1997. godine, „Luka Bar“ je bila najuspješniji klub u svim saveznim takmičenjima. Popularne „barske sirene“, kako ih je nazvao ovdašnji pjesnik Rajko Joličić, u Prvoj „B“ ligi, četiri kola prije kraja obezbijedile su plasman u Prvu „A“ ligu, pošto su u 16 kola ostvarile svih 16 pobjeda, uz set razliku 48:2! Do kraja su nanizale i preostale četiri pobjede i sezonu završile sa impresivnim set količnikom, 60:5. Šef stručnog štaba bio je Žarko Stajović, a trener Vladimir Milačić. Oni su na parket obično izvodili šestorku: Tatjana Bunak, Ilona Marljukić, Marija Carenko, Slavica Čvoro, Jelena Rajković i Nada Šestović. Jugoslovenska reprezentativka, naturalizovana Ukrajinka, Tanja Bunak, te godine je proglašena za najbolju sportistkinju Bara, u oštroj konkurenciji košarkaša i rukometaša.
U debitantskoj sezoni u elitnom rangu 1997/1998. „Luka Bar“ je osvojila četvrto mjesto i obezbijedila plasman u Kup CEV. Bio je to prvi izlazak barskih odbojkašica u Evropu. U nezavisnoj Crnoj Gori, „sirene“ su osvojile 12 titula prvaka države i sedam puta su podigle pehar namijenjen pobjedniku kupa.
Sve vrijeme bilo je uspona i padova, ali lijepa priča koja se zove barska ženska odbojka, zahvaljujući Luci Bar, traje. I nema izgleda da bude prekinuta, niti o tome bilo ko razmišlja.
