Gošća u rubrici “Naslovna strana” u Jutarnjem programu Radio Bara bila je odbornica DPS u SO Bar, Nikica Purlija.
Tri osobe poginule, jedna teško povrijeđena. (Pobjeda)
Ono što se često dešava, što izgleda, ne možemo promijeniti jeste da su posljedice udesa i nepoštovanja propisa tragične. Žao mi je zbog saobraćajne nesreće koja se dogodila u Plavu, a ona je i prilika da se skrene pažnja svim vozačima, da sjedajući za volan imaju dvostruku odgovornost – da, poštujući pravila, čuvaju sebe, ali i sve druge učesnike u saobraćaju. Ne strada uvijek onaj koji pogriješi. I u životu moramo paziti i druge od sebe. Eto, to je i poruka danas na Božić, da ljudi treba da misle i na druge, a ne isključivo na sebe. Život je danas brz, svi žurimo, pa tako i u saobraćaju. Saučešće porodicama zbog ovog tragičnog događaja, i nikad malo opomena i nikad nije malo podsticanja na to da zaista moramo poštovati propise. Uvijek pogrešnim odlukama i nepoštovanjem ugrožavamo one druge, ali kada je saobraćaj u pitanju u tim situacijama direktno životi drugih zavise od nas. Tako je to i kad je zdravstvo u pitanju, svi sistemi su povezani, koliko god izgledalo nekome da je sve daleko. Svjedočimo i da je korona mnogo udaljila ljude jedne od drugih i dovela do toga da se svi zavuku u svoje kutke, jasno je da svi imaju svoje probleme, a čovjek na kraju ostane sam. Međutim, ono što je svojstveno čovjeku je da je društveno biće, da mora da uspostavlja kontakte, da mora komunicirati u svim aspektima, bilo u politici, bilo u životu, poslu, saobraćaju. Bitna je komunikacija i te misli i odgovornost za drugoga. Negdje je Bar uvijek bio prepoznat po tome – ovo je grad za življenje, za druženje, naša maslina je simbol mira i simbol Bara. Srećna sam što živim u Baru, negdje nas je uvijek povezivanje predstavljalo. Želim da istaknem da moramo misliti na druge, a Barani i Baranke to dobro znaju, zajedništvo će nas sačuvati. Pomoći drugome i imati empatiju prema drugome, to je prava definicija od koje trebamo polaziti i koju ne smijemo zaboraviti. Vidimo da je danas potpuno drugačija situacija. Ja jesam danas ovdje kao predstavnik politike koju predstavljam, i kao predstavnik građana u Skupštini opštine Bar. Čast mi je što se dugo vremena bavim ovim poslom i što mogu predstavljati svoje sugrađane i što je sugrađanima uvijek bio razumljiv politički stav, i politika DPS-a, što su pokazali na svim izborima do sada. Vjerujem da će i na državnom nivou negdje učiti od Barana i ne zaboravljati da je empatija nešto što treba da bude prisutno. Želim da iskoristim priliku da pozdravim sve one koji se bave kontrolom bezbijednosti saobraćaja, naše policajce u Baru, a zatim u cijeloj Crnoj Gori. Velika podrška i poziv da im budu obezbijeđeni bolji uslovi za rad, jer je naša bezbjednost i u njihovim rukama. Apel svim vozačima da voze ne brže od života, da čuvaju i naše živote.
Konsenzus za istorijsku priliku (Vijesti)
Smatram da Crna Gora treba da iskoristi ovu istorijsku priliku koja je pred njom. Već dugo godina slušamo iste poruke kada je u pitanju Evropska unija. Jako je bitno razumjeti da ukoliko želimo da budemo u društvu najrazvijenijih i pratimo trendove, treba da razumijemo da moramo prihvatati određena pravila, ali i snositi odgovornost za pogrešne odluke. Jako dugo je potrajalo. Vidjeli smo da je tri godine zaustavljen proces ulaska u EU, i negdje smatram da donosioci odluka moraju biti svjesni odgovornosti. Vjerujem da će učiniti sve da Crna Gora ide u pravom smjeru. Donosioci odluka treba da ostanu fokusirani na saradnju, da se zaborave politički interesi, da pruže podršku u ovom procesu i da napredak Crne Gore bude nešto što će biti prioritet. Jedino tim načinom možemo iskoristiti prilike i iskoristiti uslove da Crna Gora nastavi smjerom u kome treba da ide.
Javni čas drže ispred Skupštine Crne Gore (Dan)
Ovo je naslov koji me negdje najviše obavezuje da ga prokomentarišem. Što se tiče povećanja plata i poštovanja propisa, opet se vraćamo na isto, dakle ukoliko su donešeni propisi, ukoliko je donešen granski kolektivni ugovor, on se mora poštovati, moraju se usklađivati propisi. To je odluka koja je donešena i Ustavom i zakonom, pa aspolutnu podršku dajem prosvetarima u nastojanjima da se radi u skladu sa zakonom, ja bih to tako nazvala. Smatram da je obrazovanje nešto što je ključno za jednu državu i, ukoliko imate nezadovoljstvo i situaciju da se u državi na svakih deset dana na ulicama nalaze zaposleni, ne možemo to zvati napretkom, niti to možemo zvati nekim pravim smjerom. Vidjeli smo da su se na ulicama Crne Gore nalazili i radnici drugih državnih institucija, što se sada nastavlja. Ne smatram da je to pravi put, ali ako nema drugog, onda je to jedina mogućnost da se čuje njihov glas i da se shvati ozbiljnost situacije u kojoj su se našli. Ukoliko želite da uništite jednu državu, onda je to najbolji put, uništiti obrazovanje. Nažalost, kao roditelj, moram reći da sam jako razočarana trenutnom situacijom. Uostalom, oni traže ono što im pripada po zakonu. Smatram da se moraju ispoštovati, posebno zbog toga što su data javna obećanja, propisi su prilagođeni u tom pravcu da im se obezbijede normalni uslovi za rad i normalne naknade. Rekla bih normalne u ovakvoj situaciji kada imamo rastuće cijene i negdje smo najbliži Evropi u smislu po visini cijena, a ne u nekom drugom smislu. Smatram da svako treba da se bori za svoja prava, ako je to jedini put, onda imaju moju potpunu podršku, i smatram da im se moraju ostvariti prava koja im pripadaju. Ovo pokazuje jednu nesposobnost ljudi koji su donosioci odluka. Mediji jesu prilika da neko pošalje poruke građanima. Međutim, svjedoci smo da se mediji koriste prečesto, da donosioci odluka komentarišu sve, smatrajući da su toliko pametni i sposobni da komentarišu sve. Ali nisu komentari toliko strašni, koliko su strašne najave, ali one koje se ne realizuju. Smatram da ako je loše ne koristiti medije, da je još gore koristiti ih previše, jer na taj način banalizuju sebe i svakog dana smo svjedoci da se to dešava. Ne može se voditi ta igra sa ljudima koji su na takvim pozicijama, koji prenose obrazovanje našoj djeci. Naša su djeca budućnost, i apsolutno treba s malo većom pažnjom posvetiti se tom pitanju. Opet ću ponoviti, ne mogu se najavljivati neke odluke bez da se sistemski povede računa o svim posljedicama koje one mogu izazvati. Nadam se da će se njihovi zahtjevi ispuniti i dajem apsolutnu podršku svakom prosvjetnom radniku, smatram da to definitivno zaslužuju. Želim da oni budu ono što su nama bili prosvjetni radnici nekada. Rodila sam se i podigla sam se tu u centru grada, bila sam učenica OŠ “Blažo Jokov Orlandić”, uvijek to s ponosom ističem i mogu slobodno reći da je to bilo jako davno, ali da je postojala disciplina, da je bilo poštovanja, da su prosvjetni radnici bili primjer dostojanstva i lijepog ponašanja. Bili su dio našeg odrastanja. Tako da, ukoliko želimo da poboljšamo državu i društvo, moramo početi od obrazovanja, jer to su ljudi koji su u direktnom kontaktu sa našom djecom. Možda provode više vremena sa njima nego sami roditelji, ako saberemo i oduzmeno sve obaveze koje djeca i roditelji imaju. Tako da zaslužuju ne samo ono što traže, nego još i više.
