Kažu da komšije ne možemo birati. Sudbina nam ih dodijeli zajedno sa zidovima stana, liftom koji nikad ne radi i parkingom na kojem se vječito svađamo oko mjesta. I sve ovo nabrojano je lutrija, može biti sjajno, a može biti i, najblaže rečeno, „horor priča“. Svi znamo nekoga ko ima onu „groznu za medalju“ komšinicu, koja sve zna, sve vidi, i nikad se ne ponudi da pomogne.
Moja porodica nije imala luksuz da, prije kupovine stana „provjeri teren“ i „špijunira“ budući komšiluk. Međutim, kako to obično biva, kad nešto ne možete birati, sudbina se pobrine da dobijete upravo ono što vam treba. Mi smo dobili Milenu. Kad kažem „dobili“, mislim na onaj rijedak, nevjerovatan poklon koji ne očekujete, a koji vam promijeni život.

Prije nepune dvije godine, moj suprug Danilo, naša ćerka Vida i ja, sa puno ushićenja i radosti uselili smo se u novi stan. Tada sam ponovo srela Milenu. Kažem „ponovo”, jer se zapravo znamo cijeli život – živjele smo u istom naselju i uvijek smo bile na „ciao – ciao”. Ništa više od tih ljubaznih javljanja, ali „neko ko to od gore vidi sve“ spojio nas je u divnu komšijsku vezu. Znate, kao one koje su postojale u vrijeme naših roditelja. Stan do stana i mi smo postale najbolje prve komšinice. Koliko sam zahvalna i srećna zbog toga, govori i ovaj tekst, koji joj posvećujem.
Milena je rođena 1989. godine, ima troje divne djece – Mašu, Savu i Stefana, i supruga Petrašina, pomorca, koji je često odsutan zbog prirode posla. A kad je tu, mrtva trka je ko mu se više obraduje, njegovo troje djece ili Vida koja ide kroz kuću i odbrojava dane do „Beđinog“ dolaska. Puna brige, ljubavi i savršene organizovanosti, Milena je žena i majka, koja sve stiže sama, i to sa nevjerovatnom lakoćom. Nisam ni slutila koliko će brzo postati ne samo naša komšinica, već i dio porodice. Znam da komšija nije familija, ali su naši odnosi zaista familijarni, sve naše brige, strepnje, nadanja i radosti dijelimo zajedno. Tugujemo zajedno, saosjećamo zajedno i beskrajno se radujemo zajedno.
U vremenu kada su međuljudski odnosi narušeni, a komšije često prolaze jedni pored drugih bez riječi, Milena je pravi primjer onoga što komšijski odnosi trebaju da budu. Od prvog dana, naš odnos je prerastao u nešto što se najbolje može opisati kao oslonac i podrška. Kada smo bolesni, Milena je ta koja se pobrine da dobijemo tanjir tople supe ili ode po ljekove. Kada Danilo i ja imamo obaveze, Vida uvijek može ostati kod nje. Iako idu u različite vrtić, Stefan i Vida se vraćaju kući otprilike u isto vrijeme, i svaki dan provode sate igrajući se zajedno. Najčešće uživaju u svojim dječjim avanturama – glume mamu i tatu, prodavce, frizere, u Vidinoj sobi kako ne bi smetali Maši i Savi dok uče. Nedavno joj je Stefan obećao da će je voditi na jedan koncert, ne bih sada otkrila o kom izvođaču je riječ, ali možda vam jednog dana budem pričala i o tome. Elem, njihov smijeh odjekuje zgradom i uvijek nas podsjeti koliko je prijateljstvo dragocjeno, čak i u najmlađim godinama. Neka se godinama njeguju i ostaju neraskidiva prijateljstva do kraja zivota, te se nadamo da će to biti slučaj i sa njima.

Jedan od naših malih rituala je pravljenje palačinki za djecu, dobro, ajde, ni mi se baš ne ustručavamo da im se priključimo, Danilo čak zna da se vrati iz grada kad mu Milena javi da su na stolu, samo da bi pojeo koju dok su još vruće. Iako sebe smatram dobrom kuvaricom, palačinke su mi uvijek bile izazov – koliko god zvučalo nevjerovatno jer znamo da nisu komplikovane za napraviti, meni jednostavno uvijek ispadnu gumene! Da li je do tiganja ili mene, ne znam, znam samo da sam vremenom digla ruke od njih. Pretpostavljate da su Milenine, prosto, savršene, sa tačkicama, uvijek. I kada god ih poželimo, ona bez pitanja donese cijeli tanjir svježih, toplih palačinki. Naizgled sitnica, ali toliko govori o njenoj nesebičnosti. Nikada i ništa joj nije teško.
U vremenu kada su ljudi često previše zauzeti i obuzeti sopstvenim životom i obavezama, da bi se osvrnuli na druge, Milena je primjer da i dalje postoji zajedništvo, ljubaznost i briga. Ona je, jednostavno rečeno, komšinica koja vraća vjeru u ljude.

Nažalost, u današnjem društvu, ljudi postaju sve više otuđeni i površni. Ni prijatelji, a kamoli komšije, više nisu ono što su nekada bili, ta sigurna luka, osobe na koje se možeš osloniti kada je teško. Danas mnogi ljudi ni ne znaju imena onih s kojima dijele isti hodnik, čak i kada žive godinama u istim zgradama. Mnogi više vjeruju strancima nego sopstvenim komšijama, jer smo ušli u doba kada su granice izmedju nas postale previše jasno definisane – privatnost, karijera, sopstveni život su važniji od zajedništva, a odnosi postaju formalni i bez duše.
Neminovno je, svi smo svjedoci, da je lijepih događaja i gestova sve manje, ali željela sam da istaknem da dobrih komšija ima još uvijek, samo ih treba malo bolje potražiti i čuvati kada ih na kraju pronađemo.