Ponovo je aktuelizovana priča u vezi sa izgradnjom LNG terminala u Luci Bar, čemu su se oštro suprotstavili predstavnici lokalne vlasti i građani, još prije dvije godine, a predsjednik Skupštine, Branislav Nenezić pokrenuo je to pitanje, kao poslanik, i u Skupštini Crne Gore. “Otvoreni parlament” u Baru, takođe, je bio posvećen toj problematici, a učešće su uzeli brojni građani.

Projekat nije uvršten u Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine. Uprkos tome, premijer Milojko Spajić do juna 2026. najavljuje završetak Studije izvodljivosti, koja bi, kako je navedeno, trebalo da sadrži tehničku, komercijalnu i finansijsku održivost projekta. Nataša Kovačević, dugogodišnja ekološka aktivistkinja u “Green Home”, a sada koordinatorka međunarodne organizacije “Bankwatch Network”, uputila je javnosti reagovanje, koje je potpisalo 40 nevladinih organizacija i nekoliko stotina građana, u kojem je upozoreno na nesagledive ekološki štetne posljedice po Bar i Crnu Goru, ali i finansijsku neisplativost izgradnje LNG terminala i gasne elektrane. Tim povodom bila je gošća Radio Bara.

RB/BI: Koji su, iz Vašeg ugla, glavni argumenti protiv izgradnje LNG terminala i elektrane u Luci Bar?

Kovačević: Nikako da “gasni snovi” kada je riječ o Crnoj Gori, utihnu, iako smo potpisali Pariski sporazum i Sofijsku deklaraciju, što podrazumijeva da ćemo do 2050. godine raditi na dekarbonizaciji (izbacivanju iz upotrebe fosilnih goriva) energetskog sektora. Mi smo u Crnoj Gori najviše zavisni od uglja, i dekarbonizacija bi se odnosila na to – transformaciju termoelektrane “Pljevlja” i upotrebu obnovljivih izvora energije. Prema našem Nacionalnom energetskom planu, emisije koje nastaju tokom sagorijevanja uglja, i generalno, fosilnih govora, što stvara efekat “staklene baste”, opterećuju se dodatnim plaćanjem, jer su, između ostalog, uzročnici klimatskih promjena. Zato se očekuje da će do tog zatvaranja doći i ranije, do 2041, a niskokarbonska strategija predviđa kao poslednji rok 2035. godinu. Na kraju, postaviće se problem finansija, jer ulaskom u EU, te cijene biće još više i usklađene sa evropskim tržištem. Sve će se to primijeniti i na gasne elektrane, čija gradnja se pominje u Baru, jer i u tom slučaju nije riječ o prirodnom, već fosilnom gasu, koji, takođe, oslobađa značajne emisije metana.

RB/BI: To je u priličnoj koliziji sa onim što nam je prezentirano – da je EU zainteresovana da učestvuje u finansiranju tog projekta, a nedavno je portal Bizniscg objavio da se on našao i u Strategiji nacionalne bezbjednosti Sjedinjenih američkih država, u kojoj autor teksta piše: “Došlo je do promjene američkog pristupa Balkanu i Crnoj Gori, sa vrijednosno demokratskog na isključivo interesni. U kontekstu Bara spominju se projekti koji bi mogli dugoročno uticati na razvoj grada i šireg primorja, prije svega LNG terminal, ali i drugi infrastrukturni objekti (auto put) i digitalizacija, koji su dio nove geopolitičke realnosti. Američki pritisak na Vladu da Bar bude pretvoren u ulaznu tačku za tečni gas biće ogroman, jer američka Strategija eksplicitno naglašava energetsku dominaciju kao stub bezbjednosti. Za Vašington, protivljenje lokalne zajednice ili ekoloških aktivista, biće viđeno, ne kao demokratski proces, već kao prepreka strateškom potiskivanju ruskog uticaja. Crna Gora se ovdje ne pita “da li”, već “kada”. Isti princip biće primjenjen na Jadransko-jonski autoput i veliku želju američkog Behtela da ga baš on gradi, kao i Data centar…”. Više nismo, kako se navodi “zapadni partner u razvoju”, već “partner u poslu”, a u poslu, kao što znamo, nema emocija, već samo interesa. Gđo Kovačević, da li ćemo, ukoliko je sve ovo tačno, imati snage i mogućnosti da se takvim planovima odupremo, imajući u vidu  činjenicu da često svoje odluke i dalji put prilagođavamo željama i namjerama “velikih” bile to SAD ili EU?

Kovačević: U ekološkom sektoru sam dvadeset pet godina. Puno sam se bavila analizama i istraživanjima, gotovo kao istraživački novinari. Kada radimo istraživanje, poštujući sve medije, uvijek koristimo ono što je originalni izvor. Kada uđemo u tekst tog sporazuma, dokumenta, mi u stvari, vidimo da se tu nigdje konkretno ne spominje LNG terminal i gasne elektrane. Govori se o infrastrukturi, putnoj, željezničkoj, kao imperativu bezbjednosti i zajedničke saradnje, ali Bar kao grad za LNG se direktno ne navodi. Nešto što se kasnije interpretira tako, nama, u brojnim situacijama, donosi probleme. Slično je i sa Evropskom komisijom, što ste pomenuli. Ona u svojim novim politikama i planovima navodi da će finansirati (govorimo o balkanskom području) samo tamo gdje gasna infrastruktura već postoji, ali je neophodno da se optimizuje i unaprijedi, kako bi se koristila na adekvatan način do onog roka o kojem smo govorili, do 2050. godine. Dakle, u Crnoj Gori, u kojoj nema ni metra gasne infrastrukture, koja vrlo malo koristi gas, ovakva vrsta finansiranja nije moguća. Oni se ni ne pojavljuju kao mogući finansijeri, već kompanije koje dolaze iz tzv, trećih zemalja i koje su interesno vezane za LNG terminale. Takođe, nećemo vidjeti ni spremnost banaka da finansiraju takve projekte. Evropska investiciona banka to ne čini već duži niz godina. Zašto mi sada nemamo nijednog evropskog investitora zainteresovanog za gradnju? To su neka od pitanja o kojima bi trebalo više da razmišljamo i razgovaramo, i da ne vjerujemo svim navodima. Često i političari izgovaraju nešto što nije utemeljeno, a ne snose odgovornost za javnu riječ.

RB/BI: Naveli ste u reagovanju da bi eventualna izgradnja LNG terminala u Baru imala veoma štetne ekološke posljedice, bezbjednosne i sigurnosne rizike. Zbog čega?

Kovačević: Postoji i finansijski rizik. Studija koja je urađena govori da bi gasne elektrane, otprilike 400 megavata, koštale oko 360 miliona eura. Sa LNG terminalom i drugom pratećom infrastruktorom, taj iznos bi bio 1,2 milijarde eura. To su samo osnovne vrijednosti, nisu obračunate naknade koje bi postojale kroz operatvne troškove. Dakle, mi taj novac nemamo, i ne možemo govoriti o energetskoj sigurnosti, već energetskom ropstvu. To se najbolje odslikava sada, kada imamo tragičnu situaciju u vezi sa sukobom na Bliskom Istoku, gdje vidimo da nemamo konstantnu isporuku gasa ili naftnih proizvoda. Slična je situacija i u EU. Imamo, nažalost, neke nedemokratske režime, poput Azerbejdžana, možda i Rusije, od kojih treba da zavisimo u smislu da nam oni daju gorivo. U jednom trenutku neko može da zavrne ili odvrne slavinu, a mi smo na drugoj strani i pritom smo uložili veliki novac. Uz to, u obavezi smo da za dvadesetak godina uradimo dekarbonizaciju, odnosno izbacimo fosilna goriva. Dolazimo u situaciju, da u toj energetskoj tranziciji, koju moramo da napravimo, imamo još jednu, jer da bi izgradili LNG terminal i gasnu elektranu, treba nam, imajući u vidu procedure kod nas, najmanje deset godina. To znači, da bi takvo postrojenje bilo operativno deset godina, i ne bi imalo ekonomsku isplativost. Zato, između ostalog,  moramo razmišljati o obnovljivim izvorima energije.

RB/BI: Koji su to alternativni, obnovljivi izvori energije na koje bi Crna Gora trebalo da bude usmjerena?

Kovačević: Mi imamo dosta hidropotencijala, 60 posto hidroelektrana koje već postoje na rijekama, što znači da je ovaj resurs prilično zadovoljen. Mogle bi da se rade optimizacije, a sa druge strane nemamo nijednu solarnu elektranu, odnosno, jednu na Čevu sa 4,4 megavata, a Srbija, na primjer, ih ima oko 700. Sjeverna Makedonija ima skoro 40, a mi još uvijek ne. Nešto imamo na krovovima, ali to su individualna domaćinstva, što ne zadovoljava potrebe, niti ono što bi trebalo da bude. Sigurno je da možemo da izgradimo nekoliko stotina megavata solarnih elektrana veoma brzo, jer one se grade najbrže, i bilo je predloga za to. Moramo mnogo da radimo na energetskoj efikasnosti, jer godišnje gubimo oko 500 gigabajt sati energije, što je kao otprilike, rad dvije hidroelektrane Komarnica. To je mnogo. Naše zgrade troše oko 40 posto energije. Da ne spominjem vjetroelektrane, tu već imamo nešto, ali nedovoljno. Polovinu energije koristimo u zimskom periodu za grijanje, posebno na sjeveru Crne Gore, a ljeti za hlađenje. Bitno je da prvo iskoristimo izvore koje imamo u sopstvenoj zemlji, a nakon toga da sagledamo što bi još trebalo da dodamo kako bi imali energetsku stabilnost sistema. Veoma je bitno i kako će nam izgledati distributivne mreže i kako smo povezani sa regionom. Ima nešto projekata na transvodovima, ne toliko na distributivnim, ali te veze su bitne, posebno ako u nekom trenutku nemamo dovoljno energije, da bi mogli da je povučemo iz sistema. Jer mi nismo izolovano ostrvo, okruženi smo zemljama, što znači da možemo, ne samo da pozajmimo, već i trgujemo kada imamo viškove za prodaju, što bi nam donijelo balansirani sistem.

RB/BI: Da se vratimo onome što najviše zanima građane – koji su, eventualni, ekološki i sigurnosni rizici ukoliko dođe do gradnje LNG terminala i gasne elektrane?

Kovačević: Kada je riječ o gasnoj elektrani, prema Studiji izvodljivosti koja je urađena, ona je planirana u Baru, Nikšiću, Kombinatu aluminijuma u Podgorici i Pljevljima. Znamo da je Bar seizmički najosjetljiviji prostor. Imajući u vidu tu činjenicu, graditi LNG terminal i gasnu elektranu ovdje, sigurno da nije dobro. Prva naselja se nalaze na pedesetak metara od lučkih gatova, znam to s obzirom da često dolazim u Bar, jer moji roditelji žive ovdje. U slučaju zemljotresa, moglo bi doći do istakanja materijala, odnosno tečnog gasa, metana, čime bi to područje bilo dovedeno u opasnost od eksplozija i velikih požara. Mogu vam reći i to da trenutno, kako izgleda Luka Bar, ona definitivno ne ispunjava uslove za gradnju takve infrastrukture. Mi nemamo ni stručnu službu koja bi mogla da nadzire takve objekte. U slučaju hazarda, jer radi se o transportu na tankerima, to može biti vrlo problematično. To su sve stvari za koje Crna Gora nema iskustva, niti odgovarajuće inspekcijske i nadzorne službe. Kada bi se desila neka havarija to bi označilo kraj za naše more, Bar i turizam za dugi niz godina i kraj za sve ono što znači lokalnom stanovništvu, a to je privredna djelatnostod koji mnogi žive i ostvaruju egzistenciju.

RB/BI: Kako druge zemlje, pa i u našem susjedstvu, imaju po čak nekoliko LNG terminala i elektrana na svom prostoru? Kako su oni to riješili?

Kovačević: Mi ne možemo da se poredimo skoro ni sa jednom od tih zemalja. Italija ima obalu koja mnogo drugačije izgleda, i ona zbog svog narušenog izgleda nije prilagođena turizmu. Mi imamo samo 297 km obale i na tom dijelu razvili smo sve potencijale koje smo mogli, čak smo i preplanirali prostor. Hrvatska ima 1.800 km obale, Grčka više od 13.000, zajedno sa ostrvima. Oni uvijek mogu da odvoje, kao u Omišlju, LNG terminal. Znači, odvojili su ga i smjestili na ostrvo, daleko od kopna i zajednice. Drugo, sve te zemlje imaju značajno iskustvo, jer imaju razvijene naftne kapacitete, što mi nemamo. Grčka ima toliko da može da pokrije potrebe za gasom cijelog Zapadnog Balkana, pa čak i dijela Evrope. Gdje bi mi sa gasom, na koje tržište bi mogli da izađemo. Toliko smo zakasnili, da smo i htjeli da razvijamo gasnu infrastrukturu, ne bismo mogli gas da prodamo. LNG terminali u Evropi su predimenziorani, čak dva do tri puta, A Evropa do 2030. želi da smanji te kapacitete za čak 67 posto.

RB/BI: Ova priča je pokrenuta u Baru još prije dvije godine. Oštro su reagovali predsjednik opštine Dušan Raičević, predsjednik Skupštine Branislav Nenezić i dio građanstva. G-din Nenezić je kao poslanik pokrenuo to pitanje i u Skupštini Crne Gore, nakon čega imamo i konkretne rezultate, prije svega, taj objekat, odnosno LNG terminal i elektrana, nisu ušli u Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine. Koliko je i sa tog stanovišta, formalno pravnog, problematična najava o mogućoj gradnji?

Kovačević: To je za nas bilo veliko iznenađenje. Mi smo se okupili, ne gledajući ko dolazi sa koje političke pozicije, već smo zajedno reagovali (političari, nevladine organizacije, građani), što je veoma zanimljivo i prednost je ove inicijative, jer smo svi na istom stavu – protiv izgradnje. Stručni tim na Javnoj raspravi, koji čini tridesetak doktora nauka i eksperata, podržao je naš stav i kazao da su naši zahtjevi opravdani. Nije ušao u Plan, što je nas veoma obradovalo, ali sa druge strane, odmah po njegovom usvajanju, predstavnici naše Vlade otišli su na gasni forum u Milano, gdje su potpisali Memorandum o razumijevanju sa Japanskom kompanijom JERA.

RB/BI: Može li ta kompanija biti neki garant, s obzirom da Vlada navodi da je jedna od vodećih u svijetu u oblasti energetskog sektora?

Kovačević: Apsolutno ne može. Istina je da je ona jedna od tri najznačajnije u svijetu, ali se poslednjih godina suočava sa padom potražnje i ima viškove kapaciteta. To je i razlog što ona traži nova tržišta. To je legitimno iz ugla korporativnog interesa te kompanije, ali nije u interesu Crne Gore. To je država koja je svjesna prezasićenosti LNG infrastrukturom, zato sopstvene viškove žele da plasiraju nekom drugom, a naša država planira kako da se zaduži da bi preuzela njihov teret. Mislim da to ne smije da bude politika Crne Gore i da neko mora da odgovara, jer nam to donosi dugove, promašene investicije i usporavanje energetske tzranzicije. Nepoštovanje planskog dokumenta je kršenje pravnog i ustavnog poretka. Međutim, kada nešto proglasimo strateškom investicijom, onda ona dolazi na osnovu lex specijalisa, onda možemo i da “odstupimo” od nekog zakona, u ovom slučaju Zakona o procjeni uticaja na životnu sredinu, o pravu učešća građana u javnim raspravama, odnosno Zakona koji definišu te odredbe, čak nacrt Zakona o strateškim investicijama predviđa i ubrzanje sudskih sporova u slučaju potrebe za eksproprijacijom zemljišta. Mislim da će taj Zakon naša Vlada iskoristiti da provuče i ove objekte, na što moramo obratiti pažnju, jer, ne samo ovaj, već i brojni drugi štetni projekti, mogu da budu legalizovani kroz njega.

RB/BI: Što ćete dalje preduzeti?

Kovačević: Mi smo vidjeli da postoji značajna kritična masa koja se protivi ovom projektu, i ja sada konkretno radim na obavještavanju “energetske” zajednice i Evropske komisije o svemu što se dešava. Zakon o strateškim investicijama je nešto na što se mora posebno obratiti pažnja, ovaj nacrt kakav je sada, ne bi smio da prođe parlament. Nastavljamo borbu i iskoristićemo sve formalne i pravne mogućnosti. Još u januaru sam tražila od Elektroprivrede studiju predizvodljivosti, kako bih se upoznala sa svim tehničkom detaljima gasnih elektrana, ali se već suočavam sa ćutanjem administracije. Tražila sam i putem urgencije, na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, da nanovo dobijem taj dokument, ali po svemu sudeći, moraću u upravnom postupku, pred sudom da ostvarim to pravo. Tražila sam i Ministarstvu energetike, ali su mi saopštili da je nemaju u posjedu i uputili me na Elektroprivredu Crne Gore. Oni, očigledno, ne žele da mi je dostave, ali nadam se da ću doći do nje. Čim je dobijem, objelodaniću je kako bi javnost bila upoznata šta je planirano tom studijom. Mi nećemo stati, koristićemo sve pravne mehanizme koje propisuje naša država, takođe, sve ono u čemu nam može pomoći međunarodna zajednica. Sigurna sam i da u slučaju da sve ovo što činimo neko pokuša da izmanipuliše, ne dopusti nam da koristimo svoja prava, mi ćemo se na kraju okupiti i nećemo dozvoliti da se jedan takav objekat gradi u Baru, ili negdje drugo. Moram reći da ova situacija nije slična onoj u Botunu, jer kada govorimo o postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda, moramo imati na umu da je to projekat koji je ekološki bitan. LNG terminal nije ekološki, nije na dobrobit građana, niti njihovog zdravlja. On nam donosi energent koji nas uvodi u zavisnost od druge države, koje sve bježe od gasa, a mi želimo da investiramo u to.

RB/BI: Da li ste konsultovali stručnjake, eksperte iz te oblasti, koji bi dali svoje mišljenje, jer u ovakvom slučaju veoma je bitna riječ struke i nauke?

Kovačević: Da bismo mogli o tome da razgovaramo, moramo imati Studiju izvodljivosti o kojoj sam govorila i vidjeti šta u njoj piše – kakve su tehničke karakteristike, kakve su procjene rizika, zaštita, grafičke prikaze i kako sve to izgleda. Možda mi nismo u pravu, ali zaštita od štetnih efekata ne može da postoji na ovako malom prostoru, eventualno bi mogla, ali da iselimo pola Bara. Dovoljno je reći da je transport bio planiran putevima i željeznicom. Zamislite kako izgleda putovanje ljeti samo od Bara do Sutomora, kada vam treba četrdesetak minuta vožnje na toj relaciji.

RB/BI: Nije dobro ni to što su nam drumski putevi i željeznica u lošem stanju, zar ne, iako se radi auto put, a najavljuje i rekonstrukcija željezničke pruge?

Kovačević: O tome tek da ne govorimo kada će se desiti ta rekonstrukcija, svi dobro znamo da je to trebalo davno da se dogodi, a još nije. Bitno je da vidimo taj dokument, a onda možemo da zatražimo i nezavisno, ekspertsko mišljenje.

RB/BI: Dakle, vi ćete budno pratiti taj proces, izvještavati javnost. Jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama, kazali ste da je Vaše reagovanje potpisalo nekoliko stotina građana, 40-ak nevladinih organizacija?

Kovačević: Da, jesam. To je najraznovrsnija grupa ljudi. Ovo, u stvari, nije bila peticija, već upravo reagovanje, ali koje je željelo toliko ljudi da potpišNetwork”, Green Home,e, da se to na kraju pretvorilo u jedan vid zahtjeva i peticije. Među potpisnicima ima građana kojima je ova oblast bliska, ali moram naglasiti da mi nemamo puno stručnjaka koji se bave ugljevodenikom. Ipak, puno građana koji poznaju pomorsko parvo, puteve i funkcionisanje na moru i lukama, potpisalo je reagovanje, nezavisno od političkih i ideoloških opredjeljenja. Ne samo građani Bara, već širom Crne Gore, jer prepoznaju ovo kao problem.

RB/BI: Vi ste, kao što smo kazale, ekološka aktivistkinja veoma dugo, više od dvije decenije, bili ste u nevladinoj organizaciji “Green Home”, sada  ste korodinatorka međunarodne organizacije “Bankwatch Network” koja se, između ostalog, takođe, bavi zaštitom životne sredine. Možete li nam predstaviti tu asocijaciju, čime se bavi i što je u njenom fokusu?

Kovačević: Sjedište “Bankwatch Network” je u Češkoj, nas je 80, plus šesnaest organizacija u zemljama centralne i istočne Evrope, neke su članice EU. Mnoge od njih, poput Rumunije, Bugarske, Poljske, Češke, Slovačke, imaju problema sa gasom i trude se da pređu na obnovljive izvore energije, a mi im pomažemo u tome. Oni, zapravo, žive tu tragiku i neizvjesnost vezane za gas kao energent. U Srbiji, recimo, gdje, takođe, radimo i sarađujemo sa udruženjima koja se bave daljinskim grijanjem i Toplanom Srbije, 59 sistema (odnosno 90 posto) su zavisni od gasa, kojeg uvoze. Iako moram reći da se kod njih taj proces odvija pod boljim uslovima nego što bi bio slučaj kod nas, imaju veliku iskustvo u tome, i treba ga iskoristiti. To iskustvo govori da su u velikom problemu, jer su u 2023. godini njihova preduzeća imala gubitak od deset miliona eura, a 200 miliona su bila nelikvidna. Neka će se i ugasiti, jer nemaju nikakvu šansu, niti mogućnost da razmišljaju o investicijama u obnovljive izvore energije. Dakle, oni se bore sa velikim problemima, a mi želimo da uđemo u njih. Ono što ću još dodati, jeste da se moja organizacija, kao što joj ime i govori “Bankwatch Network” bavi i istraživanjima – gdje prestižne evropske banke i evropski fondovi ulažu.  Ukoliko mi kažemo da neće investirati u određenu vrstu infrastrukture, onda je to vjerovatno tako. A, neće investirati tamo gdje postoji protivljenje stanovništva, gdje su ugroženi ekološki standardi i u projekte koji promovišu gas, jer je tendencija, kao što sam više puta kazala, oslobađanje od takvog energenta. Ali, hoće privatne kompanije, ako u tome vide neki interes, i zato, potenciram, treba biti oprezan.