Knjiga “Košarkaške i druge priče”, dopunjeno izdanje, poznatog crnogorskog košarkaškog trenera Predraga Peđe Milovića, promovisana je sinoć, u okviru bARS programa Barskog ljetopisa na košarkaškom terenu kod Gimnazije Niko Rolović.
Prostor na kome je održano ovo književno veče nije slučajno odabran. U neposrednoj blizini, terenu kod Gimnazije, počeli su prvi košarkaški, pa i trenerski, koraci Predraga Peđe Milovića.
Ljubitelji košarke, ali i pisane riječi o njoj, koji su popunili sva mjesta na tribinama, su s pažnjom ispratili predstavljanje knjige kroz razgovor autora i moderatora programa Željka Milovića .
„Knjiga je priča o Peđi, kroz košarku i o košarci kroz Peđin život, jer je to neodvojivo i isprepletano“, kazao je u uvodu moderator i selektor bARS-a Željko Milović.
„Ona je podsjetnik na pionirske dane košarke u gradu pod Rumijom, zbirka anegdota, ali i preciznih informacija i zabilješki iz dnevnika koje je Milović decenijama vodio tokom igračke i trenerske karijere. Pored ostalog, čitalac stiče uvid o postojanju prvog neformalnog kluba ‘Gimnazijalac’, nastanku prvog registrovanog kluba ‘Mladost’, ulasku u Drugu, pa u Prvu B ligu Jugoslavije, zlatnim danima ženske košarke u Baru tokom osvajanja Lige i Kupa Crne Gore… kroz sentimentalnu prizmu nostalgije za rodnim krajem”, kazao je Željko Milović.
Autor je pozdravio prisutne, izrazivši zahvalnost što su došli na promociju. Ispričao je potom kako je počeo da piše dnevnike iz čijih rukopisa je i nastala knjiga.
“Nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti Vasiljka Đurišić je 1972. godine, kada sam bio u petom razredu osnovne škole, predložila đacima da vode dnevnik o tome kako su proveli ljetnji raspust. Ja sam raspust provodio pod Komovima u selu Beđu, tako da su te prve zabilješke vezane za boravak tamo.Vremenom je ljubav prema knjigama i književnosti rasla i trajala godinama. Dnevnike sam nastavio da pišem i kada sam bio u vojsci, u Siriji kao trener, a najviše kada sam bio trener u Baru. Iz tih mojih priča nastale su kolumne, a potom i knjiga ‘Košarkaške i druge priče’”, objasnio je Milović.
Po dolasku iz Podgorice, u kojoj je pohađao prvih šest razreda škole, porodica se preselila u Bar.
U knjizi oživljava Trudbeničko naselje, u kome je najprije živio, koje se nalazilo između dva bunkera, gdje je sada kafe-poslastičarnica “Martina”.
“U tom naselju nije bilo nikakve razlike između djece, onih čiji su roditelji bili direktori i onih iz radničke klase”, prisjeća se Milović.
Peđino interesovanje za sport bilo je najprije za fudbal, kao uostalom i svih dječaka u tom uzrastu. Ljubav prema košarci vezuje za jednu izuzetnu ženu, Branku Korać profesoricu fizičkog vaspitanja u Gimnaziji “Niko Rolović”.
“Veoma sam srećan što sam u prilici da javno kažem nešto o toj divnoj ženi. Na prvom treningu nam je kazala da ako želimo da se bavimo sportom ne smijemo da pijemo i pušimo. Ali, što je još važnije da ćemo jedino ako budemo dobri ljudi, uspjeti u životu. Trudio sam se cijeli život da se tim rukovodim. Te njene riječi nikada nijesam zaboravio. Bila je ne samo trener, već naš roditelj. Ona se nije previše bavila košarkom, nakon nje smo imali i bolje trenere, ali nikada boljeg čovjeka. To je nezaboravno za cijelu generaciju gimnazijalaca, a posebno za nas košarkaše”, sa sjetom je ispričao Milović. On se prisjetio i drugih profesora, a posebno veliki utisak na njega je ostavio Slobodan Topalović.
Zatim je govorio o počecima košarke u Baru.
“U februaru 1974. godine, u Zgradi distrubucije, sadašnjeg CB je bila osnivačka skupština košarkakog kluba, a na predlog kapitena Rajka Vujovića odlučeno je da se klub zove Mladost. Po ulasku u Drugu ligu klub je nazvan Mornar i to je početak barske košarke.
U Mornaru nisam bio u prvoj petorci. Bio sam uvijek direktan, a to mom treneru nije odgovaralo. Ali, glavni razlog zašto sam prekinuo košarkašku karijeru je to što smo nakon ulaska u Drugu ligu otišli na specijalističke preglede u Beograd gdje mi je ustanovljena aritmija srca, prilikom velikih napora”, objasnio je Milović.
Glavni “krivci” za početak trenerske karijere su njegove drugarice Vesna Jovanović Bokan i Vesna Aleksić Paladin. One su mu poslale pismo, dok je u Titogradu studirao pravo, da im je iz uprave košarkaškog kluba rečeno da ne želi niko da ih trenira i ukoliko ne nađu trenera da se klub gasi.
Nije se mnogo dvoumio i sa 19 godina je postao trener ženskog košarkaškog kluba. Postali su prvaci Crne Gore, osvojili Kup Crne Gore, prošli kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu…
Prvi korak u nekoj ozbiljnoj košarci je kada je postao pomoćni trener Mornara Peru Blaževiću.
“Veoma sam mu zahvalan što je mene odabrao za pomoćnika, on je primijetio moju ambiciju i želju da napravimo nešto više u barskoj košarci.
Trenirao sam mlađe selekcije. Okupilo se tada oko 200 dječaka, od kojih su neki danas važan faktor košarke u Baru, ali i drugih privrednih grana,”, kazao je Milović, i izrazio nadu da je, makar malo, svojim radom doprinio tome.
Prisjetio se kako je upravo sa tom selekcijom učestvovao na turniru u Zagrebu. Tu su bile Cibona, Olimpija, Rabotnički. Zahvaljujući trojkama talentovanog Peđe (Fura) Pavićevića pobijedili su ekipu Rabotničkog i to je, smatra Milović , bila njegova ulaznica u Sloveniju.
Prije toga je bio polufinalni turnir u Kranju, gdje su dobili prvoligaše Partizan i Zadar i ekipu Triglava.
Knjiga „Košarkaške i druge priče“ je, kaže Milović, nastala zahvaljući novinarki Gordani Vujović koja se čitajući njegove kolumne na Bar Infu zainteresovala za njegov rad i nagovorila ga da je napiše.
Ona je i bila specijalni gost na promociji Milovićeve knjige.
“Promovisala sam svoje i tuđe knjige na raznim mjestima, ali nikada na košarkaškom terenu. Za mene je ovo nevjerovatan doživljaj”, kazala je Vujović, obraćajući se publici.
Objasnila je potom kako je došlo do saradnje sa Peđom Milovićem. Sjećala ga se iz komšiluka kada je živjela u Malom dvorcu. Ubrzo se preselila i nije znala šta se sa njim dešava.
“Kada sam počela da čitam njegove kolumne na Bar Infu, to je bilo nevjerovatno otkriće za mene. Dopalo mi se kako piše. Shvatila sam da je uspio u životu, a bilo je toliko razloga da ne uspije. Svojim trudom i zalaganjem uspio je da napravi karijeru na kojoj mnogi mogu da mu pozavide”, kazala je Vujović.
Poseban utisak na nju su ostavile priče u kojima je vrlo emotivno pisao o Baru, ali i o Sloveniji u kojoj decenijama živi. Ističe da je veoma ganulo to što je kada su igrale reprezentacije Crne Gore i Slovenije, on pjevao i jednu i drugu himnu.
Tako je na moj, i nagovor Željka Milovića, Peđa odlučio da napiše knjigu, objasnila je Vujović.
“Ovo večeras je bio moj najteži trening u životu. Jako sam srećan da je na promociju došao veliki broj mojih prijatelja iz svih krajeva svijeta. Nadam se da je bilo lijepo druženje, stvarno sam presrećan i teško zadržavam svoje emocije”, kazao je vidno uzbuđen Milović, po završetku promocije za Radio Bar i Bar Info.
Rekao nam je da trenutno piše još dvije, tri knjige.
“Knjiga o mom životu u Sloveniji je pri kraju. Moj boravak tamo i nije tako sjajan, iako je to jedna divna zemlja. Klubavi su kao i naši u Crnoj Gori dosta neuređeni, tako da nekada čovjek ostane i bez novca koji je zaradio. Ali bez obzira na to, presrećan sam. To su jedine dvije zemlje u kojima bih mogao da živim, Slovenija i Crna Gora.
Mislim da će te dvije – tri knjige koje istovremeno pišem, za dvije godine koliko mi je ostalo do penzije, biti završene i da ćemo se sresti ponovo na ovom istom terenu”, rekao nam je Predrag Peđa Milović.
Promociji knjige je prisustvovao Goran Đurović, ministar ekonomskog razvoja i turizma.
Barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“, publikovala je prije dvije godine prvo djelo Predraga Peđe Milovića pod nazivom “Košarkaške i druge priče“. Prihod od prodaje knjige tada je usmjeren Narodnoj kuhinji u Baru.
Prikupljeni novaca od dopunjeg izdanja, koje je sinoć promovisano, biće uplaćen za liječenje oboljelog Marka Nikića, bivšeg košarkaša iz Bara.
