U kasarni „Pero Ćetković” u Baru mnogi mladići iz bivše SFRJ služili su vojni rok. Pa i mnogi mladi Barani zadnjih godina, sve do ukidanja obaveznog služenja vojnog roka. Ta kasarna bila je veoma važna u opštem sistemu odbrane tadašnje zajedničke države.
Naredbom Komandanta Drugog (Titogradskog) korpusa JNA prekomandovan sam iz Garnizona Danilovgrad u Bar, a po potrebi službe.
U Bar sam se, u kasarnu Narodni heroj „Pero Ćetković”, javio 31. avgusta 1986. godine na dužnost komandira (načelnika) Stacionarnog centra veze Bar (SCV Bar). U to vrijeme bio sam najmlađi u čitavoj JNA na tom položaju. Bio sam disciplinski potčinjen samo komandantu kasarne. Tada je tu dužnost obavljao major Tomislav Ranisav. Njegova supruga Vera radila je u Sekretarijatu za narodnu odbranu u Opštini Bar.
Pošto nijesam imao riješeno stambeno pitanje, svakodnevno sam putovao iz Danilovgrada u Bar i obratno. Ustajao sam rano, u četiri sata, hvatao autobus iz Nikšića za Podgoricu, a iz Podgorice prvim vozom do Bara.
Na tim putovanjima sam dolazio (i ne samo ja) u dosta interesantne situacije. Kada sam kretao iz Podgorice vozom – bio je mrak, i kada sam se vraćao nazad – isto je bio mrak. Ako bih se od umora naslonio i zaspao, kada bih se probudio, negdje na polovini puta, nijesam znao „jesam li poš’o il’ sam doš’o”. U međuvremenu, dobio sam stan u Baru, ali pošto zgrada nije bila tehnički primljena putovao sam sve do 17. januara 1987. kada smo se uselili u novu zgradu. Zgrada je napravljena na mjestu nekadašnje „Žute zgrade” i prvi stanari su bili uglavnom vojna lica.
Tako sam, htio ne htio, postao građanin Bara i evo u njemu sada srećno i zadovoljno provodim svoje penzionerske dane.
Dan JNA
Stariji Barani i Baranke se sigurno sjećaju Dana JNA, 22. decembra, u tadašnjoj zajedničkoj nam državi SFRJ. Praznik je slavljen u znak uspomene na dan kada je 1941. formirana Prva proleterska udarna brigada, prva operativna i regularna jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Ukinut je nestankom JNA, 20. maja 1992. godine.
Tog dana su Bar, a posebno kasarna, bili u svečanom ruhu. Kasarna je odjekivala od vojničkih koračnica i revolucionarnih pjesama, a vojnici su se radovali tom prazniku jer su za svoj rad dobijali nagradna odsustva i putovali kući na zasluženo odsustvo. U Bar su tada stizale visoke državne i vojne delegacije. Na kapiji su dočekivani od ranog jutra gosti. Opštinski funkcioneri, članovi komiteta SKJ i predsjednik Opštine bili su obavezni i rado viđeni gosti, kao i direktori tada mnogih barskih firmi, rezervni oficiri i podoficiri. Svečano postrojavanje, čitanje čestitki, nagrada i pohvala…
U večernjim satima pravljene su Drugarske večeri u ondašnjem Domu JNA, a kasnije Domu vojske Bar.
Pajo
Barski Dom JNA je bio omiljeno mjesto za odmor i zabavu mnogih Barana. Čuveni bilijar (mislim, tada i jedini u Baru) okupljao je mnoge Barane, često i do ponoći. Bašta smještena ispod borova bila je omiljeno mjesto za zabavu. Ko se ne sjeća muzike uživo, hlada ispod borova… Mnoge tadašnje muzičke zvijezde pjevale se u toj bašti.
Domaćin ili bolje reći šef Doma JNA bio je Pavle Pajo Vujović, rodom sa Ljubotinja. Moj dobar prijatelj i drug, kao i mnogih drugih Barana i ljudi sa svih strana iz bivše JNA. Bio je poseban čovjek. Mali rastom a velik kao Rumija. Patriota. Volio je šalu i svakodnevno je živio u tom stilu. Šalio se i na svoj i na tuđi račun.
Jednom prilikom u Domu JNA zakačila su se dvojica gostiju oko bilijara i krenuli da se tuku. Obojica su bili oko dva metra visoki. Između njih dvojice upada Pajo i obraća se jednom od njih: „Našao si njega da biješ. Njega maloga. Ajde, ako smiješ, udari mene!” Onaj se zbunio jer je Pajo bio nizak, a onda prasnuo u smijeh i zagrlio ga. Zagrlio ga je i drugi učesnik sukoba. Izljubili su se sva trojica i ostali u piću i šali do ranih jutarnjih sati.
Pajo je, zaista, bio rijetko veliki čovjek iako mali građom. Oženio se sa Radom, našom kantinjerkom, i sa njom ima dvoje divne djece, Marka i Marinu. Volio ih je puno, a volio je i svu drugu djecu.
Skoro sam prošao pored Doma Vojske ili JNA kako god hoćete i smučilo mi se. Zgrada oronula, ograda polomljena. Ovce, krave u dvorištu… psi lutalice. Ni sjenke od one nekadašnje bašte gdje se uživalo i pjevalo. Družilo. Slavilo. Gdje su se mnogi Barani provodili. Sramota je opšta što na takvom mjestu takav objekat propada.
Vojna ekonomija
Kasarna Bar je imala svoju vojnu ekonomiju i ono što najboje pamtim jeste držanje i klanje svinja na njoj. Nalazila se u Bjelišima, ispod Naftinih zgrada. Mesom sa ekonomije podmirivale su se potrebe sve dok je u kasarni bio smješten samo Drugi bataljon Pete Crnogorke brigade.
Dolaskom jedinica iz Pule i Rijeke, ta ekonomija se gasi. Čak su nam ponudili da nam umjesto obećanih stanova daju placeve na ekonomiji i da sami gradimo kuće. Upisao sam se odmah. Ali nikad od toga ništa nije bilo. Još uvijek me sleduje dvoiposobni stan, ali ću ga dobiti na „kukovo ljeto”.
Zadužen za kuhinju i njen magacin bio je zastavnik Vinko Nikić. Sada pokojni. Bio je teški šeret. Kada bi se klale svinje, stavljali smo se na spisak za glavu i džigericu i otkupljivali po cijeni malo manjoj od tržišne.
Jednom prilikom džigerica se ispržila i, u društvu, uz neko vino – sva pojela. Nije se ništa prodalo. I dođe materijalno-finansijska kontrola iz Titograda i gledaju materijalne liste. Nema džigerice. Gdje je džigerica?
„Druže potpukovniče, to su one holandske svinje. Nemaju džigerice. Takva im rasa”, mrtav-ozbiljan kaže Vinko. Kontrolor, ne razmišljući, prihvati i završi se kontrola. Pođu oni u Titograd i na sastanku kontrolor objašnjava kako je bilo u Baru. Društvo ga uzme na sprdnju.
Vinko se jedva izvukao bez kazne.
Zastavnik Aljo
Kasarna u Baru dobila je ime po narodnom heroju Peru Ćetkoviću koji je rođen 1907. godine u selu Mužovići, kod Cetinja. Ranjen je 28. marta 1943. kod Nevesinja i ubrzo je podlegao ranama. Njegovoj sahrani prisustvovao je Sava Kovačević. Sahranjen je uz prisustvo oca i sveštenika po pravoslavnim običajima.
Ukazom Vrhovnog štaba NOV i POJ, 30. aprila 1943. godine, proglašen je za narodnog heroja. Pročitao sam davno u vojnoj literaturi da je Josip Broz Tito rekao: „Druže, kada vidiš partizansku kapu sjeti se druga Pera Ćetkovića.”
Sama kasarna je bila u odnosu na grad samostalna, a jako povezana. U svom sastavu imala je Garnizonsku ambulantu (GA Bar), Tehničku radionicu, Intendantski servis sa praonicom i kuhinju. Kada sam se javio na dužnost u GA, načelnica je bila dr Gina Masoničić, zubar major Zoran Gajić, a medicinska sestra njegova supruga Jagoda. Ambulanta je bila veoma dobro opremljena ljekovima i imala je stacionar za lakše bolesti. Teže oboljeli su upućivani u druge vojne ustanove: MRC Titograd, Vojnu bolnicu Meljine, VMA Beograd…
Po izbijanju sukoba na prostorima bivše SFRJ u Garnizon Bar su prekomandovane jedinice iz Pule i Rijeke. Tada je za načelnika ambulante postavljen dr Milan Merčep. Njegova supruga Borka takođe je bila ljekar. Došle su mnoge medicinske sestre: Suzana, Ana… a Nada Gašević je bila nova zubarka. U tehničkoj radionici zatekao sam zastavnika Alja, kao i majstore Branka Brkana, Luku Medojevića i Veska Šturanovića.
Zastavnik Aljo je bio u pravom smislu riječi gospodin. Kao da je admiral! On je, inače, ratno siroče koje je neko pronašao u ratu i podizao ga kao svoje dijete. Dao mu je ime Aljo. Prilikom ispraćaja zastavnika Alja u penziju, u tadašnjem Domu JNA, prozivali su ga da održi oproštajni govor njegovi majstori Branko, Vesko i Luka. Aljo je ustao i rekao kratko: „Naći ćete na stolu moju radnu bilježnicu i moje pozdravne riječi.” I sjeo.
Nastavilo se veselje do kasno. Ujutru, kada su majstori došli na posao, našli su službenu radnu bilježnicu zastavnika Alja otvorenu i na otvorenoj stranici je pisalo: „Ova budala vam ode, ali nikad ne znate koja će vam budala doći!”
Tako je i bilo.
Jedinice smještene u kasarni su pozadinski i borbeno obezbjeđivale susjedne objekte JNA: Crni Rt, Mavrijan i brodski vez u luci Bar za Patrolni brod Ratne Mornarice JNA. Svima su poznati objekti Crni Rt i Mavrijan, objekti od posebnog značaja koji su prvi u tadašnjoj Jugoslaviji gađani raketama NATO snaga.
Vez na Gatu 5
Vez u luci gdje se vezivao Patrolni brod RM JNA bilo je na početku Gata 5, ispred Carine. Kad bi pristao brod na vez, sjatili bi se turisti i domaće stanovništvo, a svemu su otmeni pečat davali mornari i starješine u besprijekorno bijelim odijelima.
Jedno vrijeme je bilo omiljeno svratište i Starobarana, jer je njihov zet, a moj komšija Josip Kovač, bio komandant na jednom takvom brodu. Znao je da ih dobro ugosti. Bio je zet pokojne Margite Jovović iz Rapa, a njegova supruga je bila Cica tj. Vesna Kovač koju su znali svi iz bivše SFRJ koji su putovali „Svecem” u Italiju.
Na patrolnom brodu RM mnogi komandanti su se mijenjali i imena im polako zaboravljam ali, mogu slobodno reći, da sam među njima bio omiljen jer sam ih spajao na vojnu centralu kasarne, preko koje su ostvarivali veze sa komandom, kao i sa svojim porodicama. Mnogi su baš na tom vezu, preko veze koju sam im obezbjeđivao, i dobili vijest da su postali očevi, a onda su, po ekspresnom postupku, shodno tradiciji, bili bacani u more. Bez obzira na vremenske prilike i doba dana ili noći.
Vjeverica
Bar je zahvaljujući kasarni bio i domaćin Korpuskog sportskog prvenstva. Iz svih garnizona u Bar su dolazile ekipe koje su se takmičile u mnogim sportskim disciplinama. Na gradskom stadionu pored mora bilo je svečano postrojavanje, a meni je zapalo da budem fotoreporter zahvaljući fotoaparatu koji sam pozajmio od Kontraobavještajne službe i onda sam mogao da pošaljem kvalitetne slike redakciji u Skoplju. Bilo je to vrijeme bez mobilnih aparata. Imati dobar fotoaparat bilo je baš statusno ili službeno pitanje.
Svi smo imali čuvene „Smene 8”.
Na jednom od tih takmičenja zapala mi je dužnost da ekipe gostiju vozim službenom „zastavom 101” iz hotela „Topolica” u kasarnu i obratno. I jedan od tih visoko rangiranih „drugova” sa svojom nekom prijateljicom kaže: “Idemo prvo na piće, u ‘Knjaževu baštu’”.
Sezona, toplo. Ja u službenoj uniformi, šapka i sve ostalo. Sjedosmo za sto, i do mene došepa jedna mala vjeverica. Jedna noga joj je bila kao slomljena. Ja se sažalih na nju, odlučih da pogledam šta joj je i uhvatih je za „kapuru” tj. za zadnji dio vrata. Ona se valjda prepala i „cap”, ujede me za prst! Do samog nokta. Milimetar nedostajao. Šiknu krv kao da si vola zaklao. Ja ustadoh, zamahnum njom i, tras, o prvi bor koji je bio do nas. Nasta uzbuna.
Dotrča konobarica sa kutijom za hitnu pomoć. A ako se sjećate tih kutija, to je bila kutija koja se kačila na zid. Kao pola ormara. Spusti je na sto. Dotrča i gospođa koja je sjedjela za susjednim stolom. „Molim vas, dajte mi vaše palčeve, ja sam medicinski radnik.” Spoji palčeve obje ruke i reče: „Oteklo! Morate primiti tetanus.” Tek tada nastade „frka”. Drug dotični viknu polupijanim glasom: „Vanredni događaj! Moraš pisati izvještaj.”
„Daj, nemoj me zezati! Kakav sad vanredni događaj?”
A da objasnim šta znači “vanredni događaj”. To znači da kada se nešto vanredno desi, izvještaj o tome šalje se u svaku jedinicu JNA od Triglava do Đevđelije na znanje, da se ne bi nekom drugom ponovilo. To se čitalo na redovnom informisanju, obično srijedom. Mogu da zamislim kako bi moji klasići reagovali širom lijepe Juge kad bi čuli da me ujela vjeverica i to u kafani!? Zezali bi me i kad umrem…
Kaže mi dotični drug: „Ako primiš tetanus, neću slati izveštaj!” Vidim da je đavo odnio šalu, jer ga ona njegova užagreno gleda, a on sav važan.
Ma, đe da da nađem tetanus? Uzeh šapku i pravac u Dom zdravlja, u apoteku, preko puta. Sadašnji „Montefarm”. Rekoh o čemu se radi i one trčeći doniješe ampulu tetanusa i pozvaše jednu od sestara koja me odvede da mi da injekciju i potvrdu. Potvrdu odnesoh i predah mu je, govoreći u sebi: „Evo ti potvrda, je..la te potvrda.”
Sokolana
Sokolana će mi uvijek ostati u veoma lijepom sjećanju jer sam tamo sa svojim prijateljima, a kasnije kumovima, doživio nezaboravne trenutke. Nigdje se u Baru nije veselo živjelo kao u Sokolani. Muzika, roštilj, pjesma i piće. Gomila djece. Svi su se znali međusobno i posjećivali. Znali su đe je šta kome u kojoj sobi. Znali su đe ko drži alat, itd.
Ali ne znam da li se sjećate Sokolane i one velike poplave? Tada su nas, pripadnike JNA, probudili ranom zorom i kamionima „dajčevima” došli za nas. Omer Šabović, RadenkoTomović, Dušan Nenezić, Jovo Golić, ja… Na sami ulaz moje zgrade su došli kako bismo mogli da se popnemo i pođemo na spašavanje. To su ti trenuci gdje se JNA spajala sa narodom i gdje smo bili jedno. Mislim da nijedan Sokolanac ne može zaboraviti te trenutke i veliku, nesebičnu pomoć vojske.
Sokolanci su sada raseljeni. Žive u velikom soliteru, ali nema one nekadašnje radosti kad se sretnu. Govorio sam mom kumu Draganu Raičeviću da ćemo se više posjećivati kad se presele u grad, u zgradu. I on je to tvrdio sve do svoje smrti. Nažalost, to nije bilo tako. Nekako se izgubio duh Sokolane… barice po putu i vesele pjesme.
Požari
Bar se redovno susretao u proljećnim, ljetnjim i jesenjim danima sa požarima izazvanim čišćenjem njiva i pripremama za sjetvu, a bilo je i namjerno izazvanih požara.
Veliku ulogu u gašenju i suzbijanju požara imao je Protivpožarni odred iz kasarne, a u sadejstvu sa Vatrogasnom jedinicom Bar.
Mnogima od nas starješina propalo je ljeto i ljetovanje, jer smo bili non-stop uključeni u sastav tog odreda. Najviše po tom pitanju doprinio je Mile Ivanovski koji je bio referent i svakodnevno je bio u kontaktu sa gradskim vatrogascima. Meni je nekako najmanje zapadao taj zadatak, tj. najmanje sam učestvovao u gašenju, ali sam bio u protivpožarnom dežurstvu.
Po izbijanju požara, dežurni odreda je sa vojskom i praćen cisternom odmah išao da gasi požar i veoma je bilo važno da se u tim prvim trenucima izbijanja požara reaguje na vrijeme. A na koliko su „razumijevanja” nailazili na terenu, dovoljno je reći da su mnogi roštiljali u svom dvorištu, a vatra je bila od njih udaljena samo desetak metara.
Morao sam pomenuti ovu vrstu aktivnosti vojske i starješina jer se na nju često zaboravlja. Prije neku godinu vidjeli smo problem sa gašenjem požara kada nijesmo imali vojske da ga gasi. Požari su se bez nje gasili skoro mjesec dana. Da nijesu pale kiše, ko zna da li bi i tada bili ugašeni. Ovo je samo jedno malo podsjećanje na nekadašnje žrtve pripadnika vojske.
Krv
Ne treba zaboraviti ni dobrovoljno davalaštvo krvi pripadnika JNA, kasnije Vojske Jugoslavije. Uvijek su se odazivali na apele, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili socijalnu pripadnost onih kojima je krv bila potrebna. Skoro svakodnevno neko od starješina, vojnika ili civilnih lica na službi u vojsci, dobrovoljno je davao krv, a na molbu barskog Društva DDK ili članova porodice ugroženih lica. Ljudstvo iz kasarne se, bez trunke premišljanja, odazivalo i davalo krvi i više nego što je bilo potrebno. Zahvaljujući njima, mnogi Barani i Baranke ostali su živi.
Strelište Volujica
Strelište Volujica je služilo za taktičku obuku vojnika. Za školska i bojeva gađanja. Paljenje eksploziva. Bacanje bombi. Put do samog strelišta je bio u strašno lošem stanju. Dolaskom jedinica iz Hrvatske, počinje da se radi na poboljšanju puta i uskoro je doveden u solidno stanje.
U dane određene za gađanje, iz kasarne, kroz Polje, neprestano su se kretale kolone vojnika, sa starješinama na čelu. U novije vrijeme, poslije odlaska jedinica u Srbiju, put za Volujicu je postao turistička ruta tj. ruta za šetače. Išao sam, nedavno, sa svojom djecom i prijateljima u šetnju tom stazom i iznenadio sam se koliko je bilo puno šetača. U kombinaciji sa renoviranom crkvom Svetog Ilije, sada je to atraktivna ruta.
Porodica
Kada sam došao u Bar, u prekomandu, imao sam dvoje djece. Ivana i Nikolu, koji su rođeni u Podgorici. Kćerka Nataša rodila se u januaru 1988. Iste noći, tek što mi se žena porodila, udario je strašan zemljotres. Zgrada se ljuljala, a armatura je škripala u zidovima. Mi smo i dalje slavili dok je skoro čitava zgrada istrčala napolje.
U našoj zgradi, koja se nalazi na mjestu nekadašnje „Žute zgrade”, skoro svi stanari su bili vojna lica. Naš i susjedni ulaz brojao je oko devedesetoro djece.
Veliki parking na kojem je bilo malo vozila, djeca iz naših i susjednih zgrada koristila su za svakodnevnu igru.
Kao i kod sve djece na Topolici, omiljeno mjesto za igru bile su „Crkvice”. Nikada se neko dijete nije tu teže povrijedilo. Majke su, s vremena na vrijeme, izlazile na terasu i zvale djecu da idu kući. Dan danas moj komšija Gojko Gogić sjeća se onog vremena kada moja žena Srbijanka izađe na terasu i počne dozivati: “Ivane! Nikola! Nataša!”
I meni sada to nedostaje. Sada, kada su raštrkani po čitavom svijetu. Nikola je u Holandiji. Ivan se vratio iz Amerike i sada je, kao i Nataša, u Beogradu. Jedino me raduje kada dođu i dovedu mi unučad: Lidiju, Anju, Iskru i Vuka, pa se zajedno ludiramo.
I živimo u iščekivanju, od jednog do drugog njihovog dolaska…
