Gošća emisije „Uhvati dan“ bila je proslavljena odbojkašica, a sada diplomirani psiholog, master filozofskog savjetovanja i neurolingvistički trener, Andrea Laković. Ona je sada i članica stručnog štaba U16 i U18 ženske odbojkaške reprezentacije Crne Gore.

RB/BI: Kako je počela tvoja priča? Šta te je dovelo u sportsku psihologiju i Neurolingvističko progamiranje (NLP)?

Laković: Moja priča je počela tokom studija u Americi, gdje sam studirala i diplomirala psihologiju i imala priliku da prvi put uđem dublje u upoznavanje psihologije performansa. Pararelno s tim, ulogu je igralo dvadesetogodišnje sportsko iskustvo, kroz koje sam na ličnom nivou osjetila koliko je mentalni rad i mentalni trening zapravo presudan, ali često zanemaren. Kroz karijeru sam prošla faze gdje sam bila svjesna koliko kapaciteta i talenta imam, ali nisam znala da se izborim sa emocijama, mislima, pritiskom u nekim ključnim momentima. I baš u takvim trenucima sam shvatila da to „svijetlo“ koje je meni nedostajalo, želim da budem za druge – i sportiste i osobe van sporta, da želim da ih naučim sve ono šta ja nisam znala i da im pomognem da nauče da ne odustaju od sebe onda kad je najteže. Kroz taj put sam i kasnije završila NLP, metodologiju koja se bavi vezom između naših misli (neuro), jezika (lingvistika) i ponašanjem (programiranje). Jednostavno rečeno, način na koji razmišljamo i kako pričamo sa sobom, direktno utiče na to kako se osjećamo i kako reagujemo. Ono šta je ključno kod NLP-a jeste što daje konkretne alate, jer ne ostajemo samo na tome da razumijemo zašto se nešto dešava, već radimo na tome šta tačno i kako tačno da se nosimo u stresnim situacijama.

RB/BI: Koji je bio trenutak kada si shvatila koliko mentalni rad može da promijeni performans sportiste?

Laković: Ne bih mogla reći da je to bio samo jedan trenutak, već niz situacija koje sam doživljavala i gledala kroz svoju karijeru, a sada i kroz rad sa sportistima koje aktivno pratim, jasno mi je da isti sportista sa istim nivoom fizičke spreme daje potpuno različite rezultate u zavisnosti od svog mentalnog stanja. U jednoj situaciji, taj sportista može biti stabilan, siguran i odlučan, a u drugoj može biti pod pritiskom, nesiguran i zakočen. Tu postaje jasno da razlika nije u fizičkoj spremi ili taktici, već na koji način sportista doživljava situaciju i sebe u situaciji u kojoj se nalazi. To iskustvo mi je potvrđivalo, i dalje potvrđuje, da mentalni trening i mentalni proces ne može biti samo mali dodatak fizičkom treningu, već da se mora početi tretirati možda čak i kao ključni dio performansa.

RB/BI: Kako bi jednostavno objasnila koja je uloga psihologa koji radi sa sportistima – šta je zapravo tvoj posao „iza kulisa“?

Laković: Moj posao „iza kulisa“ je da radim sa onim dijelom sportiste koji publika ne vidi, a koji najviše utiče na rezultat. Radimo često na unutrašnjem dijalogu, na načinu razmišljanja u ključnim momentima, na tome kako sportista reaguje na grešku, kako da se vrati posle lošeg poteza, kako da upravlja pritiskom. Često radimo i na fokusu, samopouzdanju, emocionalnoj stabilnosti i regulaciji i načinu donošenja pravih odluka u igri. U suštini, pomažem sportisti da njegov unutrašnji svijet prestane da ga sabotira, i da umjesto toga krene da ga podržava.

RB/BI: Koliko su misli i unutrašnji dijalog sportiste presudni u odnosu na fizičku spremu?

Laković: Jasno nam je da je fizička sprema osnova, i bez nje nema performansa. Ali, ono šta misli rade jeste da određuju koliko će tog kapaciteta zaista biti iskorišćeno. Već godinama smo u sportu, i znamo da je na tim višim nivoima, razlika u fizičkoj spremi minimalna. Ono šta pravi razliku jeste sposobnost sportiste da ostane mentalno stabilan, fokusiran i prisutan u ključnim trenucima. Zbog toga, taj unutrašnji dijalog koji sam već pominjala i na kojem radim sa svojim sportistima, vidimo da može da te podigne, ali može isto tako da te potpuno blokira bez obzira zaista koliko si fizički spreman ili talentovan.

RB/BI: Koja razlika je između klasične sportske psihologije i Neurolingvističkog programiranja?

Laković: Kao diplomirani psiholog, mogu da kažem da klasična psihologija daje ti dubinu, razumijevanje i strukturu. Ona nam pomaže da shvatimo zašto se nešto dešava. NLP nam daje praktičnu dimenziju. Fokusira se na to kako da promijenimo način razmišljanja, osjećanja i ponašanja u konkretnim situacijama. Drugim riječima, psihologija nam odgovara na pitanje zašto, dok nam NLP odgovara na pitanje kako. I ono šta je moja specifikacija i dobitna kombinacija u radu sa ljudima, jeste što posjedujem oba pristupa, pa klijente mogu da naučim iz psihološkog pristupa zašto im se nešto dešava, a zatim iz NLP pristupa kroz praktične i konkretne alate, kako da riješe svoje probleme i dođu do željenih rezultata.

RB/BI: Šta podrazumijeva mentalna blokada kod sportiste? Kako to izgleda u praksi?

Laković: Mentalna blokada znači da sportista ima znanje, vještinu i kapacitet, ali ne uspijeva da ih ispolji u u ključnom momentu. U praksi to izgleda kao prevelika analiza, preveliko razmišljanje, strah od greške, gubitak fokusa ili osjećaj ukočenosti. Sportisti čak često ovo stanje nazivaju stanjem u kojem znaju šta treba da rade, ali ne mogu to da izvedu. Ono šta se u stvari dešava jeste da dolazi do sukoba između onoga šta znaju i onoga šta osjećaju u tom momentu.

RB/BI: Koliko riječi koje sportista koristi mogu uticati na njegov performans?

Laković: Jasno nam je riječi imaju ogroman uticaj, jer oblikuju način na koji osoba doživljva sebe i situaciju u kojoj se nalazi. Ako je jezik koji koristimo pun kritike, straha, pritiska, onda tijelo na to odgovara napetošću i nesigurnošću. Međutim, ako je jezik koji koristimo podržavajući i stabilan, vrlo brzo se mijenja i unutrašnje stanje. Zato i radimo na tome, jer promjena jezika dovodi brzo do promjene reakcije kao što sam već na početku rekla.

RB/BI: Koji su najčešći mentalni obrasci koji sputavaju sportistu, bez toga da su svjesni?

Laković: Najčešći su perfekcionizam, strah od greške, konstantna potreba za dokazivanjem, prevelika analiza. Takođe, vrlo čest obrazac je i vezivanje lične vrijednosti za rezultat. Šta to znači? Sportista vrijedi samo onoliko koliko dobro igra, i obratno. Ti obrasci nekada mogu da zvuče motivišuće, kao “pokazaću ja tebi sada ko sam”, ali na duže staze sa sobom nose i stvaraju pritisak, nesigurnost i nestabilnost.

RB/BI: Kako izgleda proces promjene od trenutka kada sportista kaže „nisam dovoljno dobar“ do stabilnog samopouzdanja?

Laković: Proces počinje osvještavanjem da ta misao koja ih muči, u stvari nije istina, već naučeni obrazac. Nakon toga radimo na razgrađivanju te misli: odakle je došla, ko te je tome naučio, čiji je to glas i izgrađujemo realnije i stabilnije razmišljanje. Međutim, ključni dio je zaista promjena. Jer promjena ne dolazi samo kroz razgovore i vježbe, već kroz nova iskustva i reakcije u realnim situacijama kroz koje sportista, ili osoba van sporta, može da vidi koliko napreduje i u kojem pravcu.

RB/BI: Možeš li nam dati primjer neke konkretne vježbe ili tehnike koju koristiš u radu sa sportistima?

Laković: Naravno. Već u uvodnoj seansi volim da počnem sa vježbom koja je baš konkretna i kroz koju dobijamo zadatke šta nam je činiti. Ako želiš da budeš, onda moraš znati kakvo je tvoje razmišljanje, koja su ti uvjerenja, kakva očekivanja, kakav stav, kakvo ponašanje. Ukoliko sve to ispunimo, kakav će biti rezultat koji dobijamo, a kakav život? Na primjer, želim biti vrhunski sportista. To znači da moram imati otvoreno razmišljanje spremno za primanje povratnih informacija, pozitivno, spremno za rad… Uvjerenja su naši temelji od kojih krećemo. Koja uvjerenja? Da sam dovoljno dobra, da vjerujem u sebe, da vjerujem u proces. Kakva očekivanja? Realna, postepena… Uglavnom, vježba je odlična jer nam odmah stvara sliku u glavi šta nas očekuje i da li smo spremni na tako nešto.

RB/BI: Šta je najveća greška koju sportisti prave kada pokušavaju da rade na sebi?

Laković: To što očekuju i što tretiraju mentalni rad kao magični štapić. Pročitaju nešto, čuju savjet, prepoznaju se u nečemu i “bum”, misle da će to tek tako da se popravi. Ono šta moraju da shvate je da se do prave promjene ne dolazi bez primjene. Mentalni rad je proces, isto kao i fizički trening. Zahtijeva disciplinu, ponavljanje i prije svega vrijeme. Bez toga, promjena zaista ostaje samo na ideji.