Na konkursu, kojeg je na temu „Djevojčice o ženama koje su obilježile kulturu Crne Gore“, povodom Međunarodnog dana djevojčica, raspisalo Ministarstvo kulture i medija (MKM), prvo mjesto u kategoriji od sedam do 12 godina pripalo je jedanaestogodišnjoj Lejli Bećirović iz Bara za literarni rad. Lejla je učenica šestog razreda OŠ “Mrkojevići” u Pečuricama, a njena mentorka je bila Snežana Pejović.
“Jedan, dva, tri, četiri…”Broji, Lejla, ovce kada ne možeš da zaspiš. Ili čitaj, pa da vidiš kako će san na oči da dode”, kaže mi moja majka uvijek kada joj se žalim da mi se ne spava. Uzalud se trudim da utonem u carstvo snova, brojevi i slova me asociraju na priče iz prošlosti u kojima je heroj žena koja je svojim postojanjem i djelovanjem obilježila kraj u kojem živim.
Osnovna škola koju pohađam zove se “Mrkojevići” i udaljena je oko 15 km od grada. U njoj danas ima oko 150 dječaka i isto toliko djevojčica. Medutim, prije nešto više od 50 godina ovaj kraj, koji se nalazi na periferiji barske opštine, iznjedrio je prvu školovanu ženu iz ovog mjesta. Bila je to učiteljica Anifa Vulić.
Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliki zna. Ja sa svojih 11 godina znam da će lik ove sad mudre starice biti kao svetionik u uzburkanoj noći da nas podsjeti da nikada ne odustajemo od svojih snova. Ona je željela i istrajala u potrebi da izade izvan granica dozvoljenog.
U osnovnoj školi su je pitali šta želi da postane kada poraste. Odmah je osmogodišnja Nifa prepoznala ljepotu rada sa djecom i već tada je znala da će biti učiteljica. Želja u njoj gorjela je jače od svih onih ljudi koji su poput hladnog tuša pokušali da ugase njenu čvrstu volju da joj se želja ispuni.
Dok je otac kategorično ičvrsto rekao NE daljem školovanju jer je ženi u to vrijeme bilo mjesto kod kuće, tiha pojava njene majke joj je samo jednom pokazala kažiprstom na obraz i tiho rekla ” Njega čuvaj.” Istrajala je prva školovana Mrkovka na putu ostvarenja svog sna. Prkosno se suprotstavila: ” Ili ću u more ili na fakultet!” Uspjela je da ga završi i sredinom devedesetih godina prošlog vijeka i vrati se mjestu iz kojeg potiče gdje je provela 35 godina rada učeći djecu: slova, brojeve, ali i da vjeruju u sebe.
Trnovit je bio njen put. Školarina je koštala 6000 dinara na godišnjem nivou, a opština joj je uz inicijativu tadašnjeg direktora škole obezbijedila hiljadu manje. Prodavali su Nifini roditelji na pijaci: ulje, masline, sir… spremni da za svoje dijete urade sve što treba.
O ovoj sada već starici od 80 ljeta pisali su mnogi novinari. Divili su joj se poput umjetnici koja je na platnu života odlučila da odabere neke drugačije boje, ne one već viđene.
Na putu od kuće do škole često je sretnem. Sa knjigom u ruci izvodi ovce na pašu Kada je pozdravim, nasmiješi mi se. U njenin očima prepoznam sjaj zvijezda. I to je znak. Biću i ja drugačija, inovativna i svoja!”
Drugo mjesto, takođe, za literarni rad, osvojila je Maša Sarić (12), učenica sedmog razreda OŠ “Marko Miljanov” iz Bijelog Polja. Njena mentorka bila je nastavnica Enisa Kolić.
“Ne znam puno o ženama koje su obilježile kulturu Crne Gore, ali, na moju sreću i ponos, poznajem jednu koja je svakodnevno obilježava i doprinosi da naša kultura bude bolja,da se naša kultura vidi i da se za nju čuje i van granica naše države. To je moja tetka Slađa. Njeno pravo ime je Slađana Bubanja Merdović.
Ona je najkulturnija, najrazumnija i najposvećenija žena koju poznajem. Ona je i najljepša, mada to nema veze sa kulturom, ali je lijepo kad si kulturan, pa je ona možda i zbog toga lijepa. Tata kaže da je ona najkompletnija žena koju poznaje, ali to nikad nije rekao pred majkom. Majka kaže da je mene i brata tetka Slađa podigla, pa smo zbog toga pametni i kulturni. Kad nešto pogrešno kažemo ona nas ispravlja, uči nas da volimo poeziju, književnost i muziku i da se lijepo ponašamo. Niko od djece ne smije da psuje u njenom prisustvu. Nikome ne smije soba da bude neraspremljena kad dođe tetka Slađa. Sa njom se niko nikad ne svađa. Samo jednom se posvađala sa jednim glumcem i dobila je veliki aplauz. Ja sam mislila da je to dobro pa sam se idućeg dana u školi posvađala sa drugom. Niko nije aplaudirao, a učiteljica se ljutila na mene. Tek kasnije sam shvatila da je to bilo ,,kao”. Raspričala sam se o tetki pa sam zaboravila da kažem da je ona glumica. Prava glumica. Kad ona glumi pozorište je uvijek puno. Tetka kaže da je na svakoj njenoj predstavi puna sala. I u Podgorici, i u Baru, i u Trebinju, i u Sarajevu, i u Ohridu i uKraljevu. Ja znam da je to najviše zbog nje. Ona se pretvara u svakoga koga glumi, pa nekad pomislim da je ona baš Alisa Bonkur ili Irina Nikolajevna. Rekla sam tetki da su mogli da nađu nekog ljepšeg glumca da glumi Ahmeda Nurudina kad mu je ona bila djevojka. Tata se tada nasmijao i rekao: ,,I da hoće, ne mogu da nađu nikog sprem tetke Slađe”! Ona ne zna da ovo o njoj pišem. Juče sam je izokola pitala da mi kaže nešto o svojoj profesiji i uspjesima. Pomislila je sigurno da bih ja voljela da postanem glumica kao ona. Počela je da se bavi glumom 1990. godine i od tada je član Bjelopoljskog pozorišta. Ima preko 40 premijera u raznim pozorištima u zemlji i inostranstvu i bezbroj nagrada za svoju glumu. Ona je uvijek član nekog žirija na raznim kulturnim manifestacijama i takmičenjima. Dobijala je i neke zlatne plakete, ali nijesam zapamtila za šta. Dobitnik je opštinske plakete za doprinos razvoju kulture povodom dana Bijelog Polje 3. Januara. Ko zna koje će sve još nagrade moja tetka dobiti.
Za mene će biti najveća nagrada od svih do sada kada moja tetka ovo pročita i kaže:,,O, milo tetkino, ti si tetkina najveća ljubav”! Najveća nagrada će biti tetkin široki, iskreni osmjeh i čvrsti zagrljaj. Najveća nagrada će biti to što će sigurno mnogi reći:, Niko nema kulturniju i otmeniju tetku od tebe”. Moja tetka je zaista jedna prava, kulturna i otmena Crnogorka koja svoju porodicu, sve oko sebe i cijelu našu državu čini kulturnijom i boljom. Sjutra ću otići u knjižaru i kupiti zlatnu plaketu za moju tetku Slađu. Napisaću: ZA VELIKI DOPRINOS CRNOGORSKOJ KULTURI”.
Treće mjesto, na istu temu, zavrijedio je likovni rad Anje Janković sa Cetinja.
U kategoriji od 12 do 18 godina, prvo mjesto osvojila je Sofija Koprivica iz Podgorice za najljepši likovni rad.
Drugoplasirana je njena sugrađanka Vida Šćepanović koja je, takođe, pokazala zavidno slikarsko umijeće.
Treće mjesto pripalo je Darinki Račić (16), učenici drugog razreda Gimnazije “Panto Mališić” u Beranama, koja je učestvovala sa literarnim radom.
“Kroz vjekove, žena je predstavljala stub društva. Iza njenog srca krili su se otkucaji života, a oči joj je krasila svjetlost prožeta nadom i potencijalom. Ali, koliko puta su joj rekli da je previše glasna,previše tiha, previše krhka, previše jaka? Koliko je puta bila stavljena na marginu, zaboravljena u sjeni muškarca, društva, očekivanja?
Kultura Crne Gore ne bi mogla da bude ono što danas jeste bez hrabrih žena koje su bile heroine, kako tišine, tako i stvaralaštva. Neizmjerno me raduje svaka uspješna žena koja se uspinje na vrh, svaka umjetnica koja ima hrabrosti da izrazi svoje emocije, svaka naučnica koja otkriva nove tajne svemira, svaka novinarka koja se bori za slobodu govora.
Kroz svoje stihove, tekstove, slike, muziku, žene umjetnice su ispisivale stvaralaštvo, spajale sve one prohujale vjetrove tradicije sa modernim vremenima koja su donosila neke nove izazove. Svojim stvaralaštvom pružale su sliku vremena u kojem su živjele i stvarale. Kroz različita vremena često su nailazile na osudu i kritiku od strane ljudi koji smisao ne vide ni u čemu što je drugačije. Tim divljim, krivudavim putem usudile su se koračati samo najhrabrije.
To su žene kojima se divim ina čija djela i postignuća gledam kao na uspjehe nas kao društva jer predstavljaju važnu ulogu u njegovanju kulture, umjetnosti i slobode u našoj zemlji.
Među ženama kojima se posebno divim jeste Divna Veković (1886-1944), značajna umjetnica, slikarka, doktorka književnosti koja je uprkos osudama pronašla put do onoga što voli. Bila je prva prevoditeljka Njegoševog djela ,’Gorski vijenac’ na francuski jezik, kaoi prva školovana babica i zubarka u Crnoj Gori. Svoj život je, kao i mnoge žene koje nijesu doživjele sve što je budućnost za njih spremala, izgubila kao žrtva rata.
Slične njoj, žene poput Ksenije Vujović-Tošić (1930-1999), prve akademske slikarke i Jelisavete M. Popović (1854-?), prve žene kompozitora u Crnoj Gori uspješno su stvarale prostor za svoje ideje, prenoseći ih s ljubavlju i smirenošću, ostavljajući neizbrisiv trag u kulturnoj istoriji. Djelovale su sa vjerom u snagu umjetnosti, u moć riječi, boje, zvuka i pokreta.
Sve to pronalazimiu meceni umjetnosti, Darinki Petrović-Njegoš(1838-1892) čija je ljubav prema umjetnosti, muzici i kulturi donijela novi duh Crnoj Gori. Njenim zaslugama, zvuci klavira koji su prvi put odjekivali dvorom na Cetinju unijeli su prefinjenost klasične muzike u jedan brdski ratnički svijet koji više nije gledao jedino prema bojnim poljima, već i prema zvijezdama kulture i muzike.
Postoji još jedna žena koja je vrijedna pomena, žena koja meni neprocjenjivo znači kao podsjećanje da se uprkos kritikama i osudama ne smijem utopiti u svijet čiji ciljevi nijesu moji.
To je moja prabaka, koja je bila mlada majka, supruga, ćerka i prijateljica. Njen život ruši se kada joj rat oduzima skoro sve što voli. Zajedno sa svojom djecom tražila je način da se bori za bolji život. Njeni književni spisi pomažu mi da razumijem kako rat može uništiti živote i snove, ali ikako žene u tom vremenu pronalaze snagu da nastave dalje, da budu stubovi svojih porodica, da rade ono što vole, budu ono što žele i njeguju ono što im je ostalo. Ponosna sam što nosim upravo njeno ime, žene koja je njegovala sposobnost da voli, čak i onda kada je i sama ranjena, žene koju je odlikovala hrabrost, snaga i smjelost da bude svoja.
Želim da pružim podršku svakoj djevojčici koja nije svjesna svoje vrijednosti, a trebalo bi. Tvoje suze nijesu znak slabosti, tvoji snovi, želje i kreativnost nijesu faza koja treba proći kada odrasteš. Svijet te možda neće uvijek razumjeti, ali tvoj put i cilj nije da udovoljiš svijetu, tvoj put treba da vodi ka tome da prepoznaš svoju dragocjenost, da ostaneš vjerna sebi u svakom trenutku.
I kada te svijet zaboravi, kada te ostavi na ivici tišine, sjeti se, ti si sopstveni svijet, neponovljiva i jedinstvena.
I to je sasvim dovoljno.”
Iz Ministarstva kulture i medija su objasnili značaj i uticaj koji konkursi ovakvog tipa imaju na djevojčice.
„Na ovom konkursu, kroz svoje literarne i likovne radove, učestvovao je veliki broj djevojčica iz cijele Crne Gore, koje su na inspirativan način prikazale doprinos crnogorskih umjetnica našem društvu. Posebno se zahvaljujemo nastavnicima i roditeljima koji su podržali djevojčice u njihovoj kreativnosti, kao i članovima žirija koji su pažljivo ocijenili svaki rad“, navodi se u saopštenju.
Radovi pobjednica biće objavljeni u medijima i na društvenim mrežama MKM-a, dok će prva i druga nagrada uključivati ulaznice za nacionalne ustanove kulture, a treća komplet knjiga“, navodi se u saopštenju.
„Drage naše djevojčice, nastavite da stvarate, istražujete i vjerujete u sebe! Vi ste inspiracija i snaga promjene, i s ponosom znamo da imamo na koga da računamo“, poručili su djevojčicama u Crnoj Gori iz Ministarstva kulture i medija.
