Četrdeset šest dana, šest programskih cjelina i 46 događaja. Od 5. jula do 20. avgusta Bar je još jednom živio sa „Barskim ljetopisom“, festivalom koji je, pred svojim četrdesetim izdanjem, odavno postao važan dio kulturnog života grada. Kada se nakon posljednjeg aplauza podvuče crta ispod 39. izdanja, ostaje utisak o sadržajnom i raznovrsnom festivalu, sa nekoliko izuzetnih umjetničkih događaja, ali i prostorom za ono što bi u narednim godinama moglo biti bolje.

Dvije tačke ovogodišnjeg Ljetopisa ipak se posebno izdvajaju: otvaranje i zatvaranje. I gotovo da bi i same bile dovoljne da pokažu koliko visoko festival može da postavi ljestvicu.

„Cigani lete u nebo“ Pozorišta na Terazijama, predstava kojom je festival otvoren, donijela je u Bar veliki ansambl, balet, hor i orkestar i bila mnogo više od svečanog podizanja zavjese. Bio je to veliki scenski događaj, raskošan i produkcijski zahtjevan, sa energijom koja je odmah na početku odredila ton festivala. Na drugom kraju uslijedio je „Ljetnji muzički vatromet“ sa „Virtuozima“ i maestrom Bojanom Suđićem. Od raskošne pozorišne predstave do vrhunske orkestarske interpretacije, dvije večeri dale su 39. Ljetopisu snažan okvir i pokazale da Bar može ugostiti produkcije koje po umjetničkom nivou pripadaju velikim festivalskim scenama.

Dovedeni su ansambli, umjetnici i interpretatori koji su mogli zadovoljiti i najprobirljiviju publiku. Upravo ta dva događaja, svaki na svoj način, značajno su podigla ukupni nivo festivala. Kada se jednom festival otvori velikim ansamblom, a zatvori orkestrom poput „Virtuoza“, onda je jasno da je publika tokom mjesec i po dana imala priliku da prisustvuje umjetničkim događajima koji se ne mogu često vidjeti u jednom gradu.

Ali vrijednost ovogodišnjeg Ljetopisa nije bila samo u velikim imenima. Njegova širina ogledala se u rasponu od afirmisanih umjetnika do autora koji tek grade svoje mjesto na sceni, od pozorišta i muzike do književnosti, likovne umjetnosti i filma, uz bARS program koji je posebnu pažnju posvetio ljudima, temama i događajima važnim za kulturno pamćenje Bara.

Posebno se, međutim, izdvojio pozorišni program, možda i najzaokruženiji segment ovogodišnjeg Ljetopisa. Nakon velikih glumačkih imena koja su obilježila otvaranje sa predstavom “Cigani lete u nebo” Ivana Bosiljčića, Olivere Bacić i Mione Marković uz balet, hor i orkestar Pozorišta na Terazijama, barska publika imala je priliku da vidi i Marka Janketića, Svetozara Cvetkovića, Svetlanu Bojković i Miloša Bikovića, uz rediteljska imena poput Jagoša Markovića, Kokana Mladenovića, Juga Radivojevića i Dina Mustafića. Različite poetike, teme i pozorišne forme dale su ovom segmentu kontinuitet i raznovrsnost, a uz velika imena regionalne scene učinile ga jednim od najupečatljivijih djelova festivala. Bilo je naslova koji su privlačili široku publiku, ali i onih koji su otvarali ozbiljnije teme i tražili više pažnje.

Upravo je pozorište pokazalo jednu od najvećih prednosti Ljetopisa: mogućnost da se u nekoliko sedmica napravi mala pozorišna mapa regiona i da publika u svom gradu vidi predstave i umjetnike koje inače ne bi imala priliku da prati.

Književni program donio je lijepu širinu od regionalnih književnih imena i putopisnih iskustava do poezije, razgovora o književnosti i autora iz Bara. Anto Tomić, Enes Halilović, Edin Krnić, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Banjanin, Semezdin Mehmedinović, Goran Marković i Vladimir Vujović predstavili su se pred publikom, a posebnu vrijednost večerima dali su i moderatori Miodrag Lekić i Dragan Šoć. Završno veče sa Vujovićem pokazalo je koliko je važno da veliki festival otvori prostor i domaćem autoru koji je već privukao pažnju šire književne javnosti, našao se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu za roman godine i osvojio više regionalnih književnih nagrada, potvrđujući tako sve čvršće mjesto na regionalnoj književnoj sceni.

Književni program je, sa druge strane, možda najjasnije pokazao koliko prostor u kojem se umjetnost događa može uticati i na njenu publiku. Aktiviranjem platoa ispred Dvorca kralja Nikole književne večeri dobile su i one posjetioce koji nisu došli planski. Ljudi sa Šetališta su zastajali, prilazili, slušali i ostajali. To se posebno vidjelo na večeri poezije Mirjane Bobić Mojsilović i Tanje Banjanin, u kojoj su se poezija, muzika i scenski nastup spojili u događaj koji je lako pronalazio put i do publike koja inače možda ne bi krenula na književno veče.

U tome i jeste posebna vrijednost ovakvih prostora. Oni ne okupljaju samo publiku koja unaprijed zna šta želi da pogleda ili posluša, već pružaju mogućnost da umjetnost pronađe i nekoga ko je sasvim slučajno naišao. A kada neko zastane zbog atmosfere, muzike ili glasa, pa ostane zbog sadržaja, onda je kulturni program napravio nešto više od pukog ispunjavanja festivalske večeri.

Likovni program imao je drugačiju dinamiku. Izložbe u galeriji „Velimir A. Leković“ ponudile su različite umjetničke poetike, od savremene figuracije do grafike i skulpture, uključujući međunarodnu izložbu „Internacionalna grafika malog formata – Crna Gora 2025/26“, kao i završnu izložbu Jovete Ljumovića „Bestiarius: Priroda u obliku“.

Program je bio raznovrstan i vrijedan pažnje, ali je istovremeno pokazao da kvalitet sadržaja mora pratiti i kvalitet prostora u kojem se predstavlja. Galeriji „Velimir A. Leković“ potrebno je ozbiljno renoviranje i tehnološko osavremenjavanje. Problem nije samo u izgledu prostora, već i u uslovima u kojima se program odvija. Tokom pojedinih otvaranja izložbi, posebno u toplim ljetnjim večerima, nedostatak adekvatnog klimatizacionog sistema činio je boravak u galeriji izuzetno napornim. Publika i umjetnici tada se, pored izložbe, bave i vrućinom.

To je detalj koji možda djeluje tehnički, ali nije nevažan. Kulturni prostor mora biti prijatan i funkcionalan i za umjetnike i za publiku. Ako se u njemu predstavljaju značajni autori i vrijedna djela, onda bi trebalo obezbijediti i uslove koji omogućavaju da se izložba zaista doživi. Dobra umjetnost zaslužuje dobar prostor, ali i prostor u kojem je moguće normalno boraviti.

Filmski program imao je prepoznatljivu autorsku liniju. Publika je mogla da pogleda ostvarenja značajnih evropskih i svjetskih reditelja, ali i domaću produkciju, među kojom se posebno izdvojila „Vidra“ Srđana Vuletića, uz razgovor sa filmskom ekipom. To nije bio program koji je išao za najlakšim izborom i najvećom posjećenošću, već za filmovima koji imaju svoju publiku i zahtijevaju određenu vrstu interesovanja i pažnje. Takav program važan je za festival koji želi da zadrži umjetnički kriterijum i publici ponudi nešto više od očekivanog.

bARS je i ove godine imao posebnu dimenziju jer je pažnju vraćao na ljude, događaje i mjesta važna za barsko kulturno i istorijsko pamćenje. Kroz izložbe, fotografije, muzičke programe i razgovore podsjećao je na različite slojeve života grada, a posebno se izdvojila završna izložba “Inex: Nakon ‘Zlatne obale‘“, umjetnice iz Beograda Maše Seničić, koja je kroz dokumente, fotografije i sačuvanu građu podsjetila na jednu važnu epohu razvoja Bara.

Zanimljiv spoj lokalnog i međunarodnog donio je i nastup Marka Vukosavovića, svjetski poznatog stručnjaka iz oblasti finansija koji živi u Njujorku, a čije su porodične veze sa Barom, posebno sa ocem, generalom Raškom Vukosavovićem, bile povod za istraživanje teme crnogorskog antifašizma i Drugog svjetskog rata, koje je rezultiralo knjigom „The Finest Sons and Daughters“ („Najsvjetliji sinovi i kćeri“), koju je napisao na engleskom jeziku. Tako je  bARS kroz savremene umjetničke forme otvorio nova čitanja barske prošlosti.

Potpisniku ovih redova jedna zamjerka ostaje posebno vidljiva. Stari Bar nije bio iskorišćen u mjeri u kojoj bi mogao i trebao biti. Tek je nekoliko sadržaja našlo put do njegovih kamenih trgova i scena, iako je teško zamisliti prirodniji ambijent za jedan ljetnji festival. Njegovi zidovi, trgovi, istorija i mediteranska atmosfera gotovo sami traže pozorište, muziku i književnost.

Organizatori su izbor lokacija objasnili kapacitetom Ljetnje scene u Starom Baru, na kojoj može stati približno upola manje publike nego na sceni ispred Doma kulture. To jeste razumljiv argument, posebno kada je riječ o velikim produkcijama. Ali, Stari Bar ne mora biti prostor samo za velike predstave. Njegovi trgovi i kameni ambijent idealni su za manje pozorišne forme, književne večeri, koncerte, kamerne programe i različite druge sadržaje.

Zato bi za naredna izdanja trebalo pronaći način da Stari Bar bude više od povremene festivalske adrese, ne samo zbog njegove atraktivnosti već i zato što je njegov ambijent sam po sebi dio umjetničkog doživljaja. Uostalom, „Barski ljetopis“ nije samo ono što se događa na sceni, već i prostor u kojem se događa.

Ovo izdanje festivala odvijalo se u posebno zanimljivoj godini za barsku kulturu. Paralelno sa Ljetopisom završena je velika rekonstrukcija Dvorca kralja Nikole, jednog od najvažnijih kulturno-istorijskih prostora grada, a Kulturni centar Bar obilježio je 50 godina rada.

Tako se 39. „Barski ljetopis“ našao između dva velika događaja: završene obnove jednog od simbola kulturnog identiteta Bara i jubileja ustanove koja već pola vijeka učestvuje u njegovom kulturnom životu. To je dobar trenutak za razmišljanje o tome kako postojeće prostore učiniti još boljim i kako ih sadržajnije uključiti u buduće festivalske programe.

Pred četrdesetim izdanjem, „Barski ljetopis“ već ima ono što se ne može napraviti preko noći, tradiciju, publiku i ime. Sada je važno sačuvati ono što funkcioniše, a istovremeno imati dovoljno hrabrosti da se neke stvari mijenjaju, jer festival koji traje gotovo četiri decenije ne živi samo od tradicije. Iza njega su decenije susreta, aplauza, izložbi, knjiga, glumaca, muzičara, pjesnika, filmskih priča i ljetnjih večeri koje su ostale u sjećanju mnogih generacija Barana.

Svako od nas bi, prema sopstvenim afinitetima, mogao ponešto dodati programu, promijeniti raspored, poželjeti neku drugu lokaciju ili još nekog umjetnika. No, festival koji bi odgovarao svakom ukusu vjerovatno ne postoji. Važnije je da ima dušu. A „Barski ljetopis“ je ima.