Gost 53. izdanja emisije “Priče s Baranima” bila je Ljiljana Vujović (1961), predsjednica NVU Žene Bara, kćer poznatih muzičara Mikija Jelenića i Vinke Kestner, “Pristanjanka, Starotopoličanka i Starobaranka”, kako je sama rekla.
Priča je započela pričom o majkinoj i očevoj karijeri prije njenog rođenja.
“Majka Vinka je bila solista Radio Titograda, u ono vrijeme jedna od najperspektivnijih u republici, dijelila je binu sa Lolom Novaković, Nikolom Karovićem, pjevala uživo sa orkestrom u programu radija, ali je ljubav prevagnula i odrekla se svega da bi živjela sa ocem. Otac je bio mangup, jedinac među šest sestara, odlučan da radi šta hoće. Bio je odličan đak, multiinstrumentalista Muzičke škole ‘Njegoš’, apsolutni sluhista, prva truba Crne Gore, ali i jedinac. Moja baba je znala da kaže kad se naljuti na njega: ‘Đe mi Bog ne dade još šest kćeri, no tebe’, a obožavala ga je. I ona i svih šest njegovih sestara.
Upoznali su se u muzičkoj školi, otišli skupa na jedan put, gdje se rodila ljubav. Tako je majka Vinka, jedinica-mezimica iz kuće Kestnera u Titogradu odlučila kao srednjoškolka da pobjegne sa mojem ocem Mikijem, takođe srednjoškolcem i da ostanu zajedno. U familijama je za njima krenula pomama i potraga, a oni su pobjegli u Svetozarevo, kod tatine ujne. Na kraju se saznalo gdje su, pa su baba i stric Branko pošli tamo, gdje su se moji roditelji vjenčali. Vratili su se na Pristan i tu dobili mene, pa brata”.
Kako kaže, ogroman uticaj na njeno djetinjstvo imalo je šest tetaka, ali i ujčevina.
“Najstarija tetka Vjera udata je bila za Sima Matkovića koji je radio u Lučkoj kapetaniji; druga, Vojka, udala se za poznatog ronioca Spasoja Nenadića; treća, Vasiljka, za Dilja Pavlovića iz Brbota, čitav život je provela na Tabiji; četvrta Đina se nikada nije udavala a bila je prva generacija maturanata u Baru, kasnije bila je profesor s/h i ruskog jezika; peta tetka Marijana se kao studentkinja udala u Zagrebu i ostala tamo, a najmlađa tetka Buba se udala za Damjanovića iz Pljevalja. Ona i njena drugarica Stanka Perić su me kao učenice Poljoprivredne škole vodile u Zabran, kod štala gdje je škola držala krave i bikove, u velike uređene voćnjake…
Velika je razlika bila u porodicama mojih roditelja, u načinu života, shvatanjima. Sa jedne strane Jelenići – priganice, hleb i raštan, a s druge Kestneri – šnenokle, torte, komisbrodi… Majčina baba je bila jedinica među nekoliko braće iz roda Gvozdenovića i vratila se sa Korčule da gradi Podgoricu na poziv kralja Nikole. Majčina mama je od Demirovića, stare katoličke familije sa Gretve. Na drugoj strani su prvoborci partizani, stričevi Branko i Ljubo, pa baba Mara koja je nosila poruke logorašima i partizanima od Pristana do položaja.
Ujak Josip Jozo Kestner je najpoznatiji od majčine familije, bio je član ‘Revisa’, pa bubnjar najpoznatije crnogorske grupe ‘Makadam’. On nas je kao male čuvao vrlo često, s obzirom da smo rasli uz majku koja je puno radila u Luci još od šezdesetih. Vodio nas je u ‘Inex’ gdje je svirao s ‘Revisima’, tamo je imao sobu, pa smo ostajali da prespavamo i da se kupamo na plaži. Bio je svuda u centru pažnje, izuzetno lijep, puno je djevojaka jurilo za njim“.
Prva sjećanja su Ljiljani vezana za Pristan, i kuću na velikoj poljani, pored Pjace.
“Tu su živjeli Đukovići, Todorovići, Žabelji, Čurovići, porodica nuna Jova Jovanovića, preko puta je bila kuća Ivana Buntića, a pored nje džardin moje babe. Glavna zabava nam je bila preskakanje betonskih stolova na pjaci, kad se ona popodne zatvori. Jedan puteljak pored kuće nuna Jova je vodio na nasip gdje su se nekad držale kapunijere u kojima su bili gurići, a mi smo im sa babom nosili hranu. Sjećam se i jedne strašne poplave pri kojoj se babi udavilo 12 ili 15 svinja, bio je to strašan udar na ekonomiju familije. Žene su širile bijele čaršave ispod ogromnih stabala murvi, pa se treslo drvenim tršljakama kako bi se pekla rakija murovača. Svi su dolazili kad se kolju prasad, pravile su se mobe…
Kod nas, bar što se mene tiče, nije bilo nekakve velike šetnje daleko od kuće. Čak sam, da bi išla u bioskop koji je nekih 200 metara udaljen od nas, morala babu da molim danima unaprijed da me pusti na projekcije u pet popodne. A obožavala sam da gledam Tarzana kako roni i rva se sa krokodilom. Brat Željko, godinu i po mlađi od mene, bio je moja sjenka. Sva moja sjećanja, do 1987. kad nas je napustio, vezana su neraskidivo za moga brata. Svugdje je bio sa mnom.
Još tada na Pristanu imala sam neke prve verzije Barbika. Šili smo im haljine, oblačili ih, izmišljali razne scenografije, onda smo igrali lastike, hulahopa, školice… Nisam imala baš mnogo drugarica tu, jedino Nenu Todorović. Kod kuće Mace Dabovića postavljale su se ogromne ljuljaške, kao da smo nebo dodirivale nas dvije ljuljajući se. Jedno vrijeme smo išli u vrtić na Pristanu, u kući preko puta Jovovića, i prva asocijacija na to mi je nezaboravni miris krofni. Onda je stigla Druga osnovna škola i učiteljica Stanka Ćetković, stroga, ali pravična i dobra. Ostavila je pečat na naše živote. Jednom je majka bila na roditeljskom, a Stanka joj je rekla: ‘Bože, što je sa ovim đetetom, vrti se stalno. Čini mi se kao da ništa ne sluša, ja je pitam a ona sve zapamtila”.
Ljiljana ističe da je imala pet godina kad su se njeni roditelji razveli, što nije bila praksa u Baru tada.
“Brak je vrlo turbulentan, a razvod još i više. Činilo se da je cio Pristan saosjećao sa tom činjenicom, ili je komentarisao, prvo – jer su brakovi najčešće ‘čuvani’ po svaku cijenu trpljenja, a drugo – to je taj osjećaj Pristana kao porodice, i svi sve znaju. Svaki razvod duboko utiče na djecu, i na nas dvoje je, naravno, a meni je jedan dječak nakon nekoliko godina čak bio rekao da ne može da se druži sa mnom jer su moji roditelji razvedeni. No, majka Vinka i otac Miki su ostali bliski čitav život zbog djece, vezivalo ih je prijateljstvo do kraja očevog života”.
Ljiljana i Željko su ostali da žive s majkom, a ona je mnogo radila. Konce je u svojim rukama držala baba.
“Sve je bilo pod njenim budnim okom, izuzetna žena, skoro nepismena a prepametna, oštra, no pravična. Imala je svoja pravila koja smo morali da slušamo. Znala je da dovodi komšinice da im ja čitam tekstove iz novina, pa da se onda ona zori. Za svaki završetak školske godine, kad bih dobila kao odličan đak knjige s posvetom, baba se svima hvalila. Ali je bilo i dana kad sam od nje bježala ispod bračnog kreveta, a ona se saginjala da me štapom drvenim od metle dohvati. To je naročito bilo kad bi nas za 1. maj, rođendan moga brata, po tradiciji, divno svečano obukla, pa smo šetali do ‘Obale’, gdje je živjela tetka. Onda bi po dolasku kući morali sve to da skinemo. Ja nisam živa htjela da skidam tu divnu garderobu: haljinu, heklane bijele čarapice i crvene lakovane cipelice. Onda bi krenuo moj plač i histerija, koja se završavala sklanjenjem pod krevet. Na kraju bih izašla pred nju i umilno rekla: ‘Mila baba, oprosti, neću više nikad’ i sve bi bilo zaboravljeno”.
Posebno osjećanje Ljiljana ima prema Starom Baru, naročito Gretvi.
“Majčina majka je iz Gretve, od Demirovića, mnogo smo vremena proveli gore. Pored moga mlađeg ujaka Srećka, koji je tu rastao, patim Senadu i Dina Kacića, sestre Nihadu i Mimicu Krčiković, pa u zgradi Gimnazije Veska Milovića, pa Zijadu i Dina… Najviše pamtim Gretvu po odlascima na ponoćne mise na katolički Badnji dan. S obzirom da su moji roditelji bili različitih vjeroispovjesti, slavili smo i katoličke i pravoslavne praznike. ‘Ponoćke’ su mi urezane u sjećanje po divnom urađenom Betlehemu, glasu časnih sestara i divnim ljudima svih vjera koji su se okupljali. Tada i nismo znali ko je ko, naročito mi mlađi, jer je to vrijeme bilo ono ‘svi su praznici naši’. I bili su, jednako smo ih slavili”.
U Ulicu maršala Tita je porodica prešla 1964, u zgradu „Jedinicu“ iznad portuna, „Dragicinog frizerskog salona“ i kafane ‘Mornar’.
“Naša zgrada je bila spojena sa ‘Trojkom’ gdje su živjeli Vickovići, Nikočevići, sestre Čejović, pa nam je bilo interesantno da preskačemo kod njih, s jednog na drugi krov. Bilo je opasno, trebalo je preskočiti tih 70 cm s zgrade na zgradu. Brat je bio beba kad smo se doselili, iznad nas je živio Boško Milošević, prve komšije Vukčevići, pa Tuzlančići, Krstonošići, Sinanovići. Prednji balkoni ispred ulaznih vrata bili su spojeni, a s druge strane balkoni su gledali na Zimsko korzo.
Kad nam je trebala nešto majka, išli smo u kancelariju Luke, iznad apoteke gdje je radio apotekar Rajber, danas je tu banka. A kad se otvorio ‘Vračar’, bio je kao svemirski brod, šarenilo puno divnih proizvoda. Išla sam i tu u vrtić, u podrumu ulaza blizu Zelene zgrade. Moj brat i njegova najbolja drugarica Tanja Sekulić se nikako nisu slagali sa vaspitačicom Lolom Tatar, pa su stalno bježali.
U zgradi ‘Šestici’ smo pravili neku vrstu pozorišnih predstava. U hodniku zgrade je bio izdignut plato i to je bila pozornica. Sekulići – Tanja, Ljubinka i Ljubo, Snežana Jovanović, sestre Suzana i Tanja Ivanović, Olja Mrčarica i njene dvije lijepe sestre… Tu smo održavali priredbe na kojima je nastradalo mnogo žipona i suknji moje majke, jer im se gubi svaki trag. Mogli smo pjacu da vidimo s balkona, iza današnjeg ‘Turista’, a i more nam je bilo bliže, tu iza parapeta, plaža je bila veća, nismo tu išli samo na kupanje, već su tu familije dolaze da se predani, ponese se hleba, sira i paradajza.
Jedine batine koje sam dobila u životu bile su vezane za plažu – pobjegla sam sa društvom iz zgrade na more, iako mi je bilo zabranjeno. Izađem ja iz vode, a drugarice mi kažu da me tražila majka po plaži. Kao bez glave trčim kući, vidim nju, nagnula se preko balkona, uđem i eto…“, ističe Ljiljana Vujović, uz opasku da se posebno sjeća kad je zasađen drvored ispred vrtića i zgrade Elektroprivrede (danas CB) i preko noći se napravila ulica kad je trebao Tito da dođe: “Sjećam se i igranki u Poljoprivrednoj školi, ali i kad je Mikica Mašanović držao diskoteku u bunkeru pored Dvorca, bilo je moderno da se nose tregeri sa majicama kratkih rukava”.
Vannastavni programi uključivali su razne aktivnosti.
“U Izviđački odred ’24 novembar’ sam ušla odmah na osnivanju 1975. Dvije godine kasnije išla sam na Susrete izviđača u Skoplju, i to najviše pamtim po dijelu iznad grada gdje je bila velika diskoteka, koja je imala pod u kome su bila svijetla kao light-show. Pamtim bureke koje smo rano ujutro jeli šetajući skopskim ulicama. Bila sam i na logorovanju u Dobroj Vodi, sa Đokom Perčobićem, Tanjom Masoničićem…
Sa ekipom prve pomoći koju su spremali Milena Šoć i Mićo Živanović, pobijedili smo na saveznom takmičenju. A 1976. i 1977. bila sam vodonaša na dvije radne akcije, ORA Sava kod Zagreba, i ORA Bubanj potok kod Beograda. Komandir je bio Meto Prconjić. Na prvoj ORA traser nam je bio Milo Tadić, a na drugoj Mićo Masoničić“.
Ljiljana Vujović, tada Jelenić, smatrana je za najperspektivniju mladu barsku pjevačicu, još od djetinjstva.
“Pjevala sam često, ali najviše pamtim jedan meni, kao maloj, traumatičan događaj. Otac je tada živio u Nikšiću i radio u ‘Zahumlju’. Iz želje da se pohvali pred prijateljima, dao mi je da na mikrofon otpjevam pjesmu koju sam inače odlično izvodila ‘Kud plovi ovaj brod’. Kad sam počela, od silne treme to sam otpjevala tako da je na sve ličilo osim na tu pjesmu Radojke Šverko.
Moji javni nastupi počeli su na Prvom glasu Bara 1975, u bioskopskoj sali na Pristanu, gdje sam nastupila sa drugaricama Ljiljom Marković, Nevenovom sestrom, i Marinom Nejasmić. Onda sam 1976. u Domu kulture, tek otvorenom, sama učestvovala i osvojila prvo mjesto i pehar. Poslije toga sam se pojavila kao mladi izvođač na Titogradskom proljeću, sa autorskom pjesmom ujakovih kolega Džileta Kalezića i Minja Perića. Zanimljivo, te godine je moj otac sa drugom pjesmom i izvođačem učestvovao na istom festivalu. Kad sam završila sa izvođenjem moje pjesme došao je da čestita, oduševljen. A bila sam i ja sluđena, pjevala je Branka Šćepanović, našla sam se pored zvijezda koje sam samo na televiziji gledala.
Tata je imao velike planove sa mnom, čak je komponovao i jednu pjesmu koju sam trebala da izvodim na narednom festivalu, ali sam se ja rano udala, dobila dijete i sve se prekinulo. Iz trećeg srednje sam se udala, u junu, četvrti sam ispolagala vanredno u avgustu, a u septembru polagala prijemni u Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Harmonika je bila obavezan dio ispita, otac me pripremao. Nosila sam sa svojih 45 kila harmoniku od ‘Borova’ do Lamela, rebro mi je jedno iskočilo od upornog vježbanja harmonike“, kaže Ljiljana, uz sjećanje da je “sa Mikom Krstić bila prateći vokali ‘Napokonu’ u Domu kulture, u školi u Ostrosu…”
Neizostavna starotopolička tema je zemljotres iz 15. aprila 1979. godine.
“Taj se dan ne zaboravlja. Kad je bio prvi udar, brat Željko je krenuo da me budi, a majka je izašla u trgovinu, pa smo bili sami i zaključani. Dok me budio, počeo je drugi udar, mnogo jači. Počeli smo da bježimo, on je vriskao, a ja gledala u stranu, zid se otvarao i vidjela se zgrada ‘Šestica’ kroz rupu. Padali su plakari, a moj pas Truksi, francuska sivosrebrna pudla koju je moja majka kupila samo da ne bih sa ulice dovlačila sve moguće pse koje sam srijetala, odskakao je od fotelje. Tada sam, sjećam se, pomislila: ‘Ovo je kraj’ i nisam se uplašila toliko.
Strah je nastao tek kad smo izašli iz zgrade. Stepenište polurazrušeno, procjepi u betonu ispod našeg balkona, otac koji vrišti i trči da nas nađe, komšinice koje su padale u nesvijet, gomila, prašina odsvuda, najgori mogući zvuk tutnjave koji nas je ubijao u pojam. U svoj toj nesreći imala sam i sreću. Naime, upisala sam Srednju turističku u Budvi, ali je bila nedjelja pa nisam otišla na časove. Učionica mog odjeljenja u starom gradu je bukvalno srušena do temelja, i ne bismo imali šanse da preživimo“.
Ljiljana Vujović je gostovanje u “Pričama s Baranima” Radio Bara zaključila sjećanjem na pokojnog brata Željka: “Bio je divni, topli glas Radio Bara, kojeg su svi voljeli da čuju. Muzikalan, ali okrenut crtanju i slikanju. Poliglota, govorio je nekoliko svjetskih jezika. Bio je divno dijete. Njegovi ispadi u djetinjstvu su bili vezani isključivo za ličnost njegove nerazdvojne Tanje Sekulić, jer ga je navodila na nestašluke. Najbolje u porodici pamtimo kad su jednom prilikom htjeli da skaču sa prozora zgrade da bi isprobali tek izniklu meku zelenu travu. Srećom, vidjela ih je teta Mara Sekulić i trčala bez duše da ih skine s prozora”.
