Gost Milana Vujovića u “Promenadi četvrtkom“ bio je Luka Drašković, prvi velemajstor u istoriji Bara.
RB/BI: Luka, dobar dan i dobrodošao na talase Radio Bara. Da je televizija u pitanju, sad bih ustao i izljubio te u oba obraza, da ti i na taj način čestitam ovaj veliki uspjeh barskog i, naravno, crnogorskog šaha. Ti si prvi velemajstor u ovom gradu, tek četvrti koji je to uspio u Crnoj Gori, poslije Božidara Bonje Ivanovića, Nebojše Nikčevića i Nikole Đukića. Jer, rođeni Podgoričanin Dragoljub Minić živio je van Crne Gore kad je 1991. godine dobio počasnu titulu velemajstora, a Dragan Kosić, Milan Draško i Dragiša Blagojević su, ako se ne varam, sa tom titulom, svojevremeno i došli u Crnu Goru i na radost šahista, trajno se nastanili u njoj.
Drašković: Jeste, tako je.
RB/BI: Treći bal za velemajstora osvojio si nedavno na Cetinju. Ne samo da si osvojio treći bal, nego si i preskočio rejting od 2.500 poena, tako da ti je titula velemajstora zagarantovana. Titulu si osvojio na tri turnira i to: 2017. u Srbiji i ove godine u Turskoj i Crnoj Gori. Jesam li dobro sve ovo rekao?
Drašković: Tačno tako.
RB/BI: Gdje ti je bilo najteže na ta tri turnira?
Drašković: Osvajanje prve norme bilo je baš onako napeto. Čini mi se, startovao sam sa dva i po iz pet, a deset kola se igralo i trebalo je onda pet iz pet za velemajstorsku normu. Nisam ni sanjao da ću uspjeti, samo sam odrađivao partiju po partiju i nekako sam te partije dobijao, ne znam ni sam kako. Dobio sam i velemajstore, Damjanovića, Bogosavljevića i Draška, na kraju i intermajstora Martića, a prije toga je bio jedan momak, FIDE majstor iz Turske. Otvarale su se pozicije i uspio sam nekako da ispunim normu. Nakon toga nisam našao tu istu dobru formu na narednim turnirima. Tačno pet godine je prošlo do osvajanja druge, pa i ove, treće norme. Ali eto, nekako su se poklopile kockice. Ova dva turnira sigurno su bila teška, i Turska i Cetinje. Od starta je to išlo pobjeda-remi, pobjeda-remi, držao sam se stalno tu i bio sam u poziciji da mogu da „šutnem na gol“ i to sam iskoristio.
RB/BI: Ti si velemajstor, Ljubo Živković je internacionalni majstor, Miloš Pečurica je osvojio tri bala za titulu internacionalnog majstora, ali mu nedostaje rejting, od 2.400. FIDE majstori su još Milinko Rabrenović i Milan Minić, a nacionalni majstori Maksim Lutovac i pokojni Momčilo Vuković. To su oni igrači koji su u ovom gradu odskočili malo od nas, majstorskih kandidata. Tradicija postoji, sa tobom i Milošem tu je i snaga, što znači da bi se u perspektivi moglo napraviti jedan dobar, jak šahovski klub u ovom gradu.
Drašković: Sigurno da su ljudi koje ste naveli sjajni igrači i ljudi. Eto, da probam da budem objektivan, pošto mi je Pečo odličan drug: ja njega vidim kao intermajstora već duže vrijeme. Ali prosto, okolnosti, inflacija rejtinga koja se dešava u svijetu šaha zbog koeficijenata možda mu je otežala put do rejtinga 2.400. On nesporno ima i znanje i snagu, tako da se nadam da ćemo ga uskoro vidjeti kao intermajstora. To je i pokazao na nedavnom šampionatu Crne Gore, gdje je bio, do dva kola prije kraja, mislim čak i do posljednjeg kola, u prilici da osvoji titulu. Ostaje mali žal za tom titulom, ali vjerujem da će on biti pokretač mlade generacije.
RB/BI: Zamisli ekipu iz Bara sa dva igrača preko 2.600 poena, iz neke zemlje u okruženju, ne moramo predaleko da idemo, pa Drašković i Pečurica i onda neka se tvoj brat Davor i momci bore za peto i šesto mjesto u sastavu.
Drašković: Pa jeste, bila bi dobra ekipa.
RB/BI: Još da kažem slušaocima Radio Bara, ti si član „Elektroprivrede“ iz Nikšića sa kojom si prošle godine osvojio titulu državnog prvaka u ekipnoj konkurenciji.
Drašković: Da. „Elektroprivreda“ je osvajala ranije titule, ali mislim da je to moja prva otkad sam njen član. Ove godine smo osvojili i kup, tako da nas je, uslovno rečeno, krenulo. Vidjećemo ove godine, biće jaka konkurencija, očekujem veliku borbu. Pojačale su se mnoge ekipe i Premijer liga napreduje iz godine u godinu. Ali mislim da bi bilo lijepo imati tu i jednog jakog predstavnika iz Bara. Ne vidim razlog zašto ne.
RB/BI: Tako je, evo, nadam se da će te ugostiti oni koji bi trebalo da te ugoste poslije ovog velikog uspjeha i da će i tu biti riječi o stvaranju jakog šahovskog kluba u Baru. Ti si prošle godine osvojio i titulu prvaka Crne Gore. Prvi put jedan rođeni Baranin je postao prvak Crne Gore. Jer, da upoznam slušaoce, 1959. Momčilo Vuković je živio na Žabljaku kada je osvojio titulu, a 1963. Maksim Lutovac u Beranama. Poslije su se, naravno, doselili u Bar i znatno podigli nivo drevne igre u ovom gradu, a ti si rođeni Baranin, prvi i zasad jedini koji je osvojio titulu prvaka Crne Gore. I to je bio svojevrstan podvig, a poslije toga si pobijedio u doigravanju, odnosno u plej-ofu i izborio pravo da predstavljaš Crnu Goru na Svjetskom kupu, što je takođe veliki uspjeh.
Drašković: Jeste. Tih dana, na Svjetskom kupu, nisam bio baš u svom elementu, ali da, taj veliki uspjeh prošle godine, ta cifra od 98 odigranih partija za mene je rekord. Svaka partija je na svoj način doprinosila mom napretku i eto, desilo se to što se desilo. Ove godine opet 59 partija, mislim da je sve to uticalo na osvajanje titule, dakle, i rad i veliki broj odigranih partija. Znamo svi da ne može rad bez igre, a ni igra bez rada, da napravi rezultat. Eto, možda se sad to sve nekako složilo da napravim ovaj preskok preko 2.500, što mi je, vjerovatno, negdje u mozgu, iako možda podsvjesno, bila neka blokada da bih krenuo naprijed. Mislim da će od sada ići sve na bolje.
RB/BI: U septembru puniš 27 godina, iz svega ovoga zaključujem da ćeš nastaviti punom parom ka 2.600 poena. Vječita je dilema: da li profesionalni šahista ili orijentacija na nešto drugo, jer od šaha „nema života“. Toliko je potcijenjena ova drevna, misaona, intelektualna igra, sport, kako god hoćemo, u ovom našem društvu, da je to katastrofa. Da li si odlučio šta ćeš dalje?
Drašković: Nisam još, vidjeću. Ali činjenica je da naš Savez radi dobro i bori se, čini mi se, za bolju poziciju u društvu. Veliki broj organizovanih turnira i prošle i ove godine, i ulaganje i u mene i u naše najmlađe igrače, i u velemajstore da ostanu tu da se bore. Mislim da bi, zaista, mogli napredovati na toj nekoj crnogorskoj skali sportova. Vjerujem da to i zaslužujemo svojim zalaganjem i nastupanjem. Nastupamo jedne godine na Evropskom prvenstvu, druge na Olimpijadi, tako da očekujem i nadam se, stvarno, da ćemo biti malo priznatiji.
RB/BI: Dakle, nisi još odlučio da li ćeš se profesionalno baviti šahom?
Drašković: Nisam, zato što nije potpuno izvjesno kako bi se to sve odvijalo. Čak sam počeo, kako zbog korone nije bilo turnira, da radim malo i kao trener, on line. Imam par učenika i tu sam našao neku motivaciju za sebe i neko novo zadovoljstvo. Taj osjećaj zadovoljstva kad pratite vašeg učenika kako se razvija i igra dobro, mislim da je jednako onome kad vi sami pravite neke dobre rezultate. Tu sam se, naravno, ograničio, prije svega zato što ne mogu da posvetim zbog svoje igračke karijere, pažnju na previše ljudi, na par dječaka kojima sam se stvarno dao i trudim se da napreduju uz mene.
RB/BI: Čekaj, zar ne bi ti trebalo još da budeš učenik, po mom sudu, nekog svjetskog velemajstora, da se država potpuno posveti tebi, ako ne ovaj grad, onda država, da ti nađe profesionalnog trenera sa kojim ćeš raditi čitave godine? Kad već imamo takav biser u svom malom gradu i u ovoj maloj državi, to bi trebalo izbrusiti i napraviti od njega velemajstora na svjetskom nivou.
Drašković: Ne mogu se žaliti, stvarno. Radio sam sa vrhunskim velemajstorima sa područja bivše Jugoslavije, tako da mislim da mi nije falilo škole, što se toga tiče. Sad u posljednje vrijeme radim više sam, nekako otprilike znam i imam dovoljno iskustva da vidim gdje i kako nakon svojih odigranih partija treba da se razvijam. Naravno da uvijek trener dobro dođe, neka iskusnija misao i ruka da vas vodi. Sigurno ću nastaviti da s nekim trenerom radim u budućnosti, ali ne vjerujem da će to biti trener kao trener, više kao sekundant ili možda kao pomoć u priprema pred neki turnir ili nešto u tom smislu.
RB/BI: Da ne licitiram sa imenima, neko će odmah pogrešno protumačiti iz koje bih ti zemlje preporučio šahovske učitelje.
Šah je za vrijeme korone doživio nevjerovatan bum. Krećem od sebe, od mog totalnog amaterizma, svaki dan po jedno sat-dva sam igrao šah, ako ne i tri sata dnevno. Pretpostavljam šta ste tek vi radili, koji ste naučili da igrate na turnirima, jer niste mogli da idete nigdje da se takmičite, nego ste bili prinuđeni da budete uz kompjuter, uz lap top.
Drašković: Da, to je stvarno bila ogromna promjena. Od onog prvog šoka, od marta-aprila 2020. do negdje novembra, na sajtu chess.com, gdje se dosta igra, povećan je broj računa, mislim, sa milion na četiri miliona, neka tako cifra. Ogroman, ogroman skok.
RB/BI: Četiri puta više u svakom slučaju.
Drašković: Naravno, čak je i Google izbacivao neke statistike. Mislim da je na kraju te 2020, da li najtraženija ili druga najtraženija pretraga bila „How to play chess“. Ukucate how to, izlazi vam play chess u nastavku. Potpuno je to bilo nešto novo za nas šahiste. Sjećam se da smo organizovali turnire on line, pa se tu skupilo dosta ljudi. Napravili smo našu grupu „Crna Gora korona“, ne znam baš kako smo je nazvali, i tu smo svake noći organizovali turnire, družili se i stvarno, bilo je lijepo koliko je moglo biti u tom periodu. Mislim da je tad skočilo interesovanje za šah u svijetu a da se to odrazilo i kod nas. Veliki broj ljubitelja šaha su mi slali poruke, pitali kako, šta, govorili da nisu znali da je ovoliko zanimljivo…
RB/BI: Misliš li da on line igranje ima perspektivu ili je face to face, ipak, neprevaziđeno kada je šah u pitanju?
Drašković: Sigurno je da je neprevaziđeno, psihološki momenat se gasi ili svodi na minimum. Ali kao neka alternativa, vjerujem da vrijedi. Evo, gledajući sad s moje tačke, ili s tačke nekog ko hoće da se bavi šahom ili igra već ozbiljno, kao na neki alat za treninge on line je izvanredan. Jer, možete da otvorite account i pod svojim imenom, možete i kao trening account, pa onda na njemu da vježbate otvaranja koja ste radili dugo, jer prije niste imali gdje da to vježbate, plus vam ostane sve zapisano. Poslije možete to da analizirate, tako da, kada dođete na turnir i odigrate prvi put neko otvaranje, vama to nije novo, a protivnik će možda misliti, na osnovu baze podataka, da vam je to u stvari prvi put da igrate, a vi ste odigrali „xy“ partija zahvaljujući internetu i već ste iskusni. Eto, ipak sam za te starije metode, za face to face i sve to što kažete, ali moramo se prilagođavati, pitanje je gdje ćemo završiti ako ne koristimo ovu tehnologiju. Dolaze djeca, koja su izvanredna, brzo napreduju, rade po cijele dane i gledaju od Youtube do chess.com, veliki je izbor sajtova, knjiga, kurseva. Jaki velemajstori su se ubacili da to snimaju, tako da je sad sve tržište, ne bih rekao nesređeno, ali na neki način ko šta stigne gleda, uzima, skida, kupuje… Veliki bum se desio, svakako.
RB/BI: Ali taj psihološki momenat je zaista bitan, ako ne i najvažniji u jednoj šahovskoj partiji. Kad si prvi put sjeo preko puta mene, mislim da nisi mogao da dohvatiš onaj osmi red, pomislio sam: Vidi ovoga dječaka kako sijeva ovim bistrim očima, sad će da me pomete. Da li si me pomeo u toj ili nekoj od narednih partija, mislim da su bile u pitanju brzopotezne partije, ne sjećam se. Moguće da sam te prevario u toj prvoj partiji i remizirao, tad i nikad više, ali taj psihološki momenat je nevjerovatan, kad sjedneš preko puta nekog a znaš da je bolji od tebe, to mnogo znači za ishod šahovske partije.
Drašković: Sigurno. Možda nisam bio dovoljno jasan. Ne mislim da turniri treba da se održavaju on line. Nipošto. Ni da se to rejtinguje za ove poene što mi igramo. To nikako. Ali, rekao sam, kao trening, to je u redu. Ovo što kažete, taj psiholiški momenat, uvijek je bitan, od kad ste dijete pa do starosti…
RB/BI: A šah je čudo: možeš da igraš sa 80 godina i dobijaš dječaka od 15-16, u naponu snage. Ni u jednom drugom sportu, fudbalu, košarci, trčanju, bilo čemu, osamdesetogodišnjak ne može da igra sa dvadesetogodišnjakom. A u šahu može da mu bude ravnopravan.
Drašković: Da, može, i ravnopravan i bolji. To je stvarno nešto specifično i teško je to približiti nekome ko je potpuno van šaha. Nego, na konto ovog psihološkog momenta, tokom ovog velemajstorskog turnira, igra se sada i Evropski školski kup na Cetinju. To je jedno jako takmičenje koje je Šahovski savez dobio priliku da organizuje. Baš sam posmatrao neke partije te djece, pa sam vidio i neke situacije gdje jedan dječak ostavlja džabe lovca. Naravno, spremio je mat u slučaju da protivnik pojede lovca i sad se on hvata za glavu, pa kao gleda gore, pa briše i oči kao da će da plače…
RB/BI: „Da li je moguće da ovako previdim…“
Drašković: Da, sad ne govorim ko su. Uglavnom, ovaj dječak što je iz naše zemlje ipak je skontao, i po pokretima i normalno, po poziciji, tako da nije uletio. Ali eto, taj psihološki momenat kreće od tih samih početaka, a poslije su tu neke možda prefinjenije metode. Ja se stvarno ne služim previše time, fokusiram se na tablu i puno ne gledam okolo, ali sigurno da takvih stvari ima. I češanja po glavi i tako dalje.
RB/BI: Čini mi se, Luka, da si psihološki dosta jak jer odlučujuće partije uspiješ da privedeš kraju. I na prvenstvu Crne Gore, kad je bilo za titulu, za Svjetski kup kad je bilo ono takmičenje, onaj play off i finale, evo i sada, remi protiv ovog jakog ruskog igrača na Cetinju. Trebalo je to odbraniti i u takvim izazovnim momentima.
Drašković: Da. Nekako sam iznosio te važne partije dobro, možda ranije nisam, sada sve to nekako ide bolje. Nema tu nekog posebnog recepta, ne mogu sad reći da sam nešto jak, ali činjenica je da je tu borba sve. Isto kao u životu, ne možemo mi sad birati kakav će ishod da bude, nekad ne možemo više od nekog časnog poraza, nekad ne možemo više od možda nekog remija, nekad će to biti pobjeda. Ali, činjenica je da vas borba nosi, borba mora da bude tu i to je sva filozofija igre.
RB/BI: Titulu si osvojio nedavno na Cetinju, kada si osvojio treći velemajstorski bal. Titula će ti biti priznata na prvom kongresu FIDE, je li tako?
Drašković: Da, to bi trebalo biti baš na Olimpijadi u Indiji.
RB/BI: Ali, prije priče o Olimpijadi, koja će početi krajem jula u Indiji, govorićemo o ekipnom šampionatu Crne Gore. Ti igraš za „Elektroprivredu“ iz Nikšića, koja brani titulu i to takmičenje, uvijek jako, biće održano od 9. do 17. jula. Određen je, pretpostavljam, domaćin. U kom gradu će se igrati?
Drašković: Baš na Cetinju, gdje smo sad igrali turnire.
RB/BI: Na mjestu svih tvojih uspjeha.
Drašković: Manje-više da. Da, biće jače nego prošle godine. Evo, nastupa ove godine i nekadašnji svjetski prvak do 18 godina, pa prvak Evrope, dugogodišnji hrvatski reprezentativac Ivan Šarić koji će igrati za „Herceg Novi“, tako da, kad jedno takvo ime vidite odmah znate da cijela liga dobija na značaju. Mislim da su se drugi klubovi, koliko sam čuo, dobro pojačali, ali eto, vidjećemo. Sve je početkom jula, biće žestoka borba sigurno. Još ćemo odrediti raspored po tablama, ali vjerujem u svoj tim, godinama pravimo dobre rezultate. Uglavnom smo osvajali medalje, eto prošle godine i osvojili titulu prvaka. Pa se desio taj kup ove godine koji smo takođe osvojili. Ide nas dobro, tako da mislim da imamo i ove godine solidne šanse za sam vrh.
RB/BI: Nije ni „Elektroprivreda“ baš mutava, tako da neće igrati samo Nikšićani ili, hajde da kažem, da ti učinim, Nikšićani po porijeklu, iako su to Barani, utemeljeni u ovom gradu, jer igraće i Denis Kadrić.
Drašković: Jeste, koliko sam dobio informaciju iz kluba, nastupiće za nas Denis Kadrić.
RB/BI: Bivši bosansko-hercegovački reprezentativac, sada crnogorski.
Drašković: Tako je. Inače, moj dobar drug iz mlađih dana, moja generacija. Veliko mi je zadovoljstvo da imamo jednog tako jakog igrača i u klubu i u reprezentaciji, iskusnog i dokazanog. Njegov rejting je izlazio na 2.600, sad je 2.570, tako da će nam sigurno biti veliki oslonac.
RB/BI: Obično su glavni rivali za titulu, i to godinama, „Elektroprivreda“ i „Budućnost“ iz Podgorice. Da li se „Herceg Novi“ toliko pojačao da se može uključiti u trku za titulu ili je samo Šarić stigao?
Drašković: Mislim da će se sigurno umiješati u borbu za sam vrh, nema šta. Zato što su sada tu i velemajstori Blagojević i Nikčević. Tu je i FIDE majstor Armin Mušović, mislim da je i intermajstor Nikolić, tako da će hercegnovski igrači biti veliki zalogaj za nas i za sve druge. Nadam se da ćemo nekako uspjeti, ako ništa, na neko iskustvo i na možda taj neki duh zajedništva, pošto igramo već nekoliko godina u istom sastavu, sada će i Denis doći, da odigramo dobro u tim bitnim mečevima.
RB/BI: Ali biće u svakom slučaju zanimljivo takmičenje.
Drašković: Da, sigurno.
RB/BI: Poslije toga, 29. jula, u Indiji počinje Šahovska Olimpijada na kojoj će učestvovati reprezentacija Crne Gore u sastavu: Kadrić, Đukić, Drašković, Blagojević, Šuković. Selektor Dragan Kosić, čini mi se, još nije odredio sastav po tablama?
Drašković: Mislim da nije. Spisak je poslao, ali selektor će odrediti šta je najbolje i taktički i u svakom smislu, tako da ne sumnjam u njegove odluke.
RB/BI: Pravo da ti kažem, sviđa mi se ova ekipa. Kadrić, Đukić, Drašković, jedan prekaljeni borac Blagojević, podmlađivanje sa Šukovićem. Šah jeste, što bi se reklo, egzaktna igra. Ko je bolji – bolji je. Međutim, mladi igrači, ako ne igraju, kako će postati bolji? Sjećam se da sam nekada imao polemiku sa bivšim selektorom Popadićem, kad tebe jednom nije uvrstio u sastav, da, 2014, pa sam, bez obzira na njegove razumne i prihvatljive kontraargumente, prilično bio nadahnut u toj korespondenciji s njim, jer mladi igrači jednostavno moraju da igraju kako bi napredovali.
Drašković: Pa da, sigurno da ima toga. Ja vjerujem da će ovo Šukoviću biti velika škola i motivacija za dalje. Nema ljepše stvari nego igrati za reprezentaciju. Sjećam se 2015. kada sam debitovao na Evropskom prvenstvu na Islandu, meni je to bio baš lijep pokretač, pogotovo tog debija, kada smo pobijedili Norvešku uz tri remija. Pobijedio sam na zadnjoj tabli njihovog tada intermajstora, Salomona. Karslen tada nije htio da izađe, da igra, računali su da će nas lako pobijediti i tako je vjerovatno iz sobe posmatrao poraz svojih igrača. To je bio debi iz snova i stvarno se nadam da će i Šuki imati sličnu priliku da se pokaže na Olimpijadi. To je još veća smotra nego evropsko takmičenje. Vjerujem u njega. Možda rejting to sad ne govori, ali vjerujem da je njegov potencijal dosta visok.
RB/BI: Imali ste dobru partiju na poslednjem šampionatu na Cetinju…
Drašković: Jeste, ruska odbrana. Bila je interesantna. Propustili smo obojica neki nevjerovatan taktički udar. Nakon što sam to gledao, razmišljao sam: Kako ću ja do norme ako ne vidim ove stvari? Ali, izgleda da je i to sastavni dio igre, vjerovatno dok sam „upalio motore“. Poslije je sve išlo na bolje.
RB/BI: Oni koji kritikuju te odluke selektora da se na neki način podmlađuje ekipa govore kako bi najbolji u tom času trebalo da igraju… Luka, potpuno je nebitno hoće li reprezentacija Crne Gore osvojiti „odlično“ 39. ili „odlično“ 37. mjesto. Bitno je da se igrači kale, da sazrijevaju mladi igrači. Od ove ekipe, pravo da ti kažem, možda je nepristojno, ali očekujem da bude među prvih 25, recimo.
Drašković: Prošli put kad sam očekivao, nije se dobro završilo. Ja ću se samo nadati i igrati. Pa dobro, sigurno da je bilo tu kandidata…
RB/BI: Naravno, Kosić, Draško, Nikčević, u reprezentaciji uvijek uspješni Kalezić i drugi… To su sve igrači koji bi mogli da budu u tom sastavu. Ali je lijepo i kad su oko reprezentacije. Evo, Kosić je selektor, vjerovatno i vaš trener.
Drašković: Eto, šta možda treba uzeti u obzir, sledeće godine Evropsko prvenstvo je kod nas, biće veliki poduhvat i organizaciono a i u šahovskom smislu. Mislim da domaćin ima pravo uvijek na dvije do tri reprezentacije, u zavisnosti da li je paran ili neparan broj učesnika, uglavnom se štima da bude paran, tako da možemo imati B i C reprezentaciju u nekim okolnostima. Mislim da je Kosić sad odlučio da da šansu Šukoviću, pa će sljedeće godine da rasporedi malo i na B i C i, normalno, A reprezentaciju, da da šansu većem broju igrača. Mislim da će svi imati šansu da se pokažu. Na evropskom takmičenju igra 33, do 35-36 ekipa. Tu nema slabih reprezentacija. Možda su to neke dvije-tri reprezentacije s kojima kad igrate pomislite: pobijedićemo ih, ali i tu morate da zapnete maksimalno. Svi ostale evropske reprezentacije su izvanredne i stvarno je to jako takmičenje. Što se tiče Olimpijade, dosta ima reprezentacija slabijih od nas, stvarno. I izrazito slabijih i nekih, onako, malo manje, ali na startu smo mi uglavnom između 45. i 55. mjesta od nekih 170-180 zemalja, koliko ih obično dođe na Olimpijadu.
RB/BI: Znaš li šta je najgore na takvim takmičenjima? Što sve zavisi od posljednja dva kola. Jer, vi možete da dobijete tu znatno slabiju reprezentaciju 4:0, pa da izgubite od znatno bolje reprezentacije 3:1 ili čak i više, ali posljednja dva kola određuju, ako dobijete dva zadnja meča, nevjerovatno se podižete na tabeli.
Drašković: Jeste, to je taj švajcarski sistem, sa velikim brojem učesnika, gdje vaša igra ne mora stvarno da predstavlja, na kraju, objektivan rezultat. Mnogo je bitan dobar finiš i da se potrefi sreća u žrijebu. Ali sve to da stavimo na stranu, svima je najvažnije da dobro odigramo takmičenje. Rezultat je neosporno bitan, ali nema šta tu puno da filozofiram, sigurno ćemo dati svi maksimum. Imamo dva reprezentativca, Blagojevića i Đukića, koji su sjajni godinama, ja sam tu da se borim, ne vidim razlog zašto nam ne bi išlo dobro.
RB/BI: Tako je. Makar da budete malo bolji od mjesta koje vam pripada po rejtingu. To je jedini zapravo cilj. Sve ostalo – kako bude. Mi Barani, Luka, navijamo za ekipe u kojima igrate ti i Pečurica. Tako će biti i na ovom prvenstvu Crne Gore. Pečurica igra za „Crnogorac“ sa Cetinja, biće na domaćem terenu. Tako će biti od 9. do 17. jula, na ekipnom prvenstvu Crne Gore, a navijaćemo zdušno za tebe i za reprezentaciju na Olimpijadi u Indiji koja počinje, još jednom da ponovim, 29. jula.
