Manifestacija „Crvene košulje“ biće izvedena sjutra veče, u 21 sat, na Ljetnjoj sceni u Starom gradu. Njen autor ovoga puta je dr Milun Lutovac.
RB/BI: Kako ste zamislili ovogodišnje „Crvene košulje“? Pretpostavljam da neće biti stereotipne i da će se malo razlikovati od ranijih?
Lutovac: Kada je u pitanju ovakva manifestacija, koja je starija od svih koje su trenutno aktuelne, onda se čovjek zapita gdje je tu ta vitalnost, kako to traje, a kako nastaje. Postoji mnogo načina da se obilježi jedan ovakav dan i ovakav povod. Međutim, s obzirom na sve što nas okružuje, koliko god da mislimo da smo u jednoj godini postigli ono što je bilo potrebno, uvijek se vrijeme poigra s nama i dođe do promjene koncepta i do približavanja sadržaja nekim novim generacijama. Naravno, uz zadršku svega onoga što vrijedi, a to je taj slobodarski duh i nešto što je karakteristično za crnogorski narod: prkos, borba za slobodu, žrtva…
RB/BI: „Crvene košulje“ su prvi put izvedene u drugoj polovini sedamdesetih godina, preciznije 6. jula 1977. Njihov utemeljivač bio je novinar „Politike“, Boško Milošević. On je napisao prvi tekst koji je pratio „Crvene košulje“: „U zoru 6. jula 1944. godine, u maslinjaku kraj Starog Bara, neprijatelji su ubili jedanaest djevojaka i mladića. Ubili su ih zbog crvenih košulja i crvenih snova. Zoru u koju su bili zagledani, neprijatelj nije mogao da ustrijeli…“ Sjećam se da smo prvi put organizovali „Crvene košulje“ na onom platou autobuske stanice, tu je sada parking kojim gazduje Kulturni centar. Tada se desio presedan. U sred programa iz publike se javio čovjek koji je poželio da kaže jednu pjesmu, svi smo bili pomalo zatečeni, ali smo ga poznali. Bio je to veliki glumac Josif Tatić i on je svojim prodornim, krupnim glasom, rekao neku pjesmu, ne sjećam se koju. Čulo se do Londže, čitav Stari Bar je, čini mi se, stao u te njegove stihove. Obilježio je te prve „Crvene košulje“. Poslije toga su se preselile na Belveder. Tu sam jednom igrao Ljuba Čupića, a u njemačkoj uniformi je bio pokojni Nikola Đukanović. Onda su se vratile u Stari Bar, na svoje mjesto, na Ljetnju scenu. Tu će biti opet sjutra, u 21 sat.
Lutovac: Da. Bar je karakterističan po tome što ima mnogo prostora koji su upotrijebljeni, a mnogo više onih koji nisu. Tako da mi je veoma drago što ste se prisjetili ovih pozicija koje mirišu na početak. To je kao neko opipavnje terena sa kojeg je najbolje reći ono što pripada istoriji grada i mentalitetu ljudi koji žive u njemu, jer je to jedna identitetska karta. Međutim, „Crvene košulje“ će ove godine biti, naravno, u Starom gradu, na onoj karakterističnoj sceni i to je pokušaj da se na jedan neupadljiv način poveže nešto što pripada toj takozvanoj tekovini, tradiciji, jer kad pominjemo žrtvu u Crnoj Gori ne mislimo samo na jednu žrtvu koja pripada jednom vremenu, već mislimo na sve ono što je u biću Crne Gore. To se najbolje osjeća u stihovima Radovana Zogovića i nekih sličnih njemu. Sada pokušavamo da to povežemo sa nekim generacijama koje, možda, i nisu baš najbolje informisane o tome. Mislim da to spava u njima, ali i da to treba buditi svake godine iznova. Mi to radimo na jedan neobičan način, tako što angažujemo vrsne akademske muzičare, uz pjesme koje će govoriti recitator, gost manifestacije, a igrom slučaja to ste Vi. Pokušaćemo da napravimo taj sitan vez koji će sigurno publici biti prikazan na jedan ugodan način.
RB/BI: Znate li koja je specifičnost „Crvenih košulja“? To je manifestacija u slavu života, a povodom smrti. U slavu Bara i njegovih građana sve tri vjere. To je jedna od manifestacija koju valja bespogovorno njegovati i podsjećati iznova na tih jedanaest nevinih djevojaka i mladića koji su bili krivi utoliko što su Barani. Ubijeni su, ni krivi ni dužni, u znak odmazde. Recite nam ko učestvuje od muzičara?
Lutovac: Biće to jedna interesantna ekipa. Ima nekih ljudi sa naših prostora koji su povezani i sa tim revolucionarnim zanosom. Dakle, vojska mala ali odabrana: sopran Bojana Pejanović, profesor gitare Nedeljko Pejović, profesorica violončela Maja Andrić Kalezić. Stihove će kazivati Milan Vujović. Scenario i realizacija potpisujem ja uz tehničku podršku ustaljene ekipe koja je uvijek tu, Goran Mitrović i Zoran Andrejić iz JU Kulturni centar, i naravno uz vješto i uvijek inspirativno vođenje koleginice Maje Malić, koja je i prošle godine probudila publiku svojim veoma lijepim govorom i sjećanjem na žrtve belvederske tragedije.
