Gost jubilarne, pedesete emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je prof. Maksim Lutovac (1936), punih 28 godina ugledni direktor barske Gimnazije. Bio je i prvi urednik “Barskih novina”, jedan od pokretača Književnog kluba “Bar”, šampion Crne Gore u šahu… Autor je značajnog broja knjiga o šahu i monografije “Bar – grad feniks”.
Govorio je, pored ostalog, o svom selu Dapsići kraj Berana, boravku u Domu za ratnu siročad, neprekidnoj kiši koju je zatekao kada je 1972. došao u Bar, ali i o profesorima sa kojima je proveo životni vijek, angažovanju Japanca Jasušija Horija za izradu skulpture i instalacije “kojih više nema”, povezanosti šaha i matematike, fasciniranošću Laskerom i Kapablankom “dok Bonja Ivanović i dalje tvrdi da je Bobi Fišer najbolji svih vremena”, unucima, penzijskim danima…
Priču je započeo pominjanjem rodnog sela i Drugog svjetskog rata kao tragedije porodice.
“Dapsići imaju sve što i Čikago – struju, vodovod, televiziju, telefone, autoput… Osim toga, imaju ljepši vazduh, njive, livade i šume… Ali, opet, ljudi žele da idu u Čikago, a ne u Dapsiće. Tamo su, kažu, najljepše jabuke i đevojke. Bar su bile dok sam bio mlad. Dušu odmorim kad odem i sad tamo.
Moja porodica je 1941. godine brojala 15 članova, a 1945. smo ostali samo đed i ja. Đed mi je bio… i đed, i roditelj, i drug. Sa đedom i kučetom sam kaskao po imanju i učio o svemu što postoji, a baba me hranila koprivom skuvanom sa malo mlijeka. Đed i ja smo igrali s pasuljcima cica-mice – pozobao bi mi sve, ali mi nikad nije popuštao, iako sam plakao zbog poraza. Rat je rasturio čitavu moju porodicu, dva strica su završila u logoru u Njemačkoj, a otac je bio borac Prve proleterske brigade od njenog nastanka, decembra 1941. u Rudom, prošao je Igmanski marš, ali se nikad nije vratio iz rata. Jednog su dana žene brzo ulazile i izlazile iz naše kuće, skoro krišom, jer NOP nije bio popularan tada u mome selu, izjavljivali bi saučešće i nestajali, a moj đed je rekao – da je imao 100 glava, ne bi nijednu vrnuo. O ocu se pričalo i pjevalo da je bio junak – to me vazda kopkalo, jer ja nijesam junak, nijesam takav junak, imam osjećaje drugačije od njega i ljudi iz njegovih vremena”, sjećao se najranijeg djetinjstva Maksim Lutovac.
Život ga je brutalno “prebacio” iz “zelenih Dapsića na sivi kamen kotorski, nigdje travke, samo kamen i voda”.
“Negdje 1946, dok sam sa đedom igrao cica-micu, primijetili smo landrover koji se parkirao i iz njega je izašao drugi stric, Ilija Lutovac, pravnik, član prvog NOO održanog u Beranama, kasnije sudija Vrhovnog suda, u sivom odjelu, sa sivim šeširom… Iza je bio njegov vozač. Došao je da nagovori mog đeda da idem u Dječji dom u Kotoru. I slomio ga. Povremeno me posjećivao tamo sa Lidijom Jovanović, Blažovom ženom. Najednom, 1950. prestao je da dolazi. Nije ga dugo bilo, jako me to iznenadilo, da bi mi kroz nekoliko godina neko rekao da je u bolnici u Risnu. Bio je, čuo sam poslije, na Golom otoku. Posjetio sam ga u bolnici, živ, ali noga crna od pete do kuka. Reče mi da zna kako igram šah i da odigram partiju sa jednim povisokim mladićem sa štakama. Krenem oštro, izgubim dvije partije i zastidim se od strica.
Šah sam naučio u Domu. Vidim, neka djeca galame, smiju se i guraju neke drvene figure. Ja se zagledao, a jedan mi kaže: ‘Šta buljiš, pojmašu?’, Izgubim se od stida, ali me to motivisalo da budem dobar u šahu”.
Pred završni razred srednje škole, vratio se iz Kotora u Ivangrad.
“Na jednom izletu maturanata, kod Đurđevih Stupova šetao sam sa društvom, kad dotrčaše neki i kažu da me zovu profesori. Ja se malo uplašio, niko ne voli da ga zovu profesori, a oni prostrli ćebad, imaju rakije, meze… Moj profesor matematike, Živković, visok dva metra, autoritet, kasnije republički inspektor, kaže da ‘dođem da me Žiža presliša’. Sad se ja pitam šta da radim – matematika mi loše ide pa bi bilo bolje da izgubim, ali neki ponos mi ne da, okupili se svi profesori. I u meni se nešto prelomi i tri partije zaredom profesora Živkovića slomim, a on nehajno obori figure… U drugom polugođu, u Gimnaziji počela rasprava među profesorima o povezanosti matematike i šaha, čula su se razna mišljenja, a onda taj Žiža digne ruku i kaže: ‘Matematika i šah nemaju blage veze, primjer za to je onaj mali Lutovac iz VIII-2’.
U Ivangradu sam bio prvak Crne Gore u šahu, dvaput biran i za sportistu grada. Poslije pobjede na Prvenstvu Crne Gore 1963. igrao sam na Prvenstvu Jugoslavije – remizirao sa pet velemajstora, a onda sam procijenio da treba da dobijam intermajstore, pa su oni mene naučili pameti. No, ni to me nije ubijedilo da treba da radim na šahu, na teoriji, to nikada u životu nisam učinio i siguran sam da nijesam pogriješio. Šah mi je bio drug, zabava, i nije mi smetao da radim drugi posao. Važio sam za igrača koji bi brzo da izvede akciju, da slomi takmičara, a dr Ljubo Živković je igrao pozicioni šah, koji se sporije odvija, ali daje bolje rezultate jer se izlaže manjem riziku”.
Nezaobilazna priča sa čovjekom koji je učestvovao na oba velemajstorska turnira u Baru 1977. i 1980, i organizovao deset turnira “Sozina” je čuveni remi koji ga je koštao nove titule prvaka.
“Taj meč sa Ivanovićem me još boli – kad se sjetim toga, baš me muči. Prvenstvo je igrano 1972. u sutomorskom hotelu ‘Južno more’. Igrao je i dr Živković. Pred posljednje kolo, Ivanović je bio prvi, poen ispred mene, a ja drugi, poen ispred Ljuba. Odigrao sam divlje, ali originalno otvaranje, u kome se on nije snašao i došao je u potpuno izgubljenu poziciju. Pred sam kraj partije, preostalo mu je manje od 10 minuta za poteze, a meni preko sat. On je tada, nemajući drugi izbor, ponudio damu za izmjenu. E, kad se neće (a dr Ljubo kaže da se nije ni moglo, jer me on ‘držao’ psihološki), ja tada nijesam promijenio tu damu, i nakon 5-6 poteza upravo s njom je počeo da mi daje tzv. vječni šah, sebi spasio glavu i donio titulu prvaka Crne Gore remijem. Da sam promijenio damu, pala bi mu odmah dva pješaka i sve bi bilo gotovo”.
Pri kraju studija u Beogradu, Maksim Lutovac je bio dopisnik “Borbe”, “Sporta” i “Večernjih novosti” sa stalnim radnim odnosom, ali je odlučio da da dođe u Ivangrad i bude profesor. Novi izazov bio je odlazak u Bar.
“Kad sam u Ivangradu, današnjim Beranama, postigao sve što se moglo u toj sferi, stekao novu kuću, porodicu, dva sina, relativan ugled, odlučio sam da odem. Vidio sam oglas u novinama za direktora Gimnazije u Baru i konkurisao. Nikad prije toga nisam bio u Baru, niti sam ikoga znao. I na moje iznenađenje, ljudi me od osam kandidata prime. Počnem da radim u barakama Gimnazije na Raskrsnici, da živim u Polju i da idem pješke po grdnim kišama te godine. Pokajao sam se što sam došao, lomim se da se vratim kući, a ni sa kim da popričam, žena i djeca ostali gore… Najednom, kao poručen, stigne iz Ivangrada telegram gdje me zovu da se vratim nazad da radim u školi. Lomim se sam samcit, ne mogu sa nekim da se konsultujem, prelistam ‘Politiku’, i naiđem na ‘Nepovratnu pesmu’ Mike Antića: ‘Ako na put nekad kreneš, nemoj nikad da se vratiš, makar da sve pozlatiš ili da sve gorko platiš, nemoj nikad da se vratiš’. I to me prelomi. Ostao sam i bio direktor Gimnazije 28 godina”.
Prelazak iz baraka u novu zgradu Gimnazije bio je praćen velikim problemima.
“Najteži je bio početak, jer se kolektiv nalazio u dosta sumornom stanju, a o đacima da i ne govorim. Radili smo na Raskrsnici, a već je bio napravljen novi objekat koji je ličio na labuda na velikoj zelenoj površini. Međutim, on nije imao infrastrukturu, nikakvu. Prolazili su mjeseci, ništa se nije mijenjalo, pa smo 19. februara 1973. odlučili da se uselimo u novu zgradu, bez ijednog priključka, dakle bez struje, vode, toaleta… što je šokiralo roditelje i građane. Jedni su nas podržavali, drugi bili zgroženi našim postupkom. Održano je nekoliko sastanaka tim povodom, a mi smo bili u pat poziciji. Niko nije htio da radi priključke Gimnaziji, ako se prvo njima ne uplati. A niko nije uplaćivao. Međutim, na jednom skupu gdje su bili svi najvažniji opštinski i partijski funkcioneri Bara, nakon mog obrazloženja, u još jednoj situaciji iz koje nije bilo izlaza, presudno je pomogao narodni heroj Petar Vojvodić. Ustao je i rekao: ‘Direktore, ne vjerujte ovim lažovima (i dodao još par sočnih riječi iz odgovarajućeg vokabulara)! Ako do 20. aprila, Dana škole, ne budu urađeni ti priključci, Vi komandujte: ‘Đaci oko škole, skidajte gaće, čučnite i…’ (Sad, da ne kažem šta se radi čućeći kad nemate toalet). Svi su sagli glave i ućutali, ali je uskoro počeo jedan po jedan izvođač radova da se pojavljuje, pa je 20. aprila proslavljen Dan škole sa svim priključcima”.
Lutovac ne krije da su mu bili “teži profesori nego đaci”, ali i to da je u načinu obrazovanja učenika država grdno griješila, “a nije bolje ni danas”.
“Profesora je bilo raznih, nekih kojima se i danas ponosim jer su bili prvo ljudi, drugo profesionalci, treće intelektualci a neki i stvaraoci, ali je bilo i onih drugih. Nakon ovoliko godina, shvatio sam da je formula za normalan rad škole u tome da se smjenjuju čas matematike Topalovića i čas književnosti profesorice Vuković sa časom likovnog profesora Brajovića, da ide čas Andrije Miranovića, pa čas fizičkog vaspitanja, kako bi učenici mogli da se relaksiraju i opuste, da bi izdržali tempo nastave na kojoj se insistiralo. Ilustrovaću to sa dva primjera.
Uleće kod mene u kancelariju učenica-ljepotica, drugi razred, plače, ne mogu da razaberem šta joj je, ali ipak shvatim da ju je poslao Andrija Miranović, profesor latinskog. Na odmoru dolazim kod njega, bio je legenda prosvjete uopšte, pitam ga o čemu je riječ, a on kaže: ‘Ja sam je poslao. Zamislite, molim vas, pitam je drugu deklinaciju, a ona sagla glavu i prkosno ćuti. Kakva drskost’. Eto, za njega je to bio veliki prekršaj zbog koga je trebalo ići kod direktora.
Na drugom času, neću pominjati ime profesora, malo se klatio pred đacima, i rekao: ‘Znate ja sam malo težak čovjek, neodgovoran, meni bi trebala neka oštra žena’, a kćer istoričara Gojka Vukmanovića naglo ustaje i duhovito mu odgovara: ‘Profesore, uzmite mene, ja sam baš oštra’. Đaci su prsli u smijeh. Takva situacija mogla bi se smatrati neprimjerenom, ali su se đaci opustili i bili spremni za naredni čas.
Ta relativnost u pragmatizmu nastave je, u suštini, bila i ostala neophodna. Mada, ja mislim da je, i tada i sada, Gimnazija pogrešno koncipirana, sa previše predmeta i podataka, detalja. U velikoj mjeri je tada bilo prisutno ispiranje mozga, da budemo iskreni. U Engleskoj, Španiji nije tako, oni uče četiri oblasti, recimo, ali po dubini, uče da rezonuju, shvataju, reaguju, uspostavljaju korelacije… Mana našeg obrazovanja je količina predmeta i sadržaja, pogotovo danas kad se pola predmeta može predavati atraktivno, filmovima.
Smatram da su u osnovnom školstvu primarne četiri discipline: maternji jezik sa književnošću (razumijevanje i izražavanje, to je temelj svih temelja), zatim strani jezik radi komunikacije, matematika sa informatikom kao osnova tehničkih disciplina i na kraju fiskultura. A poslije osnovne škole treba sve dozirati sa pojedinom disciplinom i dva, tri predmeta.
Osamdesetih, izborna nastava je bila čista improvizacija, a reforma školstva u vidu povezivanja nastave i proizvodnje je urušila i pojela samu sebe. Mjesto pragmatizma zavladao je idealizam i ta nerealnost u školstvu je klica onoga što je pojelo sistem”.
Prof. Maksim Lutovac je bio prvi urednik „Barskih novina“ i zamajac pokretanja Književnog kluba “Bar”.
“Bio sam okrenut stvaralaštvu ljudi i intelektualnim djelatnostima. Književni klub me posebno motivisao jer su tu inicijativu pokrenuli mlađi, đaci Gimnazije i ljubitelji književnici, a kasnije su im prišli i stariji. On je stvorio klimu stvaralaštva u Baru, koju tada, iskreno, nisam mogao dobro da procijenim, ali sam vidio da ima potencijala i da će se nešto iz tog roditi. Sjećam se Tihomira Brajovića, Božidara Filipovića, Sloba Vučkovića, Slavice Milenković, Sajonare Vukosavović, Dijane Vukotić, Mime Vukmanović… i uvijek prisutnog Vlada Pavićevića. Potrudili smo se da izdamo zbirku ‘Vertikale’, progresivnu za to vrijeme. Mladi ljudi su na te naše sastanke redovno dolazili, čitali radove, što im je mnogo značilo. Recimo da sam dao malo doprinosa razvoju kulture.
Što se tiče ‘Barskih novina’, ne znam ko se usmjerio na mene da budem urednik, ali je procijenio da mogu da pomognem. Prihvatio sam, iako je novinarstvo meni bila daleka uspomena iz Beograda. Početak je bio težak, jer nismo imali nikakvog iskustva, tek su počinjale Ljiljana Đinđinović i Gordana Vujović, ali smo najviše muke imali sa štampom. Dobili smo modernu štampariju, ali nismo umjeli da je pokrenemo, pa je došla ekipa iz Njemačke da nas poduči. Radio sam i na listu ’24. novembar’ i sarađivao sa časopisom ‘Luka Bar“. Imali smo i mi dobro glasilo list, gimnazijsko ‘Jedro'”.
Danas je Košarkaški klub “Mornar” upisan na mapi Evrope, ali je nekad bilo drugačije…
“Prvo su Pajo i družina igrali na jedan koš ispred Gimnazije na betonu, bježali su sa časova i bili strastveni poklonici košarke. Poslije ih je organizovala i preuzela Branka Korać, pa Ljubo Skoković. Išli su stepenicu po stepenicu i ostvarili ovo čudo, nebesko i zemaljsko. Podržao sam te momke od početka i bio njihov prijatelj – mada više cijenim nauku i umjetnost od sporta, smatram da sport ima veću funkciju za ljude. Ta košarka iz Bara je jedna od vertikala naše Gimnazije”.
Priču o Gimnaziji trodecenijski direktor završio je sa dva sjećanja, dvije usputne životne priče, kako je rekao.
“U vrijeme dolaska izbjeglica iz BiH, došla je na mjesto republičkog inspektora za hemiju jedna dama. Ona je podnijela mišljenje ministru prosvjete, a ministar meni uručio rješenje da dam otkaz Milojki Strahinjić Milić, jer navodno nije stručna pošto je tehnolog, a ne profesor hemije. Ja na to odgovorim ministru: ‘Da ste sve u pravu, neću dati otkaz profesorici iz razloga što inspektorica planira da na njegovo mjesto postavi svog muža’. Ministar se mudro nije oglašavao, a koleginica je dočekala penziju s nama.
Zaboljelo me kad sam vidio šta se dešava sa Vesnom Pećanac i sjetio sam se nečega. Na kraju mog rada, devedesetih, posjetili su me Živko Nikolić i Vesna. Živka sam gledao sa neskrivenim poštovanjem. Imao je tamne oči, kao ponor, bez dna, ali je bio ćutljiv i nervozan, vjerovatno zbog situacije u kojoj se našao. Oni su me tražili da pomognem Vesni da održi monodramu za izvjesni honorar. Ja sam se obratio đacima, zamolio da daju koliko mogu i nakon monodrame im isplatio 3.000 DEM, u to vrijeme je bila to ogromna para. Poslije sam se pitao kako je moguće da jedan genije i njegova žena dođu u takvu situaciju”.
Kako je emisija bila u susret godišnjici zemljotresa, nezaobilazno pitanje bilo je vezano za sjećanja na katastrofu iz 1979. godine.
“Petnaestog aprila ujutro, krenula je ekipa Šahovskog kluba Bar – dr Ljubo Živković, Momo Vuković, Bato Zečević i ja – za Nikšić na meč finala Kupa CG. Stigli smo na benzinsku pumpu, vozio sam tada ‘ladu’, otvorio vrata, izbacio lijevu nogu, ali odjednom mi se nešto smantalo u glavi, nisam znao što se dešava, mislio sam da je problem sa mnom. Onda je dr Ljubo iz kola uzviknuo: ‘Pomaži, Majo, brate’. Mahinalno sam pogledao ka brdima oko Bara, sve je bilo bijelo, ogromni oblak prašine, a ništa se nije čulo. Zvuk je prevazilazio ljudsko uho. Ušao sam u kola i krenuo, ne sipavši benzin, što se pokazalo kao velika greška, jer mi je poslije trebao, a pumpe nisu bile u funkciji. Odveo sam prijatelje kod njihovih, i došao do Pivnice. Ispred je bio čitav red ljudi sa djecom u rukama, gledali zgradu koja ja napukla. Ugledao sam suprugu koja drži polugolu djecu u naručju, ubacio ih u kola i krenuo ka Sutomoru. Na česmi Črvanj sam stao da napunim vode i spazio poznato lice, ali se nisam odmah sjetio ko je. Onda mi je sinulo – dan ranije je bila velika vojna vježba u Baru, ja sam bio u četi i neki general me pred svima kritkovao zbog nekog mog pristupa problemu, osorno govoreći da se moramo u svakoj situaciji snaći. Vidim ga, gura se sa dvije boce da uspe vode, i doviknem mu: ‘Druže generale, kako se sada snalazite?’
Poslije sam se uključio u život Bara. Gimnazija je imala prekid od petnaestak dana, onda smo nabavili šatore za učionice i dva mala šatora za profesore. Nastava je izvođena po 40 minuta, a mi smo gledali kroz prste kao sada što rade za vrijeme korone. Zgrada Gimnazije je osposobljena za ulaz tek 1. oktobra, toliko je pretrpjela oštećenja“.
U finalnom dijelu razgovora prof. Lutovac je govorio o “najpoznatijem članu familije”, sinu Milunu, dotakavši se i činjenice da njemu nije uvijek bilo lako što je “Maksimov sin, sin direktora Gimnazije”.
“Imam troje djece. Kćerka Lara živi u Nikšiću. Stariji sin Darko nije imao nikakvih problema u školi, niti sam mu ja smetao, jer jednostavno nije davao pet para šta o njemu misle đaci ili profesori, bunio se kad je mislio da treba. Milun ima drugačiju moralnu strukturu i uvijek je vodio računa kako se ponaša, ta odgovornost ga je sputavala. A nije imao razloga, mogao je da bude komotniji.
Milun je u ranoj mladosti htio da bude oficir, pa se okušao u arhitekturi, jednu godinu posvetio tome i u nekim predmetima dobijao desetke, ali mu matematika mu nije išla. Na oca se vrgao. Predomislio se i prešao na književnost. Razvijajući interesovanja koja su uvijek kod njega postojala, razvijao je i on opus – književni, naučni i slikarski. On vjerovatno ima više talenta za slikarstvo no za književni i naučni rad, ali ja sam želio da u tome što je učio, dakle književnosti, dostigne vrh… Dobro, doktorirao je i predaje na fakultetu, ali se mnogo opteretio još i slikarstvom. Uradio je veliki broj slika i izložbi, predaje na UDG i rukovodi galerijom, a to je premnogo za jednog čovjeka.
Ponosim se njegovim učinkom, no na tim visinama traži se posvećenost jednoj vertikali, ne može se stići sve… Književnost mu je profesija, slikarstvo ljubav, a u biranju između profesije i ljubavi mnogi su se ljudi slomili. Nadam se da on neće. Milun mi je desna ruka u poznim godinama”, zaključio je gostovanje u jubilarnoj, 50. emisiji, “Priče s Baranima” Radio Bara prof. Maksim Lutovac.
