Gost Vjere Knežević Vučićević u emisiji “Sunčanom stranom ulice” bio je psiholog Petar Marković. Tema razgovora bio je negativan uticaj koji širenje dezinformacija i govor mržnje može i, kako svjedočimo, izaziva u društvu.
RB/BI: Plasiranje dezinformacija i govora mržnje je pojava koja već decenijama, a posljednjih godina naročito, podriva i negativno utiče na društvene procese, tokove, razvoj. Koliko je edukacija javnosti o štetnim posljedicama širenja vijesti tog tipa važna i na koji način Vi procjenjujete da je najdjelotvornije njeno sprovođenje?
Marković: Edukacija je neophodna i, smatram, veoma važna kada je u pitanju govor mržnje i, na neki način, osvješćivanje onoga što govor mržnje jeste. Prvo bi ljudi trebalo da budu informisani što stoji iza toga, šta je sve govor mržnje… Govor mržnje nije isključivo nešto što nas direktno upućuje na agresivno ponašanje prema drugom, već on podrazumijeva i širenje predrasuda i stvaranje opšte negativne atmosfere u odnosu na pojedinca ili grupu ljudi koji su mu u tom trenutku kroz određeni sadržaj izloženi.
RB/BI: Kojim mehanizmima društvo raspolaže u nastojanju da se suzbije govor mržnje, uticaj i negativne posljedice te pojave?
Marković: U tom procesu značajan uticaj ima prepoznavanje govora mržnje od strane ljudi koji se nalaze u sferi medija. Svjedočimo da oni često utiču na njegovo pospješivanje. Iza govora mržnje najčešće stoji netrpeljivost prema onima koji su drugačiji od nas, odnosno onih koji pospješuju širenje ili stoje iza govora mržnje. S druge strane, mržnja, kao i strast, je evoluciona emocija (jedna je biološka, druga je složena), iza kojih se krije strah od različitosti. Kada je mržnja u pitanju, ona se najčešće osjeća prema onima koji nas ugrožavaju i ima funkciju da se prema predmetu naše mržnje ponašamo kao da treba da ga onesposobimo za dalje djelovanje.
RB/BI: Svjedočimo da su društvene mreže, koje imaju ogroman uticaj, ne samo na mlađu populaciju, postale pravi poligoni za širenje govora mržnje, dezinformacija, lažnih vijesti, uvreda… Kako Vi gledate na tu pojavu i zamoliću Vas da, s pozicije psihologa, prokomentarišete psihološki profil ličnosti koje se time bave.
Marković: Upravo nam društvene mreže obezbjeđuju anonimnost, da iza tih nastupa ne stoji ime i prezime, već možemo koristiti različite platforme iza kojih se krijemo. Samim tim izostaje osjećaj odgovornosti prema onome što govorimo, pišemo, izražavamo. To je jedan od problema. Taj problem vodi u desenzitizaciju, odnosno odsustvo empatije i saosjećanja prema onima koji su meta govora mržnje. Postoji i osjećaj fizičke udaljenosti, pa ne možemo da vidimo koje su posljedice govora mržnje po osobu ili grupu ljudi sa čijim se mišljenjima i djelovanjem ne slažemo. Ono što bi bilo važno, jeste da više govorimo argumentovano, bez govora mržnje, asertivnom komunikacijom o onome sa čime se ne slažemo, o ponašanju ili mišljenju te osobe. Trebalo bi da to bude neka vrsta konfrontacije, a ne napada na određenu ličnost ili njeno djelovanje. Govor mržnje podrazumijeva i stvaranje predrasuda, negativne atmosfere i negativizma uopšte, u odnosu na osobu ili grupu ljudi. Upravo iz ovih razloga važno je da fokus bude na ponašanju ili potencijalnom uticaju toga što neko govori i kako djeluje, a ne nikako na tu osobu. Govor mržnje za produkt ima da se osoba koja mu je izložena osjeća lose, uplašeno, povrijeđeno, da se povlači, da jednostavno, teže djeluje i funkcioniše.
RB/BI: Kakva je Vaša procjena – do kojih sve negativnih posljedica može dovesti širenje lažnih vijesti, raspirivanje mržnje?
Marković: Pojedinci ne preuzimaju odgovornost za svoje ponašanje, stvara se atmosfera negativizma, ne promišlja se o onome što se piše, niti o načinu na koji se djeluje. Jačanje identiteta kroz suprostavljanje drugom podrazumijeva da treba da postavimo jasnu granicu između onoga što je naše mišljenje, naš sud, a da pri tome shvatimo da nije način konfrontacije biti agresivan i širiti govor mržnje ili biti fizički nasilan.
RB/BI: Do tog stepena zrelosti, ipak, složićete se, kao društvo tek treba da narastemo. Dugotrajan je i zahtjevan to proces. Imamo li za to kapaciteta?
Marković: Vjerujem da imamo. Trebalo bi samo da vidimo koje su to referentne grupe u odnosu na koje mi djelujemo i gradimo se, koliko su po tom pitanju osviješćeni oni koji zauzimaju medijski prostor, da li shvataju kada koriste govor mržnje šta zapravo čine i koja je pozadina iza toga. S tim u vezi bi svako od nas trebalo da se informiše i istražuje na temu koja ga na neki način trigeruje i izaziva snažno osjećanje.
RB/BI: Raspirivanje nacionalne, vjerske, mržnje prema manjinama i druge vrste diskriminacije, regulisano je Krivičnim zakonom Crne Gore, ali i setom drugih Zakona- Zakonom o medijima, Zakonom o elektronskim medijima, Zakonom o sprječavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, Zakonom o izboru odbornika i poslanika… Očigledno da sve ovo, zakonski jasno određeno, nije dovoljno, ili se, možda, jednostavno, nedovoljno implementira u praksi. Kakav je Vaš stav o tome i kako podići svijest ljudi da, prije svega, prijave nadležnim organima svaku pojavu govora mržnje i plasiranja lažnih informacija?
Marković: Mislim da dosta građana nije ni informisano o tome da postoje zakonske regulative kojima se mogu zaštititi njihova prava. S druge strane, postoji opšte nepovjerenje u pravni sistem. Treba uzeti u obzir da se osoba, prolazeći kroz proces prijave, dodatno traumatizuje ako nije dovoljno osnažena. Ja radim u Porodičnom savjetovalištu u Domu zdravlja Bar, gdje se srijećem sa ljudima, prvenstveno ženama, koje su žrtve nasilja. Na početku je važno da se dovoljno osnaže ne bi li ušle u proces prijavljivanja zlostavljača.
RB/BI: Ko, osim Vas kao psihologa, može u tome da im pomogne, da im da smjernice?
Marković: Socijalni radnici, pravnici i policija. To bi trebalo da bude sadejstvo u radu i djelovanju osnaživanja. Zakonski je predviđeno da ako žrtva prijavi nasilje, mi odmah djelujemo i prijavljujemo nadležnima. To može da bude problem, jer u slučaju kada žrtva nije dovoljno osnažena, često povuče iskaz. Važno je zato razviti senzibilitet prema žrtvi i prepoznati koliko je značajno da ona bude osnažena da bi mogla proći kroz čitav proces. Vratiću se na govor mržnje i reći da on izaziva stid kod onoga ko mu je izložen. Pitanje je i da li osoba kojoj je upućen prepozna da je u pitanju govor mržnje, da li zna ko može da joj pomogne i da li ima povjerenja u sistem.
RB/BI: Kojim medijima Vi najviše vjerujete, što čitate, slušate, koje televizije gledate?
Marković: Iako pretjerano ne gledam televiziju, kada me neka tema interesuje, trudim se da što više istražim. Ne postoji medij kome slijepo vjerujem. Možda postoje neki koje favorizujem, jer propagiraju stavove slične mojima, odgovaraju nekoj mojoj istini. Ipak, vrlo sam svjestan do čega to može da dovede- da se uopšte ne interesujem za drugu stranu. To bi, u tom slučaju bila moja odgovornost- da živim u nepotpunoj slici stvarnosti. Kada me nešto zanima, trudim se da izvori iz kojih saznajem o toj temi budu što različitiji kako bi formirao stav.
RB/BI: Istina je, po pravilu, negdje na sredini.
Marković: Gotovo uvijek.
RB/BI: Pred nama je neizvjestan politički, socijalni, ekonomski momenat. Uloga medija je ogromna. Koja je Vaša poruka, kako medije usmjeriti da edukuju građane, promovišu slobode i dobre prakse, kada nerijetko i sami učestvuju u širenju dezinformacija?
Marković: Za to bi trebalo da imamo slobodne medije. Jedino takvi mogu objektivno izvještavati i biti spremni da govore istinu kakva god ona bila. Ipak, istina se odvajkada kažnjava, tako da je pitanje da li mediji uopšte smiju da budu slobodni u mjeri u kojoj je to za društvo neophodno. Pojedinac može da traga za istinama kroz različite izvore. A, da li je suštinski medijima cilj da budu slobodni, da se ograde od govora mržnje? Ne bih rekao da jeste. Iza govora mržnje najčešće stoji namjera da se stvori atmosfera straha, formiranje senzacionalističkog prostora za koji se čitaoci ili gledaoci “kače”. Treba istražiti šta se krije iza potrebe za govorom mržnje, koja je namjera onoga koji piše ili govori za njim i procijeniti koliko je to nama važno. Ako shvatimo da jeste, valja potražiti druge izvore kako bismo formirali kompletnu, objektivnu sliku.
