Gost Radio Bara bio je master psiholog, geštalt psihoterapeut pod supervizijom, naš sugrađanin, Petar Marković. Petar je zaposlen u Domu zdravlja, a ujedno je i na doktorskim studijama iz transdisciplinarne humanistike i teorije umjetnosti i medija. Dugogodišnji je volonter Crvenog krsta, aktivista i borac za ljudska prava. Sa ovim svestranim, obrazovanim mladićem razgovarali smo o osjetljivoj, a vrlo važnoj temi – vaspitanju, odnosno nevaspitanju djece u današnjem vremenu.
RB/BI: Da li se djeca sve češće nasilnički ponašaju zato što majke smatraju da načini vaspitanja kojima su starije generacije vaspitavane, nisu dobri, već pomno prate moderne metode tog procesa?
Marković: Smatram da je važno da, na početku, predočimo šta je uopšte vaspitanje. Treba objasniti da je vaspitanje proces planskog i sistemskog usavršavanja i senzomotornih, intelektualnih, emocionalnih, moralnih i duhovnih svojstava. Ono, ustvari, znači osposobljavanje djeteta, ali i odraslog, da funkcioniše u sistemu u kojem se nalazi i da bude usmjereno ka socializaciji. A, socijalizacija predstavlja kretanje u poželjnom smjeru koje nam diktira društveni kontekst u kome odrastamo, razvijamo se i živimo. Ono što je važno jeste da, pored svih mogućih metoda u vaspitanju, ne postoji ona univerzalna uz pomoć koje bismo najuspješnije vaspitavali naše dijete. Ali, svakako postoje opšte metode. Jedna od njih je metoda ubjeđivanja i uvjeravanja. Uz pomoć njih dijete dolazi do saznanja, shvatanja i emocionalnog prihvatanja određenih pogleda, uvjerenja i do formiranja stavova. Zato je potrebno da roditelj u cjelokupnom procesu ima kritički stav prema određenim pojmovima, fenomenima i, uopšte, o okruženju u kome živi. Sa druge strane, vrlo važna metoda jeste vježbanje i navikavanje, tj. da ono što je implementirano kroz uvjerenje, krene da se primjenjuje i da se na taj način sprovodi i živi kroz proces samog razvoja djeteta. Pomenuli ste nasilje i to nasilničko ponašanje. U suštini, ono što je najvažniji način, jeste, davanje ljubavi svom djetetu. Ustvari, mnogo je razlike između djece koja su rasla uz ljubav i one koja su rasla bez nje.
RB/BI: Mislite da nedovoljno ljubavi i pažnje u ranom dobu djeteta dovodi do kasnijih poteškoća u vaspitanju i odrastanju?
Marković: Da, svakako jedno od načina učenja jeste učenje po modelu, pa ako je zastupljeno nasilje u porodici, ili nasilno rješavanje konflikta, fakat je da će dijete to da usvoji kao metod uz pomoć kojeg će da rješava buduće konflikte u životu i možda da nauči da je to poželjan način ponašanja, tj. da je to ponašanje koje reprezentuje moć.
RB/BI: A onda nailazimo na suprotnost tome, novi pojam na koji sve češće nailazimo, a to je ‘Gentle Parenting’, recite nam malo više o tome?
Marković: Kao što i sam naziv kaže, to bi bilo nježno roditeljstvo. Moj stav jeste da je to jedan od boljih načina, ne samo vaspitanja, nego i odnosa i gradnje identiteta svoga djeteta. Šta to znači? To podrazumijeva da u nježnom roditeljstvu prvo mora da postoji nešto što je prihvatanje, odnosno razumijevanje, empatija, ali i čvrste granice. Kada smo, još na predmetu razvojne psihologije, pričali o roditeljstvu, govorili smo o četiri tipa roditeljstva. Toplo-popustljivi, topli roditelji sa granicama, potom hladni roditelji koji su popustljivi i oni koji su hladni i nepopustljivi. Ispostavilo se da je najbolji način topli roditelji sa granicama, odnosno oni koji nisu popustljivi. To znači da ti roditelji djeci daju ljubav, ali istovremeno postavljaju jasne granice.
RB/BI: Koja je uloga medija i društvenih mreža u vaspitanju djece? U kojoj mjeri oni utiču na ponašanje djeteta?
Marković: Mediji svakako utiču na cjelokupni doživljaj realnosti i slike svijeta javnog mnijenja, između ostalog i djece. Ono što je značajno jeste u kojoj mjeri i na koji način i koje sadržaje roditelji plasiraju i dozvoljavaju djeci da prate, slušaju i na neki način kroz te sadržaje uče i usvajaju i formiraju svoja uvjerenja. Problem je što se i sami roditelji nekritički odnose prema sadržajima koje prate.
RB/BI: Stiče se utisak da je mana biti vaspitano dijete u današnjem vremenu?
Marković: Mislim da nije mana biti vaspitano dijete, i da to ustvari nikad neće biti mana, jer ako pričamo o vaspitanju, onda govorimo o djetetu koje je usvojilo sistem vrijednosti koji podrazumijeva da ono ide ka nečemu što je socijalno prihvatljivo, a to je uvijek poštovanje drugog, ljubav, poštovanje sebe, prepoznavanje sopstvenog integriteta, uspostavljanje granica… Tako da ovo o čemu sada govorim jesu ustvari uvjerenja i nešto što može u velikoj mjeri da utiče na samo ponašanje ne samo djeteta, nego i svih nas. Mi u geštaltu govorimo često o introektima. Introekt je uvjerenje, odnosno poruke koje nam šalju odrasli, bilo to roditelji ili staratelji, koje mi kao djeca ne možemo kritički da sagledamo. Zato je važno da roditelj bude taj koji će kritički da sagleda pojmove, fenomene i svoja uvjerenja, jer dijete praktično proguta to kao a priori tačan sud, i onda sa tim živi. Recimo, ako bi dijete počelo da živi sa takvim uvjerenjem, a to je da nije dobro biti vaspitano dijete, onda imamo problem, jer dijete vjeruje da treba da se ponaša nevaspitano.
RB/BI: U kojoj mjeri je odabir vršnjačkog okruženja krucijalan u vaspitanju djeteta?
Marković: Vršnjačko okruženje je svakako značajno. Sve češće u radu sa adolescentima, tinejdžerima, dolazim do nesuglasica između roditelja i djece zbog odabira okruženja. Ono što je važno jeste da i roditelji znaju da u jednom trenutku, odnosno periodu puberteta, djeca imaju potrebu da pruže revolt, da se na neki način suprotstave roditeljima, da se od njih odvoje. Djeci u tom periodu je jako teško zato što su ambivalentna osjećanja – oni jako vole roditelje i žele da im budu lojalni, da uvaže sve ono što su njihove vrijednosti, ali sa druge strane, žele da se uklope u svojim vršnjačkim grupama. To znači da oni biraju ono što su njihove referentne grupe. A, to su grupe koje dijele njihova interesovanja ili jednostavno, koje oni vide kao grupe koje diktiraju ono kako bi oni željeli da izgledaju da se ponašaju ne bi li bili prihvaćeni. Prema tome, utiče značajno u onome kako će dijete u nekom periodu života da se ponaša, do koje mjere ustvari oni mogu da utiču na socijalni pritisak na ponašanje djeteta, da bi dijete bilo prihvaćeno. Iz tog razloga je vrlo važno razgovarati sa djecom o onome što su im izbori, upoznati njihove prijatelje, poštovati potrebu da budu na neki način drugačiji, ali ih stalno pozivati na to da postoje granice. Treba ukazati da roditelj jeste roditelj, da dijete jeste dijete, da roditelj i dijete ne mogu da budu najbolji prijatelji, ali da mogu da budu upravo to -roditelj i dijete. Roditelj bi, pritom, trebalo da ima najveće razumijevanje, podršku i prihvatanje svog djeteta. S druge strane, meni je jako interesantno da se mladi ljudi, djeca, pa i oni odrasli, kad se obraćaju za psihoterapijsku pomoć, često ljute što se roditeljima ne sviđa nešto što oni rade ili način na koji oni žive. A mi kao djeca, bez obzira koliko godina imamo, moramo da prihvatimo da roditelji imaju pravo da im se ne dopada naš izbor muzike, izbor studija, da im se ne dopada možda ono što mi stvaramo, ili način na koji živimo. Naravno, ovdje ne mislim da, ako živimo i ponašamo se autodestruktivno i ako nas naš stil života ugrožava, treba da dobijemo podršku roditelja.
