Emisiju “Sunčanom stranom ulice” Radio Bara obilježila je neobična priču o umjetnosti. Govorili smo ne samo o snažnoj vezi profesorke i učenice, koju muzika oplemenjuje i uzdiže, već i o ljubavi između majke i ćerke, izazovima, uspjesima, snazi i ambicijama. Slušaoci su imali priliku da čuju kako izgleda kad se spoje porodica i umjetnost, muzička disciplina i majčinska ljubav. U studiju Radio Bara bile su sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović, profesorica solo pjevanja u Školi za osnovno muzičko obrazovanje “Petar II Petrović Njegoš” i njena ćerka, Mihaela Jovović, djevojčica čiji su raskošan talenat, harizma i vrijedan rad već ovjenčani brojnim nagradama sa velikih regionalnih i evropskih takmičenja.

RB/BI: Aleksandra, kako je izgledao trenutak kada ste prvi put prepoznali Mihaelin talenat – kao majka ili kao pedagog?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Svi članovi moje porodice znaju i vole da zapjevaju, pa je Mihaela odrasla u ambijentu gdje je muzika svakodnevica. Dok je još bila dijete, čula sam da vrlo lijepo izvodi dječje pjesmice. Ipak, prvi koji je zaista otkrio njen talenat i upotrijebio ga na sceni je profesor Miro Kruščić. Više puta je angažovao kao solistu ispred hora Muzičke škole i to u periodu kada je tek upisala. U to vrijeme, jureći za svojom karijerom i svojim učenicima, nisam baš nešto mnogo pažnje posvećivala njenom pjevanju, kao roditelji koji djecu vode na muzičke festivale. Dakle, za Mihaelin angažman je prvenstveno zaslužan profesor Miro, koji je procijenio da je ona talentovana, sigurna na sceni, intonativno tačna i kazao mi da poslušam kompoziciju koju su spremili. Tada sam spoznala da je potpuno bez treme, da samouvjereno vlada scenom, fino, tačno pjeva i to je bio prvi znak.

RB/BI: Da li je teže biti profesor svom djetetu nego tuđoj djeci?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Djeci sa kojom ne provodite toliko vremena kao sa svojom ste veći autoritet, nemaju tu vrstu slobode. Mada, moja klasa je pomalo i razmažena – mogu da kažu da im “nije dan”, da im se ne radi, što tolerišem. Sa Mihaelom radim isto kao i sa djecom iz klase.

RB/BI: Kako pravite granicu između majke i stroge profesorice?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Nisam stroga ni kao majka, ni kao profesorica. Solo pjevanje ne trpi strogoću jer je pjevanje, prije svega, lijep osjećaj, pa da bi se dijete rasteretilo i lijepo pjevalo, moramo se na početku časa malo našaliti i opustiti. Porazgovaramo o problemima u školi, ocjenama, raznim situacijama. Tek kada sve to ostavimo iza sebe, počinjemo čas. Uvijek nastojim da taj čas bude ispunjen radom, ali i momentima u kojima se šalim i na svoj i na njihov račun i na način koji je njima blizak.

RB/BI: Mihaela, kada si shvatila da pjevanje nije samo igra nego nešto što vremenom može postati tvoj poziv?

Mihaela Jovović: To sam znala još od malih nogu, jer sam nastavu u barskoj Muzičkoj školi počela da pohađam kod nastavnice Maje Basarab, u klasi klavira. Već tada sam počela da idem na takmičenja, što je mnogo uticalo da se trema razbije. Kod profesora Mira Kruščića sam išla na hor, kada sam sa veoma malo godina prvi put bila solista na sceni.

RB/BI: Da li ti je lakše ili teže što ti je mama ujedno i profesorica i je li veći izazov osvojiti nagradu ili zadovoljiti mamin kriterijum?

Mihaela Jovović: U jednu ruku je lakše, u drugu teže. Prvo, to mi je majka, sa kojom provodim vrijeme i poslije časova. S druge strane, kada se spremamo za takmičenje, postaje mnogo ozbiljnije. 

RB/BI: Kako izgleda jedan tvoj dan kada se spremaš za takmičenje, uspijevaš li da pomiriš obaveze iz Muzičke škole sa onima koje moraš završiti što se tiče redovnog školovanja?

Mihaela Jovović: Mogu sve da “posložim” u jednom danu. Kada se pripremam za nastup, završim obaveze u osnovnoj školi. Tada se skoncentrišem na to da budem što odmornija, onda na red dolazi upjevavanje i intenzivno razmišljanje o nastupu. Slijedi oblačenje odjeće za scenu, šminkanje.

RB/BI: Aleksandra, ima li kod kuće “pauze od muzike” ili je ona stalno prisutna?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Pošto sam na “svim frontovima”, nekako smo stalno u muzici. Mihaela ide u muzičku školu, kao i mlađi sin Petar. Svako u svojoj sobi ima instrument, pa se iz našeg stana uvijek čuju zvuci. Dođu mi i učenici, vježbamo… Otvorimo prozore, pa nas čuju i komšije koje često znaju da pošalju poruke da im se dopalo to što smo odradili. Mnogo je lijepo sve to, a posebno oni momenti kada pjevamo kao trio Mihaela, Petar i ja. I suprug voli da pjeva. Još kada nam dođe Ilija, moj najstariji sin, bude zaista predivno. Mnogo lijepo, uz pjesmu, provodimo zajedničke trenutke.

RB/BI: Koliko je važno da roditelj prepozna i pravilno usmjeri talenat kod djeteta?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Vrlo je važno da roditelj prati uputstva profesora. U našem slučaju je lakše, jer sam ja prošla taj put učenja i usavršavanja. Svjedočila sam u vremenu dok sam bila direktorica ŠOMO, a i kao profesorica, kako se roditelji upješne djece odnose prema njihovom angažmanu i edukaciji, koliko ih podržavaju. Nisam za forsiranje, ali ukoliko struka i profesor ocijeni da je potrebno, i to dolazi u obzir. Poželjno je i da roditelji budu zainteresovani, da “uđu u materiju”, pomognu djetetu pri izboru isntrumenta, zainteresuju se na koji način se postižu uspjesi, šta je od logistike potrebno, kojim putem se ide da bi se došlo do krajnjeg cilja – završavanja Akademije i nastavka dalje karijere. Podrazumijeva se da su segmenti kroz koje se mora proći do uspjeha, brojni. Dakle, ako podrška roditelja izostane, dijete, zaista, u našem poslu ne može samo doći do cilja.

RB/BI: Mihaela, koja nagrada ti je do sada najdraža i zašto?

Mihaela Jovović: Ove godine sam osvojila tri, četiri nagrade, ali mi je najdraža posljednja – kada sam sa maksimalnih 100 poena postala laureat Slavic Music Festivala u Beogradu. To je posebna čast.

RB/BI: Ima li trenutaka kada ti je teško i poželiš da odustaneš?

Mihaela Jovović: Veoma rijetko se to dešava. Mnogo volim muziku i da pjevam. Ipak, kada se nagomilaju obaveze, poželim malu pauzu.

RB/BI: Šta najviše voliš da pjevaš i gdje se osjećaš “najviše svoja”?

Mihaela Jovović: Iako volim da pjevam i zabavnu muziku, mislim da sam najpouzdanija u ovoj koju trenutno pjevam – klasičnoj muzici.

RB/BI: Imaš li uzora u svijetu muzike?

Mihaela Jovović: Naravno. To je moja majka. Slušam je kako pjeva od kada sam bila vrlo mala, a čak sam i pjevala sa njom na sceni. Oduvijek obožavam njen glas i način na koji pjeva.

RB/BI: Aleksandra, koji je bio najizazovniji trenutak u Mihaelinom muzičkom razvoju i zamoliću Vas za paralelu sa Vašim razvojnim putem – da li je danas mladima lakše?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Mihaela ima sreću što prilikom odabira budućeg poziva ima mene. Naravno, i što je talentovana za to. Poklopile su se zvijezde. Svakako, to ne znači da ne moramo voditi računa o njenom razvojnom putu do samog cilja, a pitanje je i da li ćemo do njega doći. U startu, ona uz sebe ima osobu koja joj je profesor, a biće joj i mentor i usmjeriće je kako da želje ostvari i to bez nekih stvari koje su se meni dešavale na tom putu. Moji roditelji nisu bili upućeni u to gdje treba da idem, šta znače takmičenja, kako kasnije odabrati pravog profesora. U jednom momentu, tokom obrazovanja, imala sam mogućnost da odem u Moskvu, međutim, nismo imali novčanih sredstava. Za Mihaelu, koju zaista nisam forsirala da odabere ovaj put, znajući kroz šta sam sve ja prošla, već pravim “mrežu” i pažljivije je pratim, a svaki svoj korak sada preračunavam u odnosu na nju. Takav odnos imam i prema ostalim učenicima – vodim ih na takmičenja gdje će ih čuti veoma značajne ličnosti iz oblasti operskog pjevanja, kao što je nedavno bio Sirmium Music Fest, gdje su u žiriju bile dvije operske pjevačice ostvarene i na sceni i kao pedagozi. Sve to radim sa ciljem da bih kasnije mogla da ih proslijedim kod još boljih pedagoga, da stignu na prava mjesta gdje se ova vrsta muzike sluša, gdje će kasnije moći da rade. Mihaeli, ali i svim mojim učenicima će, sigurna sam, biti lakše nego meni, naravno, ukoliko bude uporni, jer kroz moj život i iskustva znam kojim putem treba ići. Da bi se hodilo pravim putem, osim časova pjevanja, važni su i razgovori i usmjeravanje, kako sa učenicima, tako i sa roditeljima.    

RB/BI: Kako izgleda komunikacija između Mihaele i Vas kada stvari ne idu savršeno?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Iako, kao majka, znam da budem oštrija, automatski korigujem sebe podsjećanjem da nismo kod kuće i da nismo u neobaveznoj, familijarnoj priči, već na času. Postoji bojazan da ću je strogoćom odvratiti od pjevanja, posebno kada svjedoči da sam prema ostalim učenicima popustljivija, blaža.

RB/BI: Koliko vas je muzika dodatno povezala kao majku i ćerku?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Predivno je što se tako odvija naš život. Predivno je kada imate sa kim da razgovarate, kada vas razumiju. Još kao djeca su svo troje dolazili na moje koncerte i tako od malena shvatili kakav je moj posao. Oduvijek su imali slobodu da mi kažu šta sam, možda, mogla drugačije uraditi. Dišemo istim plućima u svojevrsnoj smo, zajedničkoj, muzičkoj auri ljubavi i razumijevanja.

RB/BI: Nisu Vam zamjerali kada tokom priprema za neke velike koncerte ili nastupe nemate dovoljno vremena za njih?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Apsolutno ne. U ovom trenutku imam i vrlo važnu logističku podršku. Moj stariji sin me često odveze do mjesta gdje nastupam, Mihaela mi pomogne oko šminkanja… 

RB/BI: Šta je važnije tokom školovanja – talenat ili rad?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Oboje je vrlo bitno. Čovjek koji nema sve neophodne segmente, može doći do nekog cilja, ali vrhunski umjetnik – neće biti. Prvo, mora biti odabran od profesionalaca, neophodan je lijep glas, tačna intonacija, da bude stabilna osoba, potrebna je sportska disciplina, kao i da bude zdrav, emotivan, ima glumačke sposobnosti. Osim toga, nužna je i čelična disciplina, bez koje je sve uzalud, jer će se talenat rasuti, a pjevač se neće formirati do vrhunskog nivoa. Naš posao je veoma zahtjevan. Uporediću to sa, recimo, skakačem u vis. On ima te sekunde skoka iza kojih stoji cijeli život priprema, teškog rada, da bi u jednom trenutku briljirao. Tako je i sa operskim pjevačima – kada izađemo na scenu, greška ne smije da postoji, sva očekivanja publike se moraju ispuniti. Iza toga stoji veliki talenat, rad, odricanje i, ponavljam, disciplina.   

RB/BI: Koju poruku biste poslale roditeljima i djeci koji tek otkrivaju svoj talenat?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Možemo se muzikom baviti amaterski, svi možemo pjevati i svirati. Na takmičenja odlazimo upravo da bismo bili svjesni koji nivo znanja i umijeća smo postigli. Stalno smo u trci, planovima, putovanjima, jer se naš posao pretežno odvija u inostranstvu. Ovaj poziv ne oprašta niti jednu grešku. Često sam se, dok sam bila direktorica Muzičke škole, ljutila na publiku koja je, umjesto da sluša dijete, brojala greške. Ipak, mnogo je faktora na koje djeca moraju da obrate pažnju i njima je dozvoljeno da se u trenutku ne snađu najbolje. Na drugoj strani, kada profesionalac izađe na binu, mora biti savršen.

RB/BI: Šta vas, kada su takmičenja i nastupi u pitanju, očekuje u narednom periodu?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Nakon tri međunarodna takmičenja, s obzirom da je kraj školske godine, imaćemo koncert klase i koncert škole. Već se sada pripremamo i uskoro ću podijeliti note za sljedeću godinu, kada nas očekuju još ozbiljnija takmičenja. Iako nagrade stižu, ne brojimo ih, jer mi je bitno da moji učenici čuju druge pjevače, ali i da ih ocijene najrelevantniji profesionalci u našem poslu.

RB/BI: Mihaela, pohađaš završni razred osnovne škole. Kakvi su ti planovi od septembra?

Mihaela Jovović: Želim da upišem Srednju muzičku školu “Andre Navarra” u Podgorici i da tamo nastavim obrazovanje kod majke u klasi solo pjevanja. Kada porastem, možda uspijem da postanem ono što želim – operska pjevačica.

RB/BI: Aleksandra, gdje vidite Mihaelu za deset godina?

Aleksandra Vojvodić Jovović: Put je veliki, ali ću se truditi da joj prenesem znanje. Nadam se u njenu ljubav i želju da se usavrši. Prije svega, želim da bude dobar čovjek, jer samo dobar čovjek može da bude umjetnik i pedagog. Voljela bih da joj prenesem i pedagoško i znanje sa scene. Što se mene tiče, daću sve od sebe. Naravno važna je sreća, ali i “onaj gore”. Nadam se da će Mihaela nastaviti da uči i ozbiljno radi na svom umjetničkom putu.

RB/BI: I na kraju – šta za vas znači muzika: profesija ili način života?

Aleksandra Vojvodić Vojvodić: Način života jeste, a svoj pedagoški rad doživljavam kao veoma ozbiljan angažman, potpuno različit od pjevačke karijere. U svakom slučaju, na svim poljima kojima hodim, muzika je sav moj svijet.