Mihailo Miki Vukić, gotovo 17 godina profesionalni košarkaš, danas vlasnik poznate pomorsko-putničke agencije “Allegra”, gostovao je u petak u desetom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Govorio je, pored ostalog, o tome kako je bilo živjeti u jednoj od rijetkih porodičnih kuća usred Topolice, u koju se njegov đed uselio nakon službovanja na Cetinju, o plavljenju kanala Rene i sušenju ribarskih mreža u obližnjim čempresima, hijerarhiji tokom igranja fudbala na Crkvicama “kad se znalo koliko dobro treba da igraš da bi ušao na teren”, o skupljanju praznih limenki stranih pića osamdesetih, višednevnim projekcijama fima “Hajde da se volimo” i “filmovima Brus Lija i mae-gerija nakon njih”, promociji prvog albuma grupe “Belmondo” u diskoteci “Agave”, koncertu zagrebačke “Boe” početkom osamdesetih, beskrajnom šetanju korzom ne bi li se vidjela simpatija, ali je najviše riječi bilo, očekivano, o sportu…
Pričao je “iz ugla djeteta i tinejdžera” o čuvenim utakmicama KK “Mornar” iz Prve B lige i događanjima oko njih, sudijama i igračima koji su se plašili da dođu u Bar i na parket OŠ “Jugoslavija”, o meču sa užičkim “Prvim partizanom”, nakon koga je suspendovan teren, pa se išlo u glavni grad Crne Gore besplatnim vozom.
Poseban segment gostovanja bio je vezan za početke njegovog bavljenja košarkom.
“Počeo sam igrajući košarku u Ulici maršala Tita, a ‘koš’ su bile plave metalne table sa imenom ulice. Prvi trening mi je držao Peđa Milović u sali Poljoprivredne škole, bio sam prepadnut, sve starija generacija – Srđa Dobrković, Šule, Ranko Čarapić, Drobnjak… Peđa mi je svih tih godina bio kao drugi otac, od 16 i po godina me povukao u Sloveniju, zahvalan sam mu na svemu što me naučio, i košarkaški i ljudski… Ne samo ja, sva ta ‘njegova đeca’ su ga gledala kao oca, on nije davao da imaš loše ocjene, da imaš pokvarene zube, da pušiš ili se ružno ponašaš. Uz to je bio izuzetno fer, kod njega nikakve veze nikad nisu pomagale, uvijek su igrali najbolji. Ali je bio jako strog trener, i sad je, sigurno. Da kažem prostim jezikom, ubijao nas je od treninga, to je ta stara jugoslovenska škola košarke Maljkovića, Ivkovića, Vujoševića… I kao omladinca i kao seniora razvaljivao me od treninga. A kad bi se naljutio na mene, nije me zvao imenom i prezimenom no ‘broj 15′”, sjećao se Vukić, uz opasku: “Takav Peđin pristup jeste bio, iz današnje vizure ‘dječijih prava’, prilično surov, ali je davao rezultate. Danas imamo pet škola košarki i 200 dječaka koji vježbaju, a od njih bude jedan igrač, a tada od 20 dječaka deset je aktivno nastavljalo da se bavi košarkom, a od drugih 10 većina je mogla, ali se opredijelila za školu”.
Dodao je da jedan događaj nikada neće zaboraviti.
“Priključeni smo Vanja Bujić i ja pripremama prvog tima ‘Mornara’, kao klinci 13-14 godina, i trener Peđa nas je odveo na pripreme u Kolašin. Naredio je da se mora biti u sobi u 11 sati, i ne znam kako se desilo, ali nas je zatekao u 11:10 u hodniku. Samo je rekao: ‘Momci, idete kući’. Džabe plač, kuknjava, ništa nije pomagalo. Mi smo se spakovali, a Šušić i Ranko Čarapić su bili određeni da nas, kao najmlađe, isprate na voz. Došli smo na stanicu, depresivni i nikakvi, voz samo što ne dolazi, a Čapo i Šule nam onako bez srca kažu: ‘A sad se vratite, rekao Peđa da se vratite, ali tek sa stanice’. Ni danas im ne mogu oprostiti što su nas držali sve do kraja, a da nam ne kažu“.
Po Vukićevom mišljenju, kultno mjesto košarke i grada Bara osamdesetih i devedesetih bio je betonski teren između Gimnazije i OŠ BJO – jedan na dva koša i drugi sa koševima za basket.
“Ti basket-turniri bili su pravo čudo. Do tri popodne na Crvenu plažu, a od pet na teren, timovi po troje. Prva stvar koju sam zapamtio na tom basketu je da su Pajo i Đoko (Pavićević) imali dresove Larry Birda i Magic Johnsona. S njima je igrao Rajko Čarapić. Bili su najbolji i neprikosnoveni, i najduže igrali jer je pobjednik ostajao, a ostali su se smjenjivali. E, ali igra s njima je bila puna čudnih situacija – uđe Čapo u tebe, udari te dok imaš loptu, razvali, sve zvijezde vidiš, lopta ode van terena, Pajo ništa ne priča, jednostavno uzme i izvede najnormalnije aut za njih. Niko ništa ne progovara, ne smiješ, spustiš glavu, doooobro. tu je bio i Šefko Gaši Špic, koji je dolazio u harlemovskom dresu i izvodio razne akrobacije s loptom, a igralište iscrtao u harlemovskim bojama. Iz tog perioda sjećam se i Peđe Ratkovića koji je danas lučki kapetan, a imao je nevjerovatan odraz, dolazili su Rašo Petrić, Furo Pavićević, Peđa Šaranović, Srđa Dobrković, Mlađo Zagarčanin, pa ‘pravi’ košarkaši i oni koji bi došli na ljetovanje. Ali su Pajo i njegova ekipa najduže igrali. Jesu bili najbolji, ali je važnije to što su imali, recimo tako, taj stav nedodirljivih”.
Kao zaboravljenu posebnost Bara u pretposljednjoj deceniji XX vijeka, Miki Vukić navodi igranje vaterpola u tada nedovršenoj marini.
“Posljednjih četiri, pet gatova su bili prazni, pa smo iskoristili da tu igramo vaterpolo na viktorije, tri na tri i golman, u onom ćošku gdje su sad ribarski brodovi. Bili su tu Peđa Marović, braća Zoran i pokojni Goran Kruta, Željko Džon Đalović, Savo Vujošević, braća Kadić iz Podgorice, Marko Radonjić i mnogi drugi iz Bara… Tada nije bilo jahti i barki kao sad, već jedan gol i guma da se popneš. Gol se zimi potapao u more, tu je stajao nekoliko mjeseci, a kad otopli Marko ga izvuče, zavežemo ga i počne nova sezona. Bilo je i do 5-6 ekipa, dvadesetak momaka, različitog godišta, s tim da bi golmani bili stalno tu, najčešće su to bili Peđa Bošković, pa braća Kruta… Bacili bi loptu iza sebe skoro do sljedećeg gata da bi se odmorili dok igrači plivaju po nju, nisi smio da pucaš na prvu, igralo se do šest pogodaka… Danas, na žalost, niti ima vaterpola, niti ima gdje da se igra…”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Miki Vukić.
