Gost 73. izdanja emisije “Priče s Baranima” bio je Milan Madžar (1978). Potomak je stare spičanske familije, među organizatorima Spičanske noći i “Śednika uz tikvanik”, reprezentativac Crne Gore u praktičnom streljaštvu, jedan od seljana koji su palili vješticu u spotu Andree Demirović “Ja sam ti san”…
U razgovoru se dotakao hotela “Korali” kao najvažnijeg mjesta djetinjstva (“Otac mi je bio šef sale, a majka radila za šankom”), neizostavnog luna-parka na mjestu budućeg trga (“Jednom sam danima skupljao pare, riješio da se izvozam, kupio 5-6 žetona, sjeo, ubacio jedan, odradio vožnju i shvatio da su mi ostali neđe ispali, nisam znao što ću od muke”), ali i posla kojim se sad bavi (“Radim u Kisikani, na putu ka Petrovcu, imali smo tokom korone posla u tri smjene… Prije godinu dana desila se eksplozija, ali sam dobro prošao, sačuvao sam oči”) i sporta u kojem nosi crveni dres sa grbom (“Naš klub ‘Rumija’ je prošle godine u diviziji ‘standard’ bio prvi u državi, učestvovao sam i na Svjetskom prvenstvu na Tajlandu”)…
“Dio opštine na kome je sada fudbalski stadion zvao se Madžarica, tako se zvao i teren, u novinama je vazda pisalo: ‘Na Madžarici’, a ime je dobio jer je to bila svojina moje familije. Za vrijeme kralja Nikole je oduzeto, odnosno data je mizerna nadoknada, da bi on i tu izlazio u lov. Mi smo, naravno, sve papire pogubili i nemamo opipljiv dokaz da je bilo naše – jedino ime mjesta”, počinje priču Milan Madžar.
Rodio se i podnivio nedaleko od mora, usred Sutomora.
“Kuća nam je iza hotela ‘Južno more’ i sav taj potez do ‘Korala’, plaže i naših džardina bili su mjesto za igru. Nino Živković je bio moj nerazdvojni drug iz djetinjtsva. Išli smo da lovimo ribu, da ‘zapinjemo ploče’… To je specifičan način lova na ptice pomoću daščica, vrsta klopke na ravnoj ploči. Lovili smo kosiće, drozdiće, jankiće… Poslije smo ih perutali i pravili kuš-pilav sa orizom. Kad smo se malo uhvatili života, lov je uključivao vazdušne, pa lovačke puške. I danas se love šljuke tj. po spičanski divlje kokoške, svojevremeno smo ih prodavali Italijanima po 20 maraka komad. Kažu da su njihova crijeva koristili za izradu konca za unutrašnje šivenje tokom operacija. U Spičanskom polju je bio aktivan lov na prepelice dok se nisu desila neka manja ranjavanja turista, pa su sve zabranili.
Pecali smo đustre, učogrline i ostale male ribe. Tršljaka dva-tri metra, udica, skupljanje lumpara za mamce… Spičani su imali Lukšiće, oni su imali barke, bili prava fabrika za izlov ribe, ali se svaka kuća snalazila da ulovi i sama. Uz to, išli smo da beremo resice, mušule, vazda uz more… Nekad je bio običaj da se pred Badnji dan i Veliki petak ide da se ulovi riba”.
Zatekao je, kaže, malo čuvenih brvačkih džardina.
“Bili su nadaleko poznati, sadilo se povrće koje se nosilo u Bar, Petrovac, Kotor, Titograd… Brvački džardini su imali svoj sistem navodnjavanja jažama, od Vrela, znalo se kad ko topi, srećom, blagoradan smo narod pa nije bilo svađe kao kod drugih sela. Bilo je sve obrađeno, nije bilo peče da nije bila pod povrćem. Kao mali sam zatekao petoro-šestoro ljudi koji su još obrađivali džardine. I ja sam morao da pomažem babi Katni, da joj donosim kove vode iz potoka da topi. Dok je sve bilo okopavano, i sistem jaža je funkcionisao – kasnije su zatrpane jer se nisu čistile, pa sam ja bio zadužen da nosim vodu od potoka do pamidora i krasta’ica. Baba Katnu sam jako volio, a držala je džardin od skoro 800 kvadrata sama do devedesete godine, tri godine kasnije je umrla. Pomagao sam joj i za skupljanje maslina, svakih nekoliko dana kad je sezona po nekoliko sati. A morao sam i da kopam vilom, no ‘slučajno’ zapnem za neki korijen i slomim držalo, pa me pošalju kući”.
Sutomore je osamdesetih drugačije izgledalo, mnogi pamte to vrijeme.
“Naravno da se sjećam borova i salangoča pored mora, odnosno parapeta, i parka koji je sistematski uništavan unazad 30 godina. Kidali su jedan po jedan bor, i beton je zamjenjivao park, tako da danas postoje samo dva na čitavom prostoru ka ‘Koralima’. Svi kažu i da je plaža bila šira, jer se potoci više ne ulivaju i ne donose materijal. Potok Ćeskota je iza današnjeg ‘Sea Forta’, ni blizu kakav je nekad bio, a iza ‘Tri duda’ je potok Vranštica. Njega talasi i more regulišu: ako krene zapad – on kreće prema Baru, a ako je jugo – prema Sutomoru. U njemu je bilo jegulje, lovili smo ih na pirune koje smo stavljali na rozge. Digneš kamen i ubodeš. Moj stric je pričao da je u Vranšticu bilo i pastrmke, ali kad su napravili kaptažu, nestale su. Potok se prije kaptaže cijele godine ulivao u more, a sada ga ljeti nema.
Posljednjih 15 godina nema više ni velike bure, one da duva po tri neđelje. Mikica Petrović je išao po Dalmaciji da prodaje voće, i tamo su mu rekli da se ‘Bura rađa u Sinju, a umire u Brcu’, ali nisu znali đe je Brca. Ima istine u tome, jer je od Ratca ka Baru sasvim drugačija klima.
Kad bi se diglo more i krenuo jugo, pijesak sa plaže bi redovno završavao na šetalištu. A sjećam se i kad su talasi tukli u kuće Lukšića i Vujoševića, prebacujući plažu, parapet i ulicu. Kod picerije Vujoševića su vazda bile pregrade da more ne uđe u objekat jer je bio niži od ulice”.
Po dolasku ljeta, dječji rejon igre bio je na potezu “Korali – Južno more – Tri duda”.
“Moji su se vazda kupali na Smokvicu, kod restorana ‘Tri duda’. Danas malo ko i zna osim stariji Spičani da se to mjesto zove Smokvica, a mlađi neće znati ni za ‘Tri duda’ jer su sve tri murve posječene, a i objekat se više ne zove tako. ‘Tri duda’ pamtim kao mali po roštilju, vazda se širio miris ćevapa. Mi smo se kao đeca vrćeli, gledajući i komentarišući turiste. Uveče je neko išao na narodnu muziku u ‘Južno more’, bila je ograda i nisi mogao da uđeš ako nema mjesta, čekali su se redovi da se igra kolo, a u ‘Koralima’ su bili zabavnjaci. Nas đecu nije zanimala muzika, već kako da se zabijemo u neki žbun, napravimo bunker i gađemo bobicama prolaznike. Onda su došle peckalice, što je bilo znatno bolnije, bilo je turistkinja sa modricama na butinama. Dio pored parapeta je bio krcat, nije se moglo proći. Nekad se čekalo po par minuta u mjestu da bi se krenulo naprijed”.
U momačko doba se gerilsko djelovanje iz “bunkera” pretvorilo u frontalni napad.
“Kad sam se zamomčio, najviše sam vremena provodio s Vladom Kustudićem, bratom sportskog novinara Đoka, koji su imali kuću na 100 metara od nas. Danonoćno smo se družili. Bio je neposredan, a imao je specifičan način prilaska đevojci. Čim mu se neka svidi, a leži na plaži, bacio bi peškir na nju, ona bi se uglavnom nasmijala i krenula bi priča.
Mi ostali bi se upoznavali s đevojkama na razne načine. Ako ti se neka dopadne, gađeš je loptom, ili baciš loptu pored njenog peškira da ti ona dobaci, ili je prsneš vodom. Tako dvaput, pa treći, a kad se četvrti put izviniš, onda i ona shvati da to nije slučajno. A znali smo da uskačemo u talas koji bi nas nosio i ‘slučajno’ oborio baš na tu koja nam se sviđa. Naravno da smo dobro birali i pazili da nas talas ponese tačno đe smo htjeli. Ako se ne naljuti, to je to, sviđaš se i ti njoj.
Uveče se nađete ispred ‘Korala’, i kreće druženje. Ideš jedno 20 puta gore-dolje šetalištem; ako imaš para svratiš da popiješ piće, ako nemaš šetaš i smišljaš neki razlog da joj pokažeš čudno drvo u parku ‘Korala’ ili nešto strašno zanimljivo u dio oko ‘Bimbora’. Dešavalo se spičanskim momcima da imaju po dvije ili čak tri turistkinje đevojke u isto vrijeme, i onda bi nastao problem kako i kuda da šetaš s njima, a da se ne vide ili susretnu. Moj drug je to rješavao tako što bi ih upoznavao da postanu drugarice, ali da ne znaju kako obje imaju isti status kod njega. Ili ideš s jednom od njih plažom, dok bi ova druga bila gore. Ili se napraviš bolestan pa ne izađeš kad ne treba… Snalazili su se momci na razne načine”.
Prema hotelu “Korali” Milan Madžar gaji specifične emocije. Tu su mu radili roditelji, a tu se i on zaposlio 2000. godine. I ostao narednih dvadeset.
“’Korali’ su bili ‘sirotinjska majka’ za mnoge Spičane, tu smo se podnivili, igrali, prve poslove radili, provodili se… Nisu ni bili ograđeni do 2014. godine, pa smo mi, sutomorski momci, koristili igralište hotela redovno. Niko nam nije branio, igrali smo fudbal kad god bi htjeli. A kad su se postavile ograde, znale su da lete u potok, skupa sa kapijama. Vazda su ljeti bile po dvije-tri ekipe da čekaju na red za utakmicu.
U taj hotel je osamdesetih samo Njemac mogao da uđe, jer bi njihove agencije zakupile čitav kapacitet. Ljudi koji su tada radili su bili gospoda, svi su znali jezike i imali nivo, poštovani od svih. Šef recepcije Niko Vuksanović je za mene bio ikona, o mom tati nije u redu da ja pričam.
U ‘Korale’ sam došao da radim 2000. godine, u kotlarnici. Zamijenio sam Ljuba Ražnatovića, legendu hotela. Srećom, sve sam ljude znao preko roditelja, pa su me brzo prihvatili. Te prve godine nije blistalo poslije NATO bombardovanja, a onda su 2002. Česi sa ‘Koloturom’ počeli da dolaze.
Kad bi stigla autobusom nova tura gostiju, momci su gledali kakve su nove gošće. Sjeli bi na recepciju i razmatrali situaciju. Čekali su da te ‘odabrane’ odu na plažu, pa da krenu u avanturu. Jedno vrijeme je ta plaža čak bila i zagrađena, ograda je bila i u moru nekih 5-6 metara, samo da se mještani ne miješaju s gostima. To nije važilo za osoblje.
Ja sam zatekao i diskoteku tj. noćni bar u bloku koji se sad ruši. To je bilo fantastično mjesto, čak su Brvačani godinama tu slavili Novu godinu. Jedno gostovanje poznatih pjevača sam upamtio iz kraja osamdesetih – Željko Bebek u nekim prugastim katastrofalno ružnim pantalonama, upamtio sam ih”.
Milan Madžar ne krije da je, kao i “mnogi Zupci, Šušanjani i Spičani”, dobar kuvar, naročito za morske specijalitete. A i gurman je.
“Đeca me zezaju da znam samo da večere spremam. Tada imam najviše vremena i volje da nešto isparićam. I to ne volim da mi se iko miješa u kužinu dok sam u nju, ali mi se žena ljuti jer isprljam puno suda. Najviše volim da pravim morske rabote – pašte sa gamborima i crni rižoto od freške sipe.
Volim i resice (sase – prim. aut.) koje, kad se beru, mora da bude mirno more i rasjeka da uđeš do članaka ili koljena. One su zalijepljene za kamen i bereš ih rukom, ali poslije toga ne smiješ uru-dvije da diraš oči ili bilo kakvu sluzokožu, puštaju kiselinu. Prigaju se napolje, jer ako se to čini u kuću, prska voda iz njih po zidovima. A ukus je nevjerovatan, cio Mediteran je u njih. Pravim i čorbu od lumpara, ali ih treba raskuvati dobro, i po nekoliko sati ako treba. Onda mogu i ‘na oriz’. Od ovih egzotičnih jela koje su naši stari spravljali, umijem da napravim jazavca. Uglavnom se šufigaje (dinsta). Mora da odstoji u ocat 24 sata da bi mu se makao miris i jako je ukusan jer je on čista životinja. Lovili smo ih puškom, vrlo je opasan jer zubima kida sve pred sobom”.
Madžar potencira kako je “naša Miška” (Milica Kovačević) sva brvačka starinska jela i njihovo spravljanje objasnila u knjizi, “pa je fino kupite u Narodnoj kuhinji, i sve ćete znati”.
Hrana je centralni dio i dvije manifestacije čiji je jedan od organizatora – poznata “Spičanska noć” i praznik za sva čula – “Śednik uz tikvanik”.
“Spičanska noć je više za turiste – fešta, koncert, da se ljudi druže, a Śednikom su naši Spičani oduševljeni, to je za dušu. Žene zaista ozbiljno shvataju takmičenje čiji će tikvanik biti najbolji. To je bilo jeftino jelo, svako ga je mogao pripremiti, tikva se sadila i za guriće i za ljude, to je nama u tradiciji. Naše spičanske žene nas ispoštuju i svaka donese još nešto od domaćih specijaliteta, pa se tu noć stolovi šarene, od japraka do poznatog Radmilinog kozjeg sira, od roštula i lokuma do patišpanja…”
“Možebit’ idući put napravimo festival stufade. Nikad je sam nisam pravio, ali sam odličan degustator i prijavljujem se odmah za žiri, no će tu biti navalica. Stufada, sa ‘s’, ne sa ‘š’, mora biti s makarulama, ne priznajem ove sa krtolom ili orizom, i to onim debelim makarulama prelivenim salcom. Makarula desetka – kad je ubodeš pirunom da paziš hoće li odskočiti i ubosti te u oko”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Milan Madžar.
