Književnik, publicista i novinar Milan Vujović protekle sedmice je objavio treću knjigu “Barskih priča”. Gostujući tim povodom u emisiji “Nedjeljno popodne” na talasima Radio Bara, kazao je da je njegova nova knjiga “pravo štivo za ove korona dane” jer će, siguran je, kod čitalaca izmamiti osmijeh i izazvati pozitivne misli i reakcije.
Milan Vujović je zaposlen u Radio Baru više od tri decenije. Urednik je i voditelj emisija „Promenada četvrtkom“ i „Barska hronika“. Bio je urednik Radija i „Barskih novina“, te četvrt vijeka dopisnik beogradske „Politike“. Redovno objavljuje blogove na onlajn portalu „Vijesti“. Dobitnik je nagrade Aktiva novinara Bara „Božidar Boško Milošević“ 1997. godine, Udruženja novinara Crne Gore 2000. godine, a 2019. dodijeljena mu je nagrada Oslobođenja Bara. Objavio je tri romana – „Agnostik ili kako je Jagoš završio pravo“, „Ništa se nije promijenilo“ i “Počelo je s nesanicom”, kao i knjigu zapisa „Život i ostalo“, duhovite priče pod naslovom „Knjiga o Mikiju“ i „Barske priče“ u tri dijela.
RB/BI: Šta sve sadrži treća knjiga „Barskih priča“?
Milan Vujović: U ovoj knjizi se nalazi 127 priča, odnosno kratkih zapisa o Baru i Baranima, 57 narodnih umotvorina, izreka, doskočica, poslovica, ili kako ih ja zovem „evergrina“ koji su nastali u Baru ili ih koriste Barani. Sadrži 38 fotografija svih brodova „Prekookeanske plovidbe“ iz majstorske radionice Gorana Grkovića i predgovor dr Ljuba Živkovića. Taj predgovor ima poseban „starobarski šmek“ i oplemenio je knjigu.
RB/BI: Prvu knjigu iz serijala „Barskih priča“ objavio si 2013. Dvije godine kasnije drugu. Sada i treću, za koju kažeš da nije posljednja. Pisanje „Barskih priča“ ti pričinjava veliko zadovoljstvo. Zbog čega?
Milan Vujović: To je tačno, pričinjava mi izuzetno zadovoljstvo i zbog toga umjesto planirane jedne, evo već treće knjige, a mislim da ni tu nije stavljena tačka. Nekadašnji Barani su sve radili da im ljepše prođe dan i zezancije nije falilo. Njihovi potomci žive brže i imaju neke druge preokupacije, ali i sada povremeno zaiskri poneki štos ili lijepi gest koji ne bi trebalo da bude zaboravljen. E, tako se i ja trudim, kao nekadašnji Barani, da mi što ljepše prođe dan. Uz pisanje „Barskih priča“ i druženje sa dragim i umnim ljudima koji ih kazuju, dan duže traje, pa mi se učini da tako kradem od života.
RB/BI: S posebnim zadovoljstvom si pisao treću knjigu. Ona je po mnogo čemu kvalitetnija nego dvije prethodne, jer si imao više vremena i sa više pažnje si im se posvetio. Kako je uopšte nastala ideja da započneš ovaj „serijal“?
Milan Vujović: Prva knjiga je nastala tako što su je inicirali Čedomir Ratković i Dimitrije Pavlović. Čedo me pozvao jednog dana i rekao: „Imam neke starobarske priče koje bih volio da ti preuzmeš i objaviš“. A Dimitrije Pavlović, čovjek posebnog senzibiliteta iz Dobre Vode, donio mi je 200 kucanih strana i rekao „Čini od ovoga što god želiš“. I tako su krenule „Barske priče“. Knjiga jedan je pisana s ljubavlju, a knjiga dva je, u početku bila, kao nešto što je ostalo od prve. U međuvremenu je pristiglo još priča, pa je svoj put našla i ta druga knjiga. Posebnu zahvalnost dugujem i Vladu Lukšiću koji mi je dao nekoliko priča za prvu knjigu, ali me i savjetovao da je nazovem „Barske priče 1“ i na izvjestan način patentiram to što će da uslijedi, jer je vidio da će biti materijala i za drugu i treću knjigu. Mnogi su učestvovali u pravljenju treće knjige. Najviše priča ’poklonili’ su mi Čedomir Ratković, Željko Milović, Milenko Ratković, Zoran Vojvodić, Sonja Živaljević i Neđeljko Đurović, a koristio sam i knjigu ’Narodne poslovice’ Vojina Koprivice, koju je priredila njegova porodica. Što bi rekao jedan moj pokojni profesor geografije – „ako budem živ“, mislim da će nastati i „Barske priče 4“. Jer, za nekoliko godina računam da ću prikupiti još koju priču.
RB/BI: Nedavno si se, na zadovoljstvo tvojih prijatelja i pratilaca na društvenoj mreži Facebook, vratio i poeziji.
Milan Vujović: Prisjetila si se jedne lijepe stvari – poezije. Nisam vjerovao da je toliko vremena prošlo, ali upravo sam danas na zidu svog Facebook naloga okačio svoju omiljenu pjesmu „Plavi žaket“ Duška Radovića, koju sam govorio prije tačno godinu. Mislio sam da će situacija sa koronavirusom da potraje možda mjesec-dva, pa sam krenuo da svake večeri govorim po jednu pjesmu i da je stavljam na Facebook. Međutim, to je potrajalo, kao što vidiš, prošla je godina. U međuvremenu sam našao i jednu zaboravljenu svesku u kojoj je moja poezija, koju sam pisao prije trideset i kusur, skoro četrdeset godina. Među tridesetak pjesama, vidio sam da ima jedno četiri-pet, možda i šest, dobrih pjesama, pa sam i njih okačio na zid. Vidim da su naišle na dobar odjek. “Poezija liječi rane što ih zadaje razum“ to je jedna stara dobra definicija Novalisa. Oni koji govore i pišu poeziju su blagosloveni, imaju svoj kutak u koji ponekad odu, potpuno se osame i zaborave na sve nevolje ovog svijeta i prolaznost života.
RB/BI: Poezija je dakle, tvoja preokupacija trenutno. A da li imaš u planu novi roman?
Milan Vujović: Imam, naravno. Pisci imaju tu privilegiju da uvijek maštaju. Ja maštam o svom četvrtom romanu… U pitanju je jedna istorijska priča, ali vidjećemo šta će biti od toga. Glavno je da imam ideju, a od ideje sve potiče.
RB/BI: Meni je bio zanimljiv opis tvog stvaralaštva koji je dao prof. dr Tihomir Brajović – „Rukopis Milana Vujovića prati se lako, jer on tako piše – hemingvejski čitljivo“. Mnogi vole da čitaju i tvoje blogove koje objavljuješ na online portalu „Vijesti“.
Milan Vujović: To je još jedno moje veliko zadovoljstvo. U stvari, to je kao jedan dnevnik. Blogovi su takvi – pišeš o sebi, svom životu, o onome što ti se događa. I nisam ograničen rokovima. Znate, ovi koji pišu kolumne imaju ogroman pritisak, jer svake nedjelje mora da im izađe novi tekst. To je velika muka, veliki grč, pa tekstovi nisu uvijek jednako dobri. A za blogove čovjek ima vremena i može da ih piše kad hoće, da ih izbalansira, iznijansira i objavi onda kada misli da su dobri.
RB/BI: Tvoja nova knjiga „Barskih priča“ u prodaji je od protekle sedmice. Gdje je čitaoci mogu pronaći?
Milan Vujović: Ova knjiga je izuzetno kvalitetno i dobro opremljena, na luksuznom papiru. Objavljena je u tiražu od 500 primjeraka. Moj prijatelj i drug Đoko Pavićević je unaprijed otkupio dio tiraža, tako da sam u tom pogledu bio relaksiran i mogao sam da izaberem dobar papir kod odlične štamparije. To je „Art grafika“ iz Nikšića, jedna sjajna ekipa sa Nebojšom Adžićem na čelu. Knjiga je za sada u prodaji u knjižari „Olovka“ u Baru, a druge knjižare ako se jave – tu sam. Ne bježim, ali se i ne namećem.
RB/BI: Kome posvećuješ ovu knjigu i koja bi bila tvoja poruka za kraj razgovora?
Milan Vujović: Ovu knjigu posvećujem Baranima koje je odnijela korona – Duletu, Vicku, Čoki, Goranu, Dragici, Bucku… i nažalost, mnogim drugim. Koristim ovu priliku da uputim apel: Vakcinišite se ljudi! Sačekajte vakcinu za koju mislite da vam odgovara, ali svakako se vakcinišite. Jer, jedino vakcina može da zaustavi ovo zlo.
