Nedavno me jedan moj mlađi kolega iz Radio Bara zamolio da nešto napišem o svojoj maturi. Prvo sam pomislio – lako ću to, ima toliko toga da se kaže. A onda sam shvatio da je vrijeme učinilo svoje, da blijede ljudi i događaji koje više niko ne pominje i polako ih odnosi zaborav.
A i kad se sretnem sa svojim školskim drugarima – Vesnom Šćepanović, Ljiljom Vulićević, Ljiljom Vlahović, Slavkom Ćalasan, Dejom Vučićevićem, Igorom Remsom, Željkom Vukčević, Branom Smatlikom, Sabaetinom Perazićem, Ilijom Medigovićem, Milošem Vojvodićem, Veskom Drljevićem, Željkom Popović, Miškom Markovićem i drugima, rijetko govorimo o gimnazijskim danima, svi brinemo neke druge, prozaične, svakodnevne brige.
Uzdrmala me i činjenica da se ovog proljeća navršava ravno 30 godina od kada je maturirala moja generacija. Bilo je to u školskoj 1976/77-oj godini. I još ni sa kim nisam razgovarao o proslavi 30 godina mature. Kao da nikome od nas nije stalo, kao da ne želimo da priznamo da smo maturirali prije tri decenije. Sjetio sam se svog omiljenog štiva iz tog doba – priče „Miševi“, Dina Bucatija. Hiljade i hiljade miševa je zagospodarilo kućom Korijevih, koji su se godinama pravili da ih ne primjećuju. Tako i mi – pravimo se da ne primjećujemo da smo postali sredovječni ljudi. Mnogi od nas su postali usporeni, sa manjkom kose i viškom kilograma…
A rado smo slavili 10 i 20 godina mature. Oba puta stožer i matica okupljanja bivših gimnazijalaca bio je Radio Bar i, naravno, njihov informativni punkt. Jednom je koordinator bio Zoran Živković, drugi put pisac ovih redova.
U ono vrijeme, prije tri decenije, bila su tri odjeljenja mature – dva na jezičkom i jedno na matematičkom smjeru. Razredni starješina mog IV-1 bio je profesor Miloš Perović, IV-2 pokojni Blažo Nikitović, IV-3 Krsto Marković. Direktor je bio autoritativni Maksim Lutovac. Slobodan Topalović nam je predavao matematiku, Zagorka Vuković srpskohrvatski, Mileva Dostinić italijanski, Milanka Čelebić engleski, Blažo Nikitović filozofiju i psihologiju, Miodrag Lekić, pa Peko Šoć sociologiju, geografiju Miloš Perović, istoriju pokojni Slobodan Jovanović… Bila je to plejada veoma dobrih profesora, koji su čuvali dostojanstvo i dignitet škole.
Ali, dopalo mi se što je u prošlogodišnjem listu barskih gimnazijalaca zapisao nekadašnji odličan đak Rajko Nikezić. On kaže, parafraziram, da nas Gimnazija nije učila demokratiji i slobodi mišljenja, niti smo u njoj savladali strani jezik, i danas smo zbog toga hendikepirani, pa, u izvjesnom smislu, i iskompleksirani.
Ove sadašnje generacije nemaju kompleks bilo koje vrste. Više zna moja kćerka sa 16 godina nego što sam ja znao sa 25, i mnogo je samostalnija.
Sa druge strane, bili su to mirni, bezbrižni dani, pod roditeljskim okriljem, utopljeni u barsku jugovinu, kao kod Arsena, dani prvih ljubavi, sazrijevanja i saznavanja raznih životnih stvari i beskrajne vjere u budućnost.
Matursko veče slavili smo u restoranu „Kalimero“ na Velikoj plaži. Više ne pamtim ni ko je s kim plesao, ni ko se napio, ni koga sve nije bilo. Nema više ni „Kalimera“, a ni Velika plaža, ni Ulcinj moje mladosti, gdje mi je živjela tetka, više nisu ono što su bili.
Ipak, ne žalim ni za čim što je prošlo. I dalje beskrajno vjerujem u budućnost, samo se više ne oslanjam na sebe, nego na svoje tri kćerke.
***
Ovaj tekst je objavljen u proljeće 2007. godine, u „Novim barskim novinama“. U međuvremenu, otišli su Vesko, Miloš, Šabo (tako smo zvali Sabaetina), Ilija… i mnogi profesori. Nismo slavili ni 30 ni 40 godina mature. Možda ćemo za dvije godine proslaviti pola vijeka. Trebalo bi, ali ko zna…
