Kotrljanje točkova u tucanikom popločanom kamenom mlinu vraća u djetinjstvo, iz kojeg izviru slike starih uljara, smještenih ispod zidina Starog grada i nizvodno, duž rijeke Rikavac.
Okružene starobarskim bedemima i džidžarinskim maslinama, uljare u Podgradu su bile stjecište maslinara iz Kurila, Sustaša, Velembusa, Mrkojevića, Dobre Vode, Mirovice, Šušanja… Donosili su ih na „meljavu“ i uzimali ulje: „cekin“, ili „zlato“, kako su ga nazivali, prehranjujući svoje porodice.
Ne slučajno, uljare su smještene uz Rikavac jer su mlinovi pokretani na vodeni pogon. Od izvorišta Kajnaka pa nizvodno, do Velikog Mosta, nizale su se Uljara Salakovića (kojom je upravljala porodica Alja Bećovića); Uljara Luke Martinovića; Dimitrija i Draška Lazovića i braće Marić (jedini pravi industrijski pogon).
Ulje se prodavalo, kompenzovalo, u ratnim godinama imalo je vrijednost zlata. A onda su, u poslijeratnom periodu, svi točkovi zamrli. Rad mlinova bio je zabranjen, zbog tadašnje ideologije komunističkih vlasti i sprječavanja „bogaćenja“. Uljara braće Marić je eksproprisana i ni do danas nije vraćena, a od preostalih, jedina “živa“ je Uljara Martinović.
Osnovali su je Jovo i njegov sin Luka, moj djed, početkom dvadesetog vijeka. Jovo je bio imućan, a Luka je zaradivši u SAD, gdje je dugo živio, imovinu uvećao za oko 4000 maslinovih stabala i uljaru, koju je kupio od nekog turskog bega. Tu se nalazila i njegova kula, na čijim je temeljima i danas porodična kuća.
O Luki, kao viđenijoj personi, poligloti, koji je govorio sedam svjetskih jezika i danas sa respektom govore barski starosjedioci. Znali su ga, ako ne lično, a ono po „čuvenju“ jer su se neki plemeniti gestovi pronosili i prepričavali. Nije mali broj pečalbara koje je upravo on podstakao da porodicama po Baru i Crmnici počnu slati novac, kontejnere sa hranom, obućom, odjećom…
Svaki njegov dolazak iz Amerike je bio propraćen špalirom komšija i prijatelja, koji su mu sa radošću iskazivali dobrodošlicu. Sve bi ih razdragano pozdravljao, osim onu na koju je mogao biti najviše ponosan – suprugu Milevu. Ko god ga je znao, čuo je i za tu njegovu osornost prema ženi, svojstvenu glavama porodica, koju ni Amerika sa svim savremenostima nije mogla ublažiti.
A baka, ćerka učitelja i upravitelja škole Sava Popovića, dostojanstveno je podnosila pošast muževljeve grubosti, obasipana nježnošću i ljubavlju svojih unučadi, na koje je prenosila svoja literarna znanja i umijeća.
Uljara Martinović je bila okružena sa tri vode: podgradskom jažom (koja je služila za navodnjavanje imanja od vrha Podgrada do naselja Polje), Rikavcem i maticom.
Jaža i matica nepovratno su propale i izgubile tok u zemljotresu 1979. godine. Napori mještana i brojnih Barana da se voda povrati u nekadašnja korita, ostala su bez uspjeha, baš kao i njihovi presušeni tokovi, koji i danas svjedoče kuda se nekada slivala ta velika, bistra i hladna podrumijska voda.
Dok se mlin punio maslinama, kameni točkovi udarali su glasnije i jače po podnožju tucanika. Vremenom bi poprimali ujednačen zvuk i tiho se okretali, sve dok masa ne postane kompaktna, sjajna i zamiriše svježinom izgnječenih plodova. Najviša količina ulja, isplivala bi iz samljevene mase svjetlucajući u zlatnim nijansama po površini. Zvali smo ga „virđino“, koristili za lijek… Osim tog gnječenja svježeg ploda nije podlijegalo nikakvoj preradi, već bi se nakon što ispliva, presulo u posude, gdje se taložilo i čuvalo kao najveća dragocjenost.
Ostatak mase ređao se na tzv. „koševe“ od konopa i u vrijeme mog djeda slagalo na ručnu presu, čuvenog italijanskog proizvođača Pieralisi. Presu je moralo okretati šest radnika, a da bi bili sigurni da veliku željeznu madravidu (nešto poput ogromnog teškog točka) pokreću u isto vrijeme, oglasili bi se uzvikom: „o ruk“, ma šta on značio.
Radnici su najčešće plaćani u naturi. Dnevnica je iznosila 4 do 5 kg ulja (ulje se i danas mjeri u kilogramima).
Posao uglavnom nisu radili nadničari, već ljudi kojima je ulje bilo pasija, poput Adema Asovića iz Mrkojevića, koji bi čim potekne mlado ulje pravio halvu, kako bi procijenio „klapi li“ ili ne – odnosno kvalitet. Baka Mileva je mijesila lokume ili priganice i po tome donosila svoj sud, a maslinari, koji su prethodno na konjima, ili magarcima u jutanim vrećama isporučili masline, zadovoljno bi se vraćali kući, punih demižana.
Okretala se željezna madravida, a sa njom i život barskih uljara. Mijenjao je svoj tok, baš poput vode iz matice i jaže. Izgrađeni su moderni i savremeni pogoni, a umjesto halve i lokuma, kvalitet ulja se utvrđuje organoleptičkim svojstvima.
Uljara Martinović je u drugoj polovini prošlog vijeka osavremenjena. Kada je kloparanje teških točkova ponovo dozvoljeno, otac Vasilije Vaso i majka Branka su proizvodnju nastavili hidrauličnim presama i električnim pogonom za pokretanje mlina, ali je suština ostala ista: proizvedeno ulje dobija se u potpuno hladnom procesu, bez centrifugiranja.
Po istom principu, proizvodnjom se danas bave Lukini praunuci, pridržavajući se i podržavajući mišljenja dijela svjetske stručne javnosti, da se u centrifugama maslina prerađuje na temperaturi iznad 30 stepeni, što slabi njena ljekovita svojstva, polifenole, antioksidante i naročito vitamin E.
U konkurenciji i jednog i drugog procesa proizvodnje, na prve tri barske Maslinijade, Uljara Martinović nagrađena je jednom od prvih nagrada za kvalitet ulja, nakon čega se povukla iz učešća.
