Gošća emisije “Nedjeljno popodne” na talasima Radio Bara nedavno je bila novinarka, kolumnistkinja i spisateljica Milanka Ćorović. Povod za gostovanje je njen roman prvijenac “Okvir za sreću” podržan od Ministarstva kulture Crne Gore na konkursu za sufinansiranje projekta 2020. godine. Autorka je rođena i odrasla u Podgorici. Po obrazovanju je sociološkinja. Bila je urednica nekoliko popularnih portala u Crnoj Gori.
RB/BI: Bar Vam nije nepoznat. Često ste ljetovali u Sutomoru, gdje imate porodičnu kuću. Kakav je sada utisak o našem gradu?
Ćorović: Bar doživljavam i kao svoju drugu kuću. Kada sam bila mala, porodično smo se posebno spremali za šetnje pored luke, potom za odlazak na prelijepe sladolede i kolače… Radujem se što je ljeto već stiglo, pa ću samim tim i češće biti u Baru. Posebno bih pohvalila, a što je evidentno, da građani itekako vode računa o okolini. Zaista, ovo je jako čist grad, i kada vratim “film”, ne sjećam se kada sam vidjela na ulici nešto čemu mu tu nije mjesto. Vjerujem da ćete u tom duhu i nastaviti da se ophodite prema Baru.
RB/BI: Ne bavite se samo pisanjem romana, priča i kolumni, već ste i novinarka?
Ćorović: Tako je. Ko se jednom lati novinarskog pera, teško da će ga se ikada više odreći. Oduvijek sam, kako profesionalna tako i lična interesovanja, vezivala za pisanu riječ. Vjerovatno zbog toga što sam odrasla u takvom ambijentu. Moja majka je bila profesorica književnosti. Generalno smo u porodici njegovali ljubav prema svim umjetničkim formama. Negdje je bilo i prirodno da se lijepo izražavam, kako u pisanoj formi tako i usmeno, a ujedno da volim i druge umjetničke forme. Pisanje poezije je bila prva forma u koju sam “zakoračila”, doduše stidljivo, jer nije bilo samopouzdanja. Često se dešavalo da napišem pjesmu, a potom zgužvam papir i bacim. Moja majka je mnogo vjerovala u moj talenat, željela je da on bude transparentan i vidljiv drugima. Znala je da krišom od mene na konkurse pošalje moje radove, koji su nerijetko bili i nagrađivani.
RB/BI: Od čega je satkan “Okvir za sreću“?
Ćorović: Od umjetnosti, književnosti, slikarstva, novinarstva, od raznih preispitivanja… U svemu što stvaram volim da stavim lični pečat, a on se ogleda u onome što je i karakteristično za moje pero – emocije.
RB/BI: I glavni lik u romanu je novinarka, a radnja je vrlo zanimljiva…
Ćorović: Pisanje me odvelo u promišljanje o samospoznaji kroz ženski lik sličan meni. Prepreke u samospoznaji su oštar, izuzetno snažan strah od suočavanja sa vlastitom ranjivošću. Moja junakinja je osvjetljavala kutak po kutak sebe same, često tumarajući i saplićući se. Kako je napredovala, njeni strahovi su naizmjenično slabili i jačali. Slabili, jer su se topile iluzije, a jačali kada naiđe na neku od samoodbana koje još uvijek nije bila spremna da napusti. Cijeli taj proces je bio pun preispitivanja i ni malo jednostavan.
RB/BI: Na koji način ste gradili likove i šta vam je bilo najbitnije da istaknete?
Ćorović: Radnja romana dešava se u modernom, savremenom društvu. “Okvir za sreću” je mjesto gdje je novinarstvo dobilo prozni oblik. Čitalačka publika je istakla da je osjetila filmski momenat u romanu, što je meni posebno drago, jer sam brzim, preciznim i dinamičnim rečenicama uspjela da izazovem takav doživljaj. Likovi su “vajani” od svega što je mene inspirisalo u drugim ljudima, ali i u meni samoj. Ima tu i “morska priča”. Opisujem čak neke detalje sa jedne sutomorske plaže, mnogi će to prepoznati.
RB/BI: Za sebe kažete da ste hipersenzitivni. Je li vam to “plus” u bavljenju ovom vrstom umjetnosti?
Ćorović: To se osjeća u svemu što radim, bilo da je u pitanju novinarstvo, bilo književnost. Hiperosjetljivci imaju istančan osjećaj za detalje. Imamo dar da u milisekundi “uhvatimo” pregršt opisa, slika… To je jako dobro za umjetnost. Dosta pažnje poklanjam detaljima i dajem im kolorit kroz riječi. Sigurna sam da taj dar može da bude samo plus.
RB/BI: Koliko dugo ste pisali roman?
Ćorović: Često mi postavljaju to pitanje i nikad ne umijem adekvatno da odgovorim. To prepisujem sanjalačkoj strani moje ličnosti koja očigledno, u tom kreativnom nadahnuću, nije marila za štopericu, već je plutala nad realnošću kroz razne prostore i emocije pretočene na bijeli papir. A plutala je upravo uz pomoć magije pisane riječi koja je usmjeravala moj časovnik da otkucava nekom drugom dinamikom– stvaralačkim adrenalinom, koji je proizvodio bezuslovnu, neracionalnu sreću dok sam “kovala” novu rečenicu.
RB/BI: Kritičari ističu da pišete savremenim jezikom, tečno i vrlo čitljivo. Obično tome predhodi nebrojeno mnogo pročitanih knjiga. Je li i kod vas to slučaj?
Ćorović: Koliko god osoba da pročita knjiga – malo je. I što više zna, svjestan je koliko ne zna i koliko tek treba da radi na sebi. Meni je to užitak. U procesu ozbiljnog rada se i lijepo zabavljam, a to i jeste poenta. Ne onaj sirovi rad, već prije svega ljubav prema poslu i stvarima koje nas ispunjavaju, kao što mene ispunjava pisana riječ. Tu mogu ponovo da se vratim na priču o novinarstvu koje je moju ličnost oblikovalo kao što me oblikovalo obrazovanje i vaspitanje.
RB/BI: Gotovo svi umjetnici koji su bili naši gosti kažu da je vrijeme izolacije zbog pandemije korona virusa za njih bilo inspirativno za stvaranje. Da li je i vama?
Ćorović: Moj stil života se generalno nije puno promijenio. Po prirodi sam mirna osoba. Ne mogu da kažem da je to zona komfora, već stil života koji sam organizovala tako da mi bude lijepo i prijatno. U skladu s tim je i pisana riječ koju “kujem”. Održala sam kontinuitet u radu. Uvijek nešto vježbam i pišem. U glavi imam već pregršt novih ideja, s tim što je moj problem organizacija. Priznajem da mi je to mana- radim na njenom eliminisanju.
RB/BI: Kakvi su utisci čitalaca što se tiče romana “Okvir za sreću“? On je objavljen u martu ove godine, ali prethodnih mjeseci nije bilo moguće organizovati promociju. Da li ste koristili društvene mreže za predstavljanje knjige?
Ćorović: Komunicirala sam sa čitalačkom publikom i preko društvenih mreža. Drago mi je što svako ima neki svojomiljeni dio u romanu i što je zainteresovao ljude različite starosne dobi. Umjetnici nemaju ciljnu grupu, već potrebu da stvaraju i oblikuju, ali posebno mi je drago što se roman naročito dopao ljudima s primorja. Vjerovatno i zbog tih “morskih momenata“, a i intervjua koji moja junakinja radi s jednim moreplovcem…Ko će ga znati.
RB/BI: Pretpostavljam da je ljeto vrijeme kada bismo mogli da čujemo nešto više o vašem romanu na književnoj večeri u našem gradu?
Ćorović: Voljela bih da se tako nešto realizuje, pretpostavljam da će se ta želja i ostvariti. Direktna komunikacija s čitalačkom publikom je ipak najbolji vid razmjene utisaka. Kao što kaže moja junakinja: “Ništa tako čvrsto i jasno ne spaja ljude kao umjetnost”.
