Bar nije grad mog rođenja, ali jeste mog življenja. Zato, da li postoje sjećanja na Bar prije te, druge polovine juna 1980? Da. Zgrada Sedmica, parapet i jedina ulica, Ulica maršala Tita u vrijeme povremenih posjeta bratu Bošku Zoranoviću, Titovom gardisti i njegovoj supruzi, Kristini – Tinci, Kardeljevoj kuvarici.
Oni su Dedinje zamijenili Barom. Godine provedene u ratu ostavile su traga na Boškovo zdravlje i 1952, njih dvoje, doselili su se na Pristan. Blaga mediteranska klima pogodovala je Boškovim oštećenim plućima. Oni su povukli nogu i… Tako se porodica Zoranović sabirala u Baru. Priča o Pristanu, koga nisam upoznala i Sedmica u koju sam dolazila u vrijeme ljetnjeg raspusta moja su prva sjećanja na Bar.
Porodice Ćalasan, Mašović, Knežević, Škuletić… Desa i Danica Mašović dobrodušne, predusretljive, srdačne… Kao pramen iznenadne magle još ponekad osjetim miris toaletne vode “Kadine” iz Parfimerije “Jasmin” u kojoj je Desa radila. Danas je tu Galerija “Vega”.
U Bar, te druge polovine juna 1980. ušla sam obavijena koprenom nostalgije koja se pojačavala svakim pređenim kilometrom od varošice podno Gučeva pa sve do Bara. Bar me je dočekao sladunjavim mirisom rascvjetale žuke, vidljivim tragovima razornog zemljotresa, a noću upornom pjesmom zrikavaca. Ništa nije bilo isto kao tamo odakle sam pošla. Kuća preko pružnog prelaza, iznad BB, postala je moj novi dom. Iznajmljena od Draga Novakovića, Nikšićanina. To ljeto pamtim po nestašici vode. Danima je nije bilo. U početku je dolazila noću, a onda je i to prestalo. Pamtim po odlascima na izvor Bučića, u blizini crkve sv. Marije u Šušanju, a još više po čestim susretima sa zmijama. Pojavljivale su se nenadano. Mislim da su me iskušavale. I taj užasni strah pojačavao je u meni nevjerovatno jaku želju da moram da se vratim odakle sam došla.
“Izborova” samoposluga i Upravna zgrada ovog preduzeća bile su tako blizu, a tako daleko u isčekivanju da će iz nekog grma žuke izmiljeti ona nekad tanka, nekad duga, nekad… A u strahu su velike oči. Vrele ljetnje dane trebalo je osvježiti kupanjem u moru. Ali, tamo negdje je ostala duboka, plaha i opasna Drina, a ovdje je voda nebesko plava, slano gorka, mirna voda mora. To, neizvjesno ljeto trebalo je da spoji i umiri dva iskustva, poznato i već predvidivo i novo koje je bilo ispred mene. U tom, na prvi pogled nemogućem naumu, pomogle su mi i masline. U susjednom dvorištu Todorovića, doseljenicima iz Vojvodine, bilo ih je na desetine. Čudna izbrazdana, kvrgava stabla u kojima je mnogo šupljina. Ako one opstaju – uspjeću i ja!
Prvi razred sam završila u lozničkoj Gimnaziji “Vuk Karadžić”. Drugi je trebalo upisati u Školskom centru “Niko Rolović”. Vjerujem da se u životu ništa ne dešava slučajno. Prva osoba koju sam upoznala u širokom holu Školskog centra bio je Momčilo Momo Vuković. Odmjeren, blagog pogleda, ulivao je povjerenje i podršku da će dani upoznavanja i prilagođavanja biti dio prijatnog sjećanja. Poželio mi je dobrodošlicu i otvorio vrata dobrote koju grad Bar pruža. Razredni starješina Momčilo Cikić, biologija Mira Gojnić, hemija Miloš Popović. I tako redom… Dugo, dugo mi je trebalo da se naviknem da na nastavu dolazim bez plave, školske bluze – kecelje.
Srpskohrvatski jezik i književnost predavala mi je prof. Zagorka Vuković. Manirima, stilom oblačenja, otmenošću, držanjem, ulivala je strahopoštovanje. Odabrani stihovi iz zbirke “Tražim pomilovanje”, pobjeda na školskom i drugo mjesto na opštinskom takmičenju recitatora u proljeće 1981. postaju ulaznica u svijet vanškolskih aktivnosti koje su organizovane i za stanovnike grada Bara. Crvene košulje, otkrivanje spomen biste Vladimiru Popoviću Špancu…
A, put od Šušanja do Školskog centra, u vrijeme kada bi radili u drugoj smjeni, nije bio prijatan. Magistrala je bila neosvijetljena, dio puta iznad “Izborove” upravne zgrade do pružnog prelaza ispresijecan tragovima zemljotresa. Magistrala je vodila i pored uređenog imanja Poljoprivredne škole. Zasadima mandarina i pomorandži, činilo mi se, nema kraja. Bilo je nevjerovatno koliko plodova može da da ne baš veliko stablo mandarine ili šipka.
A kako zemaljski dani teku i stvaraju privid sigurnosti tragova koji ostaju za nama, navikavala sam se na ljude, predjele, klimu… Sjećam se, bio je 13. jul, pala je u toku noći kiša. Ujutro oblačno, ali bez padavina. Ja obukla sako i prsluk i krenula na Topolicu. Tamo, odakle sam došla, čim padne kiša i temperatura padne. I tako… Trebalo se navići. Tog ljeta, 1980, svi pričaju o čudu koje je trebalo da počne da se gradi. Robna kuća. Najava i ulaznica u drugačiji Bar.
Krajem maja 1981. Edita Zonjić i ja predstavljale smo Bar na Takmičenju recitatiora Crne Gore u Pljevljima. Edita je bila prva na opštinskom, a ja druga. Na tom takmičenju osvojila sam prvo mjesto i dobila priliku da predstavljam Crnu Goru na “Goranovom proljeću”, u Hrvatskoj, sljedeće godine. “Nitko da ne dođe do prijatelj drag”.
A, u trećem razredu za razrednog starješinu dobijam Anđu Marojević. Blag osmijeh, vesele oči, čvrst stisak i neposrednost koja briše distancu koja postoji između profesora i učenika. Uz nju smo upoznali i Godoa, još uvijek ne prihvatajući da će čekanje biti i dio naše svakodnevice. Tu je i nova postava odjeljenja: Zijada Čobić, Jasmina Mujić, Mijuško Vojvodić, Darko Hrastinski i Darko Knežević, Tanja Perović, Željko Vujošević, Mili Martinović, Zoran Mijović… Jadranka Maljević. Jadranka i ja smo, kasnije, postale i kume. To druženje, prijateljstvo, bliskost… traje i odolijeva izazovima vremena. Novi profesori i ime koje se pamti – Blažo Nikitović. Pogrbljen, dugih žutih brkova od cigareta koje se rijetko gase. Predavao je grupu predmeta: filozofija, logika, psihologija, marksizam… Nauka je stanovala u njegovom životu, a ne u udžbenicima. Istorija – Slobo Jovanović, staložen, pravedan, pronicljivog pogleda.
Veliki odmori su bili i prilika za posjetu poslastičarnici “Fontana”, u Zgradi lordova. Tako su je zvali jer su u njoj stanovali oni koji su, u to vrijeme, bili na funkcijama u Baru. Porodica Sadiki je vrlo često znala da časti društvo: limunada, baklava, kadaif… Prvi put sam probala ovu poslasticu. Mislila sam da su to pečeni rezanci za supu. Sadiki su pravili pravu limunadu. Komadići limuna su se vrtjeli u onoj čudnoj mašini što liči na veliki mikser.
U centru Topolice najbolje opremljena prehrambena radnja bio je “13. jul”. Sada je tu veliki “Kozmetiks”, a na mjestu pored solitera bila je zelena pijaca. Tu sam prvi put vidjela i probala zinzule. Unutar zelene pijace, svako jutro, dešavao se mali, nevidljivi pijačni barometer. Dolazak prodavaca iz Zete značio je veću ponudu i niže cijene. Tome se nisu radovali prodavci iz Polja i Ostrosa.
Odred “Vladimir Popović Španac“ ide na radnu akciju u Niš, jula 1982. Draga Cica Pavlović, Rade Dedijer, Luka Macanović, Tanja, Siniša, Hakija…
Poslije četiri decenije Bar nije isti. Razgranao se, porastao u visinu… Ono što je ostalo isto jeste njegova duša. Da li zbog one bure koja sa Rumije zna i snijeg da donese ili zbog bonace u vrelim ljetnjim danima, ali Bar je sačuvao svoju dušu. Svako je Baru dao ono najljepše i najbolje što je imao i tako ga učinio još blagorodnijim. Niti mojih sjećanja s početka osamdesetih nastavljaju fino tkanje. To znači da sam uspjela i vjerujem dala najbolji dio sebe gradu koji nije mjesto mog rođenja, ali jeste življenja.
