Sve je trošno, sve nestaje, samo sećanje ostaje.
U mojim godinama mogu da se branim sećanjem.
Jer sećanje je moja jedina stvarnost,
a sve drugo mi izgleda nestvarno:
čitav život je nekako uređen po čudnim zakonima sećanja!
Đuro Šušnjić
Kako da započnem moja sjećanja, ako mislim da sve počinje iz nesjećanja – od rođenja?! Nesjećanje je i prvih petnaest mjeseci života na Pristanu, kada su se moji roditelji, i do tada njihovo dvoje djece (ja i tek rođeni brat – sestra je rođena kasnije), preselili kod Dvorca kralja Nikole. To je početna i povratna tačka mog sjećanja i života – skoro četvrt vijeka. Sve do zemljotresa i godinu poslije, jer tu su nam bili šatori i prikolice te 79/80. godine.
Živjeli smo u pomoćnim, prizemnim, prostorijama koje su nekada bile i konjušnice kralja Nikole. U prvom paviljonu, pored ograde – žice, uz park. Debeli zidovi više od pola metra. Prostrane prostorije, ljeti kao da su klimatizovane, zimi ih je bilo lakše zagrijati. Deset porodica je živjelo u tom prvom objektu i dvadeset četvoro djece različite dobi. Naš stan je bio prvi, na čelu paviljona, sa istočne strane. Moram pomenuti komšije bar iz tog prvog paviljona: Vujoševići, Popovići, Šorovići, Mićkovići, Lukići, Lačevići, Demirovići (Špadijeri), Adžići, Mirovići. Na drugom kraju paviljona živio je naš najljepši i najjači security brat Tomo Lačević. Lijep, visok, bio je zaštitnik i čuvar svih djevojčica i djevojaka iz komšiluka. Niko nas nije smio ni krivo pogledati.
Paralelno sa ovim paviljonom bio je još jedan, malo kraći, a između njih tadašnja nova spratna Stanica za suptropske kulture. Postojala su još dva manja u kojima su živjele po tri porodice. Sve porodice su imale, mogu tako reći, pojedinačno i zajedničko dvorište. Vrata su, svima i za sve, uvijek bila otvorena. Svi su imali i malu bašticu, ili uz zid parka ili između manjih objekata.
Na prvom nivou Dvorca bila je biblioteka. Često i sa radošću sam dolazila u biblioteku. To zadovoljstvo nije bilo samo zbog knjiga, već i zbog posebno ljubazne, da odabere knjigu i mimo lektire, nezaboravne bibliotekarke teta Zore Brajović. Sigurno je i to uticalo da rano zavolim knjige. Na prvom spratu i u potkrovlju bilo je nekoliko porodica. Rado i sada pominjem da sam više puta spavala u Dvorcu, na prvom spratu kod naših prijatelja Milutina i Stanke Pejović i igrala se na terasi koja je iznad balske dvorane. U stražarama su živjele teta Zlata i teta Plana.
Baš tu, u kraljevom pomoćnom objektu, zadnju godinu svog života proveo je moj đed Đikan Vukmanović. Vitalan, oštrouman, zanimljivog razgovora. Zaista je bio obasut pažnjom i ljubavlju svog sina i njegove porodice. Đikan je bio oficir – kapetan u vojsci kralja Nikole. Sudbina je htjela da stari oficir, i na ovaj način, do kraja svog života, ostane vjeran svom kralju i Crnoj Gori. A specifičan i neobičan je ovaj događaj. Đedu su, kao imućnom, radili na imanju nadničari. E, kod svog oca, za nadnicu, radio je i njegov sin – moj otac. Ali, moj otac je, smatrajući da su im male dnevnice, nagovorio ostale da se pobune. Tražio je, od svog oca i gazde, da im poveća nadnice. Đed je tada, možda prvi put, popustio svom sinu i vidio u njemu nepokolebljivog revolucionara i komunistu.
Mi, djeca uz park, sebe smo prozvali kraljevskom đecom. Vjerujem, da sam zbog đeda mislila da imam više osnova ili prava na taj epitet. Dvorac, park i more su bili naše dvorište. Možda je, od tog ranog djetinjstva i kasnije u mladosti, baš to more ušlo u moju pjesmu, u stih: “….More koje miriše na Kolumbov san… / To mjesto, pored Dvorca, jeste početak mog Arijadninog konca…”
Dvije majke, koje su i dan danas prijateljice (moja Dragica i teta Ljeposava), odvele su svoje kćerke – prvake u školu (očevi su bili na poslu). Prvi i jedini put sa pratnjom, sve kasnije išle smo same ili sa starijom djecom iz komšiluka, kada je to bilo moguće. A put za prvake nije bio baš kratak. Od sadašnjeg hotela “Princess” do Raskrsnice ili kako su u lokalnom govoru zborili Krstiputeva. Tada sam postala đak u razredu kod učitelja Blagoja Markovića. Prvo sjećanje pri upoznavanju je:
– Milice, treba da ustaneš kada te prozovem.
– Učitelju, ja stojim…
To što sam bila najniža u razredu nije bio problem, ali sam na samom početku bila najnemirnije dijete, pa je učitelj poručio da kažem Marku, mom ocu, da dođe kod njega. Kasnije sam saznala da su se dobro poznavali. Dugo poslije otac mi je otkrio da je učitelj rekao da nemirnije dijete nije do tada imao, te da me otac previše razmazio. Taj nestašluk, na sreću i roditelja i učitelja, brzo se završio – sa završenim prvim razredom. Prešli smo u novu školu “Meksiko”. Bila je opremljena, za ondašnje prilike, sa svim sadržajima. Školske priredbe su izvođene na pravoj bini sa visokim betonskim zidovima za backstage. Dok smo još bili u nižim razredima, to mi se čini posebno bitnim, ne penjemo se uz stepenice – na spratove. Sve učionice i kabineti su povezani natkrivenim betonskim stazama. Od kabineta do kabineta, nećeš se pokvasiti iako kiša pada. Uživali smo dok je trajao veliki odmor. Tu je ribnjak, zookutak, cvijeće i zelenilo, širina. Za veliki odmor mogli smo skoknuti do slastičarnice Karađuzovića (na Raskrsnici), za krofnu, burek, baklavu, šampitu ili ušećerenu jabuku – feriku…
Imam mnogo lijepih sjećanja vezanih za taj period…Ali najupečatljiviji u sjećanju je moj Učitelj. Lik tog dobrog i plemenitog čovjeka, koji naizgled nije bio strog, ali je na neki poseban način tražio i zahtijevao znanje – učenje. Zračio je ozbiljnošću i roditeljskim odnosom prema đacima. Kao da je imao nevidljivi oreol pedagoga, neki unutrašnji magnet koji usmjerava i oblikuje naše prve godine obrazovanja. Zbog Njega takvog, čini mi se, da smo svi bili bolji od sebe i da smo nastojali da naučimo što više.
Do Krsti puteva sam pješačila i kao gimnazijalka, sve dok nijesmo prešli u novu zgradu. Ponekad zajedno sa omiljenom komšinicom, sa najljepšom sa barske obale, Nadom Popović, profesoricom, i posebnim prijateljem. Samo žalim što mi nije predavala. Gimnazijsko doba je posebno sjećanje, za veliku priču…
I danas se ponosim što sam za profesore imala velike intelektualce (Andrija Miranović, Nikola Stanišić, Kaća Kosać, Blažo Nikitović, Ilija Lemajić i mnogi drugi…). Neki od profesora kasnije su dolazili na promocije mojih knjiga. Njihovo prisustvo, kao i pohvale, bili su najveća moguća književna nagrada. Ove godine je obilježeno stotinu godina postojanja Gimnazije. Ogroman je ponos svih nas koji smo prošli kroz ovu obrazovnu ustanovu.
Ako je Đ. Balašević pjevao da je u vojsci stekao druga do groba, ja mogu da kažem da sam iz gimnazijskih dana do danas stekla suštinske, provjerene prijatelje (Pake Lavrović-Lekić, Mira Pižurica-Asanović, Amira Kacila-Lakomica).
Na maturskoj večeri, koju smo slavili na feribotu “Sveti Stefan”, dva druga mi kažu da hoće neko da me vidi. Prate me do drugog dijela brodske sale gdje su profesori. Ispred mene moj učitelj Blagoje! Zagrlio me, čestitao i zamolio da njegova princeza podigne malo haljinu (maxi dužina, haljina se vuče po podu ) da vidi kolika je štikla, koliko sam porasla.
I prvi ples na maturskoj večeri sa učiteljem!
Mnogo, mnogo godina kasnije, prolazeći kroz Polje autom, zastadoh i izađoh iz kola. Ta ulica nosi ime mog učitelja Blagoja Markovića! Nagrnuše sjećanja, zasuziše oči od sreće. Zamolih prolaznika da me slika pored te table. Opet sam bila dijete i Njegov đak.
Od Dvorca sam, preko Raskrsnice – vozom, pošla na studije u tadašnji Titograd i vikendom se opet vraćala preko Krstiputeva, pješke do Dvorca. Kada smo, desetak nas, uz veliku podršku i pomoć direktora Gimnazije Maksima Lutovca, oformili književni klub „Bar” (1976/77), naša prva predstavljanja mladih pjesnika bila su u Dvorcu.
Sve moje pjesničke knjige pored promocija u Beogradu, u Kući Đ. Jakšića i u drugim gradovima, imale su i svoje predstavljanje u Dvorcu. Takođe, u okviru „Barskog ljetopisa“ imala sam i svoje Autorsko veče na platou ispred Dvorca, kao i predstavljanje nove knjige „ITIJA – Rukopis iz sna”. Učestvovala sam i kao moderator i prikazivač knjiga nekim značajnim piscima iz Crne Gore i Regiona (Tanja Bakić, Tanja Stupar Trifunović, Jovanka Vukanović, Jasmina Janković…).
Sve ovo napominjem jer imam utisak da su mi se sve velike i sudbinske situacije odigravale tu oko Dvorca, u dvorištu mog djetinjstva, tamo gdje je jedna djevojčica umišljala da je Princeza. Dosanjala sam neke svoje snove i sad ih preko sjećanja dijelim sa vama.
Sjećanje je jedan neumorni putnik!
