Gost u emisiji „Sunčanom stranom ulice” Radio Bara bio je glumac Miloš Biković koji u petak, 16. avgusta, od 21,30, u okviru „Barskog ljetopisa”, nastupa pred barskom publikom u predstavi „Laž”, Beogradskog dramskog pozorišta
RB/BI: Prvo pitanje se prosto nameće: kako se snalaziš po ovoj barskoj vrućini?
Biković: Mirujem kao gmizavac dok sunce malo ne zađe, pa onda živnem poslije 18 – 18,30. Nedavno sam bio u Kini, snimao sam jedan ruski film i kolege iz Rusije su mi rekle, kao: „Ići ćemo u Kinu, vidjećeš, tamo je divno, samo je jako vruće“. Rekoh: „Kad mi vi, Rusi, kažete da je jako vruće, ja ponesem jaknu. Ne možete vi mene vrućinom da prepadate, ja sam djetinjstvo provodio na Crnogorskom primorju i u Beogradu.“ Međutim, otišao sam na jugoistok Kine i stvarno je jako vruće, van naših standarda, to je neka katastrofalna vlaga. Kada čovjek izađe iz kuće, u momentu je mokar. Moraju da se nose dugi rukavi da se čovjek čuva od sunca, kišobrani… bio sam kao kineski turista. Onda sam shvatio da je ta vrućina nešto na šta mi nismo navikli i prestao sam da se žalim na našu vrućinu.
RB/BI: Moj gost ima 36 i po godina, lijepu karijeru iza sebe koja je počela još prije nego je upisao i završio fakultet Dramskih umjetnosti u klasi Dragana Petrovića Peleta. Jesu li ti uloge u serijama „Stižu dolari“ i „Bela lađa“ prvo pojavljivanje na televiziji?
Biković: Na televiziji ne, ali u igranom programu da. To su bila prva pojavljivanja. Serije „Stižu dolari“ i „Bela lađa“ jesu učinak dva autora i reditelja i ljudi koji su radili na serijama poput „Srećni ljudi“, „Bolji život“. To je ta producentsko-autorska ekipa, Siniša Pavić, Mihajlo Vukobratović. Tako da ljudi to nekako doživaljavaju po nekoj estetici i stilu sa istog izvora, kao jedan isti projekat koji se godinama snima. Pošto ima vrlo sličnu poetiku i neki ritam i onda ljudi često brkaju pa kažu: „Pa ti si glumio u Boljem životu“. Nisam ni bio rođen tada.
RB/BI: Jesi li, dok si snimao te serije, znao šta ćeš da budeš kad porasteš? Kad te gluma sasvim osvojila?
Biković: Znao sam da je gluma moj put, jer sam tada išao u školu glume Neše Radovića, divnog učitelja koji, nažalost, više nije sa nama. Sa 13 i po godina, poslije nekoliko časova koje sam pohađao kod njega već sam shvatio da je to nešto što me zanima i znao sam da ću da idem tim putem, samo nisam znao kako će taj put da se odvija. Znao sam da mi je sledeća stanica Akademija i da treba da se spremam za nju.
RB/BI: Koju si imao brzalicu na Akademiji? Ja sam imao: Stala mala Mara na kraj stara hama sama. Znaš zašto? Zbog lenje gornje vilice. A Branimir Brstina koji je bio sa mnom u užem izboru je imao, zbog onog vojvođanskog akcenta: Šaš devetorošaš kako se razdevetorošašio.
Biković: Ništa se nije promjenilo. Ja se sad ne sjećam, mislim da je bilo nekoliko: Miš uz pušku miš niz šušku, Nevesele snene žene plele teške mreže i tako dalje.
RB/BI: Da li ti znaš gdje su sad tvoji klasići?
Biković: Apsolutno, mi smo jedna dosta homogena klasa, družimo se, imamo chat grupu gdje se dopisujemo. Sada smo u toj fazi kad dijelimo slike djece, njihove izvale… Dosta smo bliski i družimo se i to godinama već traje. Od zajedničkih projekata koje smo radili, preko putovanja, druženja.
RB/BI: Je li sve vrijeme vaš profesor bio Dragan Petrović Pele?
Biković: Jeste, on je četiri godine vodio klasu. Mi smo bili njegova druga klasa.
RB/BI: U moje vrijeme bila je privilegija studirati glumu na FDU u Beogradu. Pretpostavljam da je tako i ostalo?
Biković: Jeste. Mislim da mi nismo ni svjesni kolika je to privilegija. Imao sam priliku da FDU testiram sa drugim školama svjetskog renomea i stvarno jeste jedna od jačih škola, pogotovo kada je gluma u pitanju. O glumi mogu da svjedočim, za ostale katedre ne znam. Jaka škola, jako nasljeđe. To je dosta zanimljiv sistem po kom mi radimo, to jeste Stanislavski, ali ima tu malo i Majkla Čehova, Strazberga, Borislavskog, sve ono što su naši pedagozi, profesori, utkali u neku doktrinu u proteklih 50 godina i dali svoj lični pečat. Tako da zbog toga mi imamo neki spoj zapadne i istočne škole, nekog britanskog sistema ili radimo i jedno i drugo pa tražimo nešto između.
RB/BI: Da nisi radio ovo, možda bi radio nešto drugo, možda bi bio isto ovako srećan, možda ne bi, možda ne bi upoznao Ivanu, ko zna šta bi bilo kad bi bilo?
Biković: Pa jeste, čovjek misli da je ono što on želi najbolje za njega. Gotovo uvijek se ispostavi da nije, ali sreća neko to od gore uvijek vidi.
RB/BI: Poslije ovih serija, kad si bio golobrad, dolazile su veće uloge, prije svega, u kultnoj seriji i filmu „Montevideo, Bog te video“ gdje si glumio velikog Aleksandra Tirnanića Tirketa. Te 2010. godine si imao 22 godine. Izgleda da slava kad padne na „zdravo čeljade“ ne mora baš da ga potpuno otruje. Čini mi se da, još uvijek, prilično čvrsto stojiš na zemlji?
Biković: Hvala Vam. Važno je da je čovjek zdrav u glavi, prije svega, ako nije zdrav, to je već problem. Nas uče o tome da je čovjek kad se uobrazi, emotivno nezreo. Ili je djelovao kao da je zreo a nije bio, ili je bio zreo pa je degradirao, mi to ne znamo. Kad se glumac uobrazi i kada ga to ponese, on šteti najviše sebi. Jer onda misli da je bogomdan, to je neka vrsta narcisoidnosti, samoubijeđenosti, samoživosti… Ulijeni se, misli da će lako sve da postigne i onda se opeče. U Nešinoj školi glume sam dobio tu lekciju i imao sam sreće da sam nailazio na dobre pedagoge, pa su oni to na vrijeme trimovali, na vrijeme su to orezali, pronašli u mom karakteru i rekli da to nije dobro i da ne idem tim putem i onda nekako čovjek nauči sam to da prepoznaje i da kontroliše. Pošto smo mi pod reflektorima stalno se priča o tome šta se zbiva kad se glumac uobrazi, ali šta je sa tim kad se doktor uobrazi? To je mnogo opasnije. On može da našteti ne samo sebi nego i pacijentu, to je mnogo gore. Šta je sa tim kad se političar uobrazi? Oni imaju, ne samo popularnost ili slavu nego imaju i elizabetanski način života, sa intrigama i tako dalje, plus moć koji je narkotik, strašna hemija za mozak. Uglavnom pričamo šta je sa glumcima koji se uobraze, to je vrlo jedna benigna ovca koja ne može mnogo da naškodi svojoj okolini, može uglavnom da postane lošiji glumac. Ali kada se neke druge profesije uobraze, odgovornije, to može da bude veći problem za društvo.
RB/BI: Pominjao si pedagoge, ljude koji su ti se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ima li neko od glumaca ko je posebno uticao na tebe savjetima, a igrao si sa mnogim velikim, iskusnim, glumcima?
Biković: I moji pedagozi su bili aktivni glumci, nisu bili samo pedagozi. Dragan Petrović i Nenad Nenadović. Mislim da je važno da studentima možete da objasnite kako stvari funkcionišu praktično, a ne samo da im objašnjavate teoriju. A od kolega? Milan Gutović, Dragan Bjelogrlić, Nenad Jezdić, Ljubo Bandović, Bogdan Diklić, Aleksandar Berček, Nikita Mihalkov, imao sam prilike da radim sa raznim ljudima i da učim od njih, ne mogu sad sve da ih nabrojim.
RB/BI: Stalno nam iskače na društvenim mrežama serija „Bela lađa“ i oni klipovi sa Gutovićem, to mi je izgledalo blesavo nekad kad sam to prvi put gledao, ta serija me nije nešto impresionirala. Međutim, sad djeluje veoma realno…
Biković: Kad gledate Šojića tih ’70-ih, ’80-ih, kad je „Tesna koža“ počela, neminovno se prisjetite da toga ima još i kod Nušića, taj arhetip srpskog činovnika, a dalje ako idemo i kod Sterije, arhetip pokvarenog činovnika, korumpiranog, samo što je ovdje izveden u jednom komičnom maniru. Ali to postoji decenijama. Zato je tako dobro odrezonovalo kod našeg naroda jer su ljudi mogli to da prepoznaju, a Lane je sve izveo na bravurozan način. Dao je svom liku jednu posebnu monstruoznost koja se krije iza te slatke oblande, jedne budalice sa smiješnom frizurom i govornom manom. Ali je to postalo onako malo apsurdno, jezivo, i sve u svemu, genijalno.
RB/BI: Naravno, „Montevideo“ je bio uspjeh, ali tek je Maraš bio veliki uspjeh. U čemu je tajna „njegove tolike popularnosti? Južnog vetra“,
Biković: Prvo, dobar scenario, drugo, takav žanr već dosta dugo je jedna dobra formula za film koji je zanimljiv i uzbudljiv. Treće, to jeste dio naše realnosti i samim tim je film aktuelan. Naravno, ima i do kvaliteta autora, glumaca, ekipe koja je radila na filmu. To su sve elementi koji kada se poklope daju dobar film. Nekada se to otkači pa bude popularno kao što je „Južni vetar“ bio pa se pretvorio u neku vrstu sage, neki fenomen, ali sad šta je tačno to bilo – ne znam.
RB/BI: Izgleda da je uloga Maraša tebi legla? Ali ispostavlja se kasnije da tebi prilično leže sve uloge koje si igrao. Biće da nije do uloga nego do glumca?
Biković: Kada uradim dobro posao ispadne kao da je legla uloga, u stvari nije legla uloga nego glumac investira svoju ličnost u tu ulogu i dobro je pronađe, razgazi dobro tu cipelu i ispada da je ta cipela salivena po njegovoj nozi. Ali to je u stvari rad, to je mnogo koraka pređeno u tim cipelama da bi ona poprimila oblik te noge.
RB/BI: Pade mi nešto na pamet da te pitam: da li je poslije Bekima Fehmiua neko ostvario bolju internacionalnu karijeru s ovih prostora od tebe? Kad pogledamo ovo što si radio u Rusiji, sa kakvim sve ljudima, to je prilično impresivno?
Biković: Ne mogu da se porede te stvari. To je bilo neko drugo vrijeme i neki drugi svijet. Rade Šerbedžija je takođe napravio karijeru.
RB/BI: Pa i ti bi u Americi mogao da igraš Rusa negativca nježnog lika…
Biković: Poslije ovih nedavnih događaja sa ovom vrstom neobičnog pristupa u odabiru glumaca i ko se sve miješa u taj odabir glumaca, to nećemo znati. Da se vratim na inicijalno pitanje. Suština jeste u tome da naši glumci, sa našom školom, mogu da nađu svoje mjesto i na istoku i na zapadu. Baš sam pričao sa Nikolom Đuričkom koji je otišao u LA. Kad se pojavio tamo na kastingu, ljudi su bili šokirani i njegovim umijećem i njegovom biografijom. On se pojavi kao početnik na kastingu, a iza sebe ima toliko projekata i zvijezda je na našim prostorima.
RB/BI: Tu je jezik limitirajući faktor? Kakva je situacija s tobom u Rusiji? Ono što vidimo, pričaš ruski, reklo bi se, solidno?
Biković: Da, ja sada pričam ruski dovoljno dobro. U početku, oni su ozvučavali filmove, ozvučavaju nekad i svoje glumce. Tako da to kod njih nije čudno. Kada sam počinjao, moje znanje ruskog jezika je bilo na nižem nivou. U međuvremenu, snimio sam dosta uloga i publika se navikla na moj glas.
RB/BI: A kako je sve počelo?
Biković: Počelo je tako što me, 2012. godine, pozvao Nikita Mihalkov na kasting za njegov film „Sunčanica“. Kada su zvali, mislio sam da je to neka šala, neko zezanje. Zvali su me sa češkog broja, zvao me Stanislav Popović, moj prijatelj, tada ga nisam poznavao. Pozvao me i kazao: „Dobar dan, ovdje Stanislav, zovem iz Ženeve.“ Sad razmišljam: zove me sa češkog broja, on je u Švajcarskoj, priča na srpskom, on je Srbin i kaže da radi sa Rusima. To je meni odmah djelovalo kao dosta sumanuta kombinacija. Kaže, zove me za glavnu ulogu kod Nikite Mihalkova. A meni je Nikita zaista omiljeni reditelj bio još u tom periodu. Obožavao sam filmove „12“ i „Varljivo sunce“ i da me neko pitao da li hoću da radim sa Spilbergom ili Mihalkovim, rekao bih: sa Mihalkovim. Uglavnom, pita Stanislav jesam li slobodan u julu, a mi smo u julu trebali da snimamo drugi dio Montevidea, i ja kažem: „Recite Draganu da je glupa fora“, a on opet: „Jeste vi slobodni u julu?“ Ja kažem: „Nisam, snimam reklamu za toalet papir, znate vrlo odgovorno spremam sve svoje uloge i moram da vježbam, evo sad dok pričam s vama ja vežbam“, misleći da je to sve šala. I na kraju kažem da mi pošalju scenario pa da popričamo. Međutim, stiže mi scenario na 118 strana na ruskom i ja shvatim da to uopšte nije šala i da je sve ozbiljno. Onda sam otišao na kasting, nisam dobio tu glavnu ulogu, dobio sam jedinu drugu ulogu koja nije bila dodijeljena, tako da sam i tu imalo sreće… Očigledno, Božja volja. Poslije toga, našao sam tamo agenta pa sam zapeo da usavršim jezik i onda je to krenulo, jedna za drugom ulogom.
RB/BI: Rat Rusije i Ukrajine poremetio je mnoge životne planove, vjerovatno i neke tvoje, jer kad pročitamo tvoju biografiju vidimo da si ranije mnogo više snimao u Rusiji nego u poslednjih godinu i po. Međutim, radi se veliki projekat u skorijoj budućnosti, „Petar Veliki“, ako se ne varam?
Biković: Film se zove „Rađanje imperije“. Igram Aleksandra Menšikova, desnu ruku Petra Velikog, koji je bio, de fakto, vladar Rusije poslije smrti Petra Velikog. Bio je njegov najbolji prijatelj i najbogatiji čovjek Rusije i značajna istorijska ličnost. Film se snima već uveliko u Tuli, u Petrogradu, u Moskvi. To će biti spektakl, istorijska drama sa bitkama, konjima, brodovima…
RB/BI: Kad putuješ u Rusiju?
Biković: Za nedjelju dana.
RB/BI: Familija ide s tobom? To je malo nezgodno, kad ti snimaš oni su sami?
Biković: Pa jeste malo nezgodno. U Baru je sve to lakše. Čovek se zapita kako su ranije živjeli naši stari, onda je čovjek stalno bio okružen porodicom, rastao je u drugim okolnostima i to je sve bilo mnogo lakše.
RB/BI: Činjenica je da si barski zet i da često dolaziš u naš grad. Po mom mišljenju to što ti je Ivana supruga dokazuje da nisi mladić, sada već čovjek, od jedne knjige, jer naša Baranka je odličan izbor. Ili se tu nije pitao razum nego isključivo srce?
Biković: Pitala se ona. Ja ne znam odakle čovjek donosi odluke. Nisu to u potpunosti racionalne odluke kada je u pitanju emotivni život. Samo da ovo definišemo, barski zet? To je zet koji dolazi u grad Bar, ne visi po barovima?
RB/BI: Da, akcenat je kratkosilazni, polako, naučićeš vrlo brzo da pričaš „po barski“. A reci mi, kako odlijevate vas dvoje ovoj žutoj štampi koja, čini mi se, prosto kidiše na vašu privatnost?
Biković: Već dosta dugo sam navikao medije da iz svog privatnog života malo šta dijelim, rijetko kad. Mislim da su ljudi već navikli da to što o meni nađu u žutoj štampi jeste uglavnom neki trik. Sve je to dio mog posla, to je kao da sam odžačar pa se žalim što sam čađav, ili da sam vodoinstalater pa se žalim što me voda pokvasila i tako dalje. To je tako u mom poslu, bilo bi čudno žaliti se na to.
RB/BI: Nerado iznosiš podatke iz svog privatnog života, međutim, ovo moram da te pitam, a i da te navikavam na barski sleng i barsku priču? Ovdje ti je pašanac kao brat, ne znam kako je kod vas? Kakav je tvoj pašanac?
Biković: Odličan. Imao sam sreće i sa te strane. Imamo super odnos i lijepo se razvija. Meni su u familiji često omiljeni bili oni koji mi nisu u krvnom srodstvu, teče, strine.
RB/BI: Mladi barski ljekar, Marko Stojiljkov, šef odeljenja u Barskoj bolnici, može da bude zadovoljan ovom tvojom replikom.
BIković: Ja se nadam, pozdrav za Marka.
RB/BI: ’Ajde da pomenemo i ovu predstavu koja nas je okupila u ovom studiju?
Biković: To je predstava „Laž“ Beogradskog dramskog pozorišta. Duhovita predstava, sa odličnim tekstom Floriana Zelera, francuskog dramaturga i reditelja. Igramo Tamara Krcunović, Jelisaveta Orašanin, Miodrag Radonjić i ja. U pitanju su dva para. Predstava govori i o lažima koje se u vezi izgovore, ne izgovore, plasiraju, ne plasiraju, gdje je granica između integriteta laži, diskretnosti i iskrenosti. Savjetujem da pogledate predstavu, mislim da je korisna, ljekovita i duhovita.
RB/BI: Radonjić i ti ćete uskoro biti kao Prle i Tihi…
Biković: Da, mi od fakulteta dosta dobro funkcionišemo u tandemu, to nam je još i profesor rekao na prvoj godini. To se poslije ispostavilo kroz uloge Maraša i Baće, kao i ovdje u ovoj predstavi i u drugim predstavama koje smo igrali zajedno. Mi se razumijemo, mi sa klase, a Mićko i ja pogotovo, možemo da igramo scene zatvorenih očiju, jako dobro se kapiramo, jer smo iz iste kovačnice izašli.
RB/BI: Otkud ti u Beogradskom dramskom pozorištu?
Biković: U tom pozorištu sam igrao prvu predstavu sa 14-15 godina. Imao sam jednu repliku, igrao sam sa velikim Draganom Nikolićem na sceni. I to me vezalo, stalno me put tamo vodio. Bio sam i član ansambla jedno vrijeme, pa sam napustio ansambl kada je trebalo da predajem na Fakultetu dramskih umetnosti, pa sam se opet vratio. Ovo je već drugi put da sam u Beogradskom dramskom.
RB/BI: Jesi li pratio Olimpijadu, kako ti se čini?
Biković: Za mene su naši košarkaši zlatni momci. Ova bronza vrijedi kao zlato. Noleta više ne vrijedi komentarisati, on je izvan svih kategorija, ali naši košarkaši… Treba reći da nije pravedno to što su sudije uradile. Ja nisam pobornik toga „sudija nam je kriv“ ne volim tu vrstu retorike, ali ovdje jednostavno snimci sve govore. Čini mi se da su se u prvim utakmicama tražili, bili su jaki individualno: Jokić, Bogdanović, Micić, a onda su u zadnje dije-tri utakmice postali tim, nekako su se homogenizovali.
RB/BI: To je nauk i za tebe, kad budeš mnogo veća zvijezda nego sada da se mnogo ne uzneseš, nego da budeš dio tima, jer kad je atmosfera dobra, kad je ovakav tim, tu su neminovni uspjesi.
Biković: Svaki film i svaka predstava kao i svaka utakmica, to je kolektivni čin, tu niko ne može da bude soler.
