U “Promenadi četvrtkom” program ovogodišnjeg bARS-a, koji je već petu godinu zaredom veoma posjećen i uvažavan segment “Barskog ljetopisa”, predstavio je selektor ovog dijela manifestacije Željko Milović.

U osvrtu na dosadašnja izdanja bARS-a, Milović je kazao da su bila “više nego uspješna”.

Milović: I to mogu reći bez imalo skromnosti, trudili smo se da budemo drugačiji i raznovrsniji od uobičajene ponude, da provijava nota urbanog i modernog. Podsjetili smo na mnoge umjetnike iz Bara koje su svi zaboravili, a kultura sjećanja je ono što čini grad time što jeste. Znači, ako se ne sjećamo onoga što je bilo prije 40, 80 ili 100 godina, onda tog grada koji nas je stvorio, u stvari i nema.

Sinoć, na otvaranju bARS-a, je bilo baš takvo veče. Vrlo sam zadovoljan posjetom i odgovorom Barana – stotinjak ljudi je došlo da se prisjeti i oda počast bendu “Ružin trn” koji je njihovo djetinstvo, mladost ili šta već drugo, uobličio tih osamdesetih godina prošlog vijeka i koji je Bar postavio na muzičku mapu Jugoslavije. Prije njih niko nije čuo za muzičare iz Bara, Ružin trn je to promijenio.

RB/BI: Zaista zvuči nevjerojatno da nije bilo, bukvalno do juče, zvaničnog audio-zapisa stvaralaštva “Ružinog trna”?

Milović: Pa, nije nevjerovatno. To je čak uobičajeni usud crnogorske rock muzike. Ni grupa “Osma sila” iz Nikšića koja je svirala na beogradskom hipodromu nema svoj album. Nimnogi drugi pojedinci i bendovi. Tokom Jugoslavije snimljeno je samo pet ili šest nosača zvuka muzičara koji su živjeli i radili u Crnoj Gori. Činjenica je da u Crnoj Gori nije bilo studija za snimanje, nije bilo izdavačke kuće, i svi su bili prinuđeni da rade u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu.

A “Ružin trn” je imao materijal za album, i sve se izjalovilo nakon svađe umjetničkog direktora Olivera Mandića koji je i predložio Barane za snimanje albuma, sa direktorima. Od barskog benda je zatraženo da se materijal snimi iznova, da bude ‘mekši’, da se presele u Beograd kako bi bili na oku i imali redovne svirke, što njima, naravno, nije dolazilo u obzir, jer su već zasnovali porodice, radne odnose…

RB/BI: S obzirom da je sada stvaralaštvo “Ružinog trna” konačno objavljeno u formatu CD-a, koliko je bilo teško da se taj materijal prikupi?

Milović: Nije bilo teško, jer Gaga Purlija, Perov sin, nekada bubnjar “No Namea” to radi već dvadeset i nešto godina. Članovi “Ružinog trna” gube materijale – Gaga ih pronalazi. Evo, sinoć im je tako ponovo svečano dodijeljena plaketa Saveza socijalističke omladine Zaječar sa Gitarijade. Dobili su tu plaketu tada, i izgubili je. Našao ju je Miodrag Tanjo Masoničić i čuvao 40 godina, pa im je opet zvanično predata! Mislim da je ovdje najteži posao bio remasterizacija tih starih traka što je uglavnom radio Bobo Stanišić u Podgorici. Dobro to zvuči sada, koliko uopšte dobro može da zvuči taj zvuk osamdesetih sniman po raznim studijima… Sinoć su CD-ovi podijeljeni posjetiocima. Izdavač je naša kuća “Mediteran Multimedia”, Jelena Marović je napravila divan omot kao “Black Sabbath” u najboljem periodu, tu je i booklet sa 30-ak fotografija. Podijeljeno je i nekih 50-ak “fleškica” na kojima su šest demo-snimaka, nikada objavljenih, fotografije i videosnimci.  

RB/BI: Osvrnimo se malo i na fenomen publike bARS-a, čini se da je u jednu ruku ovo najintimniji, odnosno “najbarskiji” mogući segment Barskog ljetopisa?

Milović: Kad je bARS pokrenut, on je imao taj stav – da treba da bude posvećen Baru i Baranima. I onda nekako dođe najnormalnije da bude najintimniji i najposjećeniji segment festivala, jer ga Barani ljubomorno čuvaju za sebe. Naravno, Ljetopis rađa spektakle, pozorišne i muzičke, i sa tim posjetama se nije ni normalno mjeriti, nije to ista kategorija. Posjećenost bARS-a nikada nije bila sporna, iz prostog razloga što se išlo i ide svjesno na tu notu samo naše emocije, lokalpatriotizma, sentimentalnosti, to je taj neki dio Bara koji smo uspjeli da sačuvamo za sebe.

A trudimo se da uvijek provijava taj duh uže Topolice do 1979. i šire Topolice do 1990, taj period, nukleus nastajanja grada kakvog danas znamo i volimo. A to je ona Topolica, onaj Bar koji i ti i ja znamo i volimo. I velika većina publike bARS-a. Sjećanja su u ogromnom procentu slučajeva ljepša od svakodnevnog života. U njima nema posjela na ove i one, iste ulice su nas izrodile.

RB / BI: Nema sumnje da će isti sentiment provijavati i dalje…

Milović: Prvi naredni bARS program je prilika za to – izložba Marka Čakalovića, sjajnog mladog umjetnika, našeg Šušanjanina, koji je, čini se, više poznat van zemlje nego u svom gradu. Marko je jedan izvanredan likovni umjetnik, njegovo stvaralaštvo – slike, skulpture – su nevjerovatne. Izuzetno korespondiraju sa enterijerom i eksterijerom Kreativnog haba u Starom gradu Baru, i ko god da dođe tog 14. jula, neće se pokajati.

RB/BI  Što slijedi u bARS-u nakon Marka Čakalovića?

Milović: bARS je ove godine koncepiran po sistemu 3-3-3-2. Dakle, ima tri ekskluzivna koncerta, tri književne večeri, tri izložbe i dva specijalizovana programa.

Što se koncerata tiče, prvo svira “MP-Trio” sa Mićkom Peruničićem na čelu, novopečenim Baraninom. Izvešće pitki mediteran summer jazz, kao stvoren za terase velikih skupih hotela. Drugi koncert izvešće hor “Zima” kojeg vodi Varvara Loyko, ali za razliku od njihovog uobičajenog repertoara klasične i duhovne muzike pripremaju  kompletan pop-rock repertoar, do “Let it Be” do Miladina Šobića. Treći koncert je unplugged, vraćamo se tamo gdje nam je bilo najkomotnije, u osamdesete, “Grimm” će svirati velike strane pop hitove iz tog doba.

Književne večeri otvara Savo Markoč sa romanom “Kofer za Shangri-La”, nevjerovatnom hippie pričom smještenom u Bar. Slijedi promocija knjige “Sirup od ogorčevine” Dragane Erjavšek, naše Dragane Rukavine. Vjerovali ili ne, poslije toliko godina učešća, ovo je njeno prvo samostalno autorsko veče na “Barskom ljetopisu”, nastupala je po Evropi i zemljama bivše Jugoslavije, ali sama na Ljetopisu nikad. Treća knjiga koju promovišemo je nastavak edicije članaka Boška Miloševića, legendarnog novinara. Uspjeli smo Vanja Milošević, Boškov sin, i ja, da sakupimo iz “Politike” sve članke koje je Boško pisao o zemljotresima 1968. i 1979. godine. To je knjiga od skoro 300 strana i ko god bude htio da vidi kako je to izgledalo 1968. i 1979. vidjeće iz prve ruke bez šminkanja i umivanja.

Pripremili smo i projekciju dokumentarnih filmova o Baru sedamdesetih u “Dublin pabu”, što je, nakon “Ružinog trna”, drugo specijalizovano veče, a bARS s ponosom donosi i tri nesvakidašnje izložbe.

Nakon postavke Marka Čakalovića, tu je “Nasmijana Topolica” početkom avgusta koju mnogi sa uživanjem iščekuju. Pripremio sam je zajedno sa jedno pedesetak građana Stare Topolice, koji su priložili porodične fotografije snimljene na ulicama u periodu do 1979. godine. Biće smještena na pravom mjestu, na Trgu Vladimira i Kosare. bARS zatvara izložba “Gobleni  – (U)Bod vremena”, postavka već zaboravljenih ukrasa svih domaćinstava – u ono vrijeme je goblen bio statusni simbol,  nešto što je svaka kuća morala da ima, svaka domaćica ako je htjela da se pokaže kao domaćica. Naravno, svi će biti izloženi u originalnim ramovima.

RB/BI: Ove godine su i bARS i čitav Ljetopis pošli, da tako kažemo, korak naprijed?

Milović: Mislim da već nekoliko decenija nije bilo ovako dobrih sadržaja Ljetopisa “u kompletu”. I bARS i svi ostali programi Barskog ljetopisa izuzetno su brižljivo koncipirani i pripremljeni još u aprilu ili maju, što nije bio ranije slučaj, a što je moralo da donese boljitak. Vrijeme je sada da uživamo u Ljetopisu, u svim njegovim segmentima.