Radio Bar je, u cilju obilježavanja 40 godina postojanja, pokrenuo serijal gostovanja bivših radnika, urednika, direktora – na redu je razgovor sa Željkom Milovićem, urednikom sajta Bar Info, a u narednim danima slijedi prezentacija dva dokumentarna filma o prošlosti i sadašnjosti Radio Bara nastala u sopstvenoj produkciji firme, kojima se zaokružava serijal u slavljeničkoj godini. Sa Milovićem je razgovarao novinar Ilija Kovačević.
Zvanično, tvoj prvi kontakt sa Radio Barom dešava se sredinom devedesetih?
Prvi put sam stao pred mikrofon, skupa sa koleginicom Majom Malić, 2. jula 1994. godine. Radio Bar je, pod mentorstvom Raša Petrića, oformio tzv. Omladinsku redakciju koja je počela da realizuje emisiju “Put za jug”. Obzirom da smo se Rašo i ja družili, prvi „pik na draftu“ za urednika emisije sam bio ja. Da bismo startovali s radom, išli smo Maja i ja na “kondicione pripreme” – vježbali na plaži razgovor, kod nje na poslu, u kafiću, da naučimo da budemo tandem. Sad kad čujem prve naše emisije, zvuči kao ploča na 78 obrtaja, ali uspjelo je. Pored nas, okupio je Rašo još desetak gimnazijalaca ili svršenih srednjoškolaca.
Mlada ekipa je napravila fascinantnu stvar za Radio, jer je sve bilo novo i drugačije, od koncepta do realizacije, potpuno suprotno od programa koji je u tom trenutku bio staromodan i dosadan za slušaoce ispod 40 godina. Tonac Ivo Gojnić je bio prava “hobotnica” sa trakama, pločama, džinglovima i upadicama koji su pratili našu priču, i neprevaziđeni pridodati član ekipe. “Put za jug” se najprije mjesecima snimao prije emitovanja, jer urednica Cica Pavlović nije imala povjerenja u mlađe snage. Išao je jednom sedmično, subotom, sve do dolaska Veska Tomovića 1995. godine.
Kad već pominjem Maju, moram istaći kako sudbina promiješa karte baš kako treba – da nije bilo nje, ne bih dobio status stalnog radnika. Naime, avgusta 1998. uspjela je da me ugura na spisak ljudi za primanje u firmu, jedva ubijedivši tadašnjeg direktora Stojana Sjekloću da su muzičke emisije podjednako važne kao i informativne za program Radija.
Dolaskom Veselina Tomovića, “PZJ” dobija nove konture i ono što danas zovu “kultnim statusom” među mladima.
Vesko je bio poznat po tome da mladima daje šansu, pa je „PZJ“ ubacio u program svakim radnim danom od 14:05. Uz to je dao svu slobodu u kreiranju emisije, što je bilo presudno. Bili smo bukvalno “država u državi”, odnosno “redakcija u redakciji”. Deset mladih ljudi je svuda stizalo brže nego stariji koji su čekali zvaničnu informaciju. Primjera radi, jednom prilikom bila je neka trka kroz grad, a mi smo i bukvalno dva-tri minuta nakon završetka već imali rezultate, jer je naš reporter dojurio na biciklu.
Uveli smo praksu da ljudi koji se ne bave novinarskim poslom budu stalni gosti, pa je tako stražar Milo Orlandić svake sedmice komentarisao fudbalske utakmice “Mornara” sa pozicije navijača pored aut linije, Nikola Planinić je guslao čuvenu špicu, izvještač s pijace je imao svojih pet minuta… Imali smo i direktan prenos fudbalskog meča, ali ne “Mornara”, već su ispred zgrade u Makedonskom naselju na parkingu dvije ekipe igrale na male golove. Koliko se sjećam, Amir Arabelović je iz obližnjeg stana koristio telefon za povremeni prenos tog meča, sa spiskom nadimaka igrača, navijanje djevojaka, dobacivanje starijih ljudi i prekida dok se kola parkiraju. Emisija je u načelu bila neformalna i veoma slušana, pa su neki ljudi koji danas rade u Radio Baru tada bježali iz škole kako bi je pratili.
Kroz “PZJ” je prošlo stotinjak mladih saradnika i saradnica, a prestao je da se emituje 2002. godine. Naime, nekih šest mjeseci ranije, glavna i odgovorna urednica Informativnog centra je smatrala da urednik emisije ne treba da ima previše uticaja na mlade, te da oni sami mogu da je kreiraju, što se, vidjelo se kasnije, pokazalo nedugovječnim rješenjem. Tad sam bio toliko ljut da sam dao i pismenu ostavku na mjesto urednika “PZJ” direktoru Budimiru Jovetiću, na šta me pogledao i rekao: “Dobro… Nego, hoćete li ti i Suljo ići u Mrkojeviće da radite reportažu?”, čime mi je posredno dao do znanja kako je vrijeme da se okrenem drugim stvarima nakon osam godina putovanja ka jugu. I bio je u pravu.
Pomenuo si muziku, mnogi te pamte kao autora muzičkih emisija?
Za moje prvo samostalno vođenje i uređivanje muzičke emisije “kriv” je kolega Milan Vujović, koji mi je krajem 1994. ustupio treći sat svoje “Promenade” za autorski radio projekat “Rockout” koji se bavio starijom muzikom. Prva muzička, odnosno rock emisija u kojoj sam bio “svoj na svome” i zahvaljujući kojoj sam bio na listi izdavačkih kuća za dobijanje ploča, kaseta i CD-ova, što je donosilo slušanost i ekskluzivitet u CG okvirima, bila je “Billy Joe & Lollita u carstvu čuda” od jula 1995. pa narednih osam godina. Radio sam 13 različitih emisija za ovih 25 godina, uglavnom muzičkih.
Bio si u mnogim segmentima radijskog programa, pa ste tako ti i kolega Boro zvanično otvorili rad u poslijeponoćnom programu ?
Na dan kad je Radio zvanično otpočeo program iz “Agave”, uveče smo se skupili na neformalnom druženju, kad je direktor Momčilo Popović objasnio da Boro Stanković i ja ne idemo kući, već počinjemo program od ponoći do šest ujutro. Odmah te prve noći, oko dva i po negdje, popio sam i “šut kartu”, jer smo u sklopu muzičkih želja pustili pjesmu “Kralj kokaina”, a direktor je pomislio da je to “propagiranje narkomanije” i rekao mi suptilno: “Sine, idi slobodno kući i ne moraš više dolaziti”. Obzirom da nisam bio stalni radnik, pozdravio sam se Radijom i pao u depresiju, da bi nakon 3-4 dana on poslao ljude iz Radija da pitaju što me nema, je li mi se što desilo. Tri puta me iz raznoraznih razloga Momo tjerao i vraćao, ne samo mene, bilo nas je još, a jednom nas je upravo Milan Vujović (koji je bio odgovorni urednik Radija) sve vratio nazad, nakon maratonskog telefonskog razgovora s direktorom.
Direktor Budimir Jovetić je često isticao da je Radio u njegovom mandatu imao dva “zvjezdana momenta”: Tikijev kad je postignut gol na Evropskom prvenstvi u Holandiji, i tvoj kad si uključio uživo Sergeja Ćetkovića sa bine u toku generalne probe “Eurosonga”?
Mislim da je Govedarica dao gol u Holandiji uz veliko oduševljenje našeg Tihomira Lekovića uživo u programu. A kada je o Sergeju riječ, sve je ispalo slučajno, uopšte nisam znao da je generalna proba. Zvao sam Ivana Maksimovića da me spoji s njim, a ispostavilo se da su jedan pored drugoga i da je u toku proba. Sergej se bukvalno uključio sa bine, u pozadini su se čuli tehničari, poprilična buka, pričali smo dva-tri minuta, i ja tome nisam pridavao neku naročitu važnost, sve dok direktor Buco nije uletio u studio, vičući: “Ovo je podvig, ovo je podvig, čestitam”. On je to tako vidio.
Da zaokružimo ovaj muzički segment. Izvještaje si pisao sa koncerata Madonne, Lenni Kravitza, “Rolling Stonesa”, bio član CG novinarske delegacije na “Eurosongu” u Beogradu… Gdje ti je bilo najljepše ?
“Eurosong“ se ni sa čime ne može uporediti, tretman novinara je kao da su mali kraljevi. Na toj manifestaciji organizatori učine da se novinar osjeća kao veliki gospodin, a mogu misliti kako je tek muzičarima. Bilo nam je tada u “Sava centru” na raspolaganju sve, od poklona u vidu torbica za lap topove, diskova, plakata, do hrane, pića i lazy-bagova za drijemanje. I svaki učesnik je morao biti na raspolaganju novinarima.
Kada već spominjemo “Rolling Stonese“, čuvena je anegdota da je Ivo Gojnić stigao kolima od Jaza do Bara za nešto više od 25 minuta, dok je jedan naš kolega gotovo čitav tok vožnje proveo na podu između prednjeg i zadnjeg sjedišta od straha. No, i to je mala beba naspram vožnje koleginice koja je marta 1999. stigla radijskim “Yugom” od sutomorske pjace do “Agave”, i to “donjim putem” pored parapeta za 6 minuta i 50 sekundi, usput zalijepivši pticu o šoferšajbnu na ratačkoj krivini, jer je kasnila na čitanje vijesti.
Pominjao se ovih dana i “CNN-ovski podvig Radio Bara” – 24. marta 1999, kada si krenuo sa terenskom ekipom, dok su još bombe padale, u atmosferi punoj psihoze ka Crnom Rtu, nedaleko od Sutomora?
Prve NATO bombe su pale na Crni Rt i nakon 10-15 minuta, dok su svi bježali u kuće ili skloništa, Nebojša Perović, Boro Stanković i ja smo se uputili ka tamo. Razmišljao sam: “Jednom u životu imaš priliku da budeš Christiane Amanpour i to je baš sad, jednom u životu imaš priliku da budeš pravi novinar, pa kreni”. Danas to nikad ne bih uradio, a tada – “mlad i lud”. Od Bara do Sutomora samo jedno auto. Na Crnom Rtu nam je VJ blokirala put i nisu dali da slikamo jer je objekat bio u plamenu. Uzeli smo izjavu od vojnika koji su tražili da saopštimo njihovima da su svi živi i zdravi. Ustreptali od sreće kakav smo posao uradili, došli smo do Radija, međutim, naš trud i ushićenje brzo su splasnuli, jer ekskluzivni snimak odlukom gl. i odg. urednice nije emitovan iste noći, već tek sjutradan.
Malo se zna da smo po povratku u “Agavu“ sa Crnog Rta odmah pošli na drugu lokaciju, u Bar Radio, pored koga je pala bomba u Kručama – bila je mjesečina, sve se vidjelo, a na pustoj magistrali ka Ulcinju ama baš nikoga. Sve sam zagledivao ka moru hoću li ugledati da nešto leti ka nama, i bio poprilično prepadnut, za razliku od vožnje ka Crnom Rtu.
Bio si spiker, voditelj, urednik Omladinske redakcije i muzičkih emisija, novinar, tonac, urednik novina, urednik sajta, muzički urednik, čak i noćni stražar?
Živa istina, jedino nisam bio direktor, urednik radija, čistačica i administrativni radnik, ali ima vremena. Stražar sam bio mijenjajući za novac pravog stražara, koji je morao da nosi svoje poljoprivredne proizvode na pijacu rano zorom. Osim što sam dobijao “honorar“, imao sam priliku da na pisaćim mašinama prekucavam sopstvene pjesme i priče, što mi je kasnije bilo korisno. To sam naučio od Rajka Joličića – kad je on bio stražar, svi su stolovi bili pokriveni tek otkucanim pjesmama.
“Barske novine” imaju poseban segment u tvome radu u Informativnom centru, ako ne i najvažniji?
Najvažniji, svakako. Sve je počelo decembra 1998. godine, kada su me glavna i odgovorna urednica Ljiljana Đinđinović i direktor Budimir Jovetić zvali na razgovor. Pitali su me da li bih mogao da preuzmem “Barske novine”, i, naravno, kad imaš 30 godina, da te neko pita bi li se usudio da voziš spejs šatl, bez razmišljanja bi rekao: “Kako da ne, samo mi treba nekoliko dana da se uhodam”. U to vrijeme sam jedino iskustvo s novinama imao radeći u opozicionom časopisu “Omladinski grafiti”, i sad sa ove distance shvatam da je bila nevjerovatna hrabrost dugokosom momku koji se snalazi samo u muzici i uopšte kulturi, prepustiti lokalne novine u ruke. Časopis je tada bio jako tanak, na nekih 16 strana, prodaja loša, a ja sam sve to zamislio drugačije. Odradio sam dva-tri broja na o-ruk, sa nekim zaostalim tekstovima, uvodeći nove rubrike i sam pišući jedno 50 odsto tekstova, pošto starije kolege nisu bile baš oduševljene da sa mnom sarađuju.
Onda kreće potpuni zaokret, oformljuje se nova redakcija. Prvo dolazi Suljo Mustafić, pa Dragan Marović, Vjera Knežević Vučićević, Dejan Balandžić, Dragana Rukavina i počinje istinska renesansa “Barskih novina”. Kako je to Suljo negdje lijepo zapisao, ekipa je profunkcionisala kao “Bar u malom”, isti pogledi na različite stvari, a prosjek godina je bio 25 – mislim da nije bilo mlađe redakcije u Evropi koja je radila tako ozbiljan časopis. Ispalo je odlično, jer nam je tadašnji direktor dao odriješene ruke da pišemo o čemu god hoćemo.
Tako smo već u prvim brojevima napravili razgovor sa makroom koji je nudio prostitutke u Baru, zatim priču sa uživaocima droga u srednjoj školi, kasnije je Vjera preuzela tu rubriku i bila oštra otkrivajući “Tamnu stranu mjeseca”. Dragan je pokrenuo pravu malu revoluciju stručnim tekstovima o moru i ribolovu, Suljo i ja se okrenuli “šetnji” po opštini i etno reportažama i zaista uživali u tome. Tiraž je bio odličan, remitenda ispod 5%, a mi smo neizmjerno uživali u radu. Svaki odlazak van zgrade Radija bio je mala avantura, od zmijara Rusta Kovačevića u Gorani, preko pečenja rakije u Zupcima, slušanja legendi o mitskim bićima mrkovskih sela, traženja nečistih sila u Mijelama… Promovisali smo, uz to, prirodne ljepote našeg grada u ženskom smislu i smislu netaknute prirode. Nikad ni prije, ni kasnije, Barani nisu saznali toliko o istoriji i geografiji opštine koliko iz tih “Barskih novina” od 1999. do 2003. godine.
Poseban ponos gajim prema činjenici da smo publikovali magazin “bARS”, jedini lokalni časopis za kulturu i umjetnost u tadašnjoj Jugoslaviji. Prodavao se skupa s “Barskim novinama”, ali je bio registrovan kao posebno glasilo. Izašlo je 50 brojeva i tretirali smo sve grane umjetnosti – knjige Barana, izložbe, pozorišne predstave, koncerte, nosače zvuka, ali i strip autore, grafitti writere, alternativu…
Na Nehaju, 2002.
Kako si više puta isticao, još od vremena “Barskih novina” sakupljaš fotografije o Baru, arhivsku građu, dokumenta… To je značajno pomoglo da budeš autor ili koautor pet barskih monografija. Autor si i knjige o Radio Baru, koja je dijeljena povodom godišnjice.
Moja žena je “oduševljena” brdima papira u špajzu i na balkonu, i vremenom kojim provedem za kompjuterom. No, eto, neko gleda po cio dan utakmice, a ja sam radoholik, ako me nešto interesuje. Imam zaista brdo građe i da nije tako, ne bi ni izašle sve te monografije. U suštini, priča o monografijama je priča o strpljivosti i skupljanju i načinu da to selektuješ i prezentuješ kako treba.
Knjiga o Radiju je nastala saradnjom sa bivšim i sadašnjim kolegama, ja sam samo posložio sve to u jednu cjelinu. Nema boljeg načina da ostaviš trag budućim generacijama o radu i postojanju od knjige – to nas je i ponukalo da se odlučimo na štampanje.
Od koga si za ovih 25 godina najviše naučio?
Dvije ključne ličnosti su oblikovale moj rad u Informativnom centru Bar. Prva je direktor / urednik Momčilo Popović, koji je jedini za sve te godine razgovarao sa mnom na esnafski način, da me nauči ispravno da radim. Ja sam iz književnosti ušao u novinarstvo – prvo sam postao član Udruženja književnika Crne Gore, a tek onda Udruženja novinara – i nisam poznavao žurnalistički način pisanja tekstova. Dao mi je da napišem za “Barske novine“ članak o rock sceni u Baru. Ja to i uradim na tri strane, a on uzme crvenu hemijsku olovku i na četrdeset mjesta nešto precrta, napravi izmjene i da mi da ponovo prekucam na pisaćoj mašini. Ja donesem tekst sa izmjenama, a on onda pet puta crvenom hemijskom nađe zamjerke, pa opet prekucavam. Treći put, kada sam prekucao, rekao je: “Sine, vidi, sad je dobro, idući put ovakve greške nemoj donositi”. I nisam.
Uz to, za Moma je vezana nevjerovatna anegdota. Kada sam prvi put došao kao mladi urednik u “Pobjedu“, jer su se tamo prelamale novine, dočekao me Mugoša, tehnički urednik, prepoznatljiv čovjek s puno znanja i iskustva, neophodna pomoć jer ja o tome nisam znao ama baš ništa. Dočekao je mene i Neša Perovića u bifeu, i srdačno mi rekao: “Ti si, dakle, Milović, čekam te već dosta vremena”. Objasnio sam mu kako griješi i da sam prvi put u životu u “Pobjedi“, te da me sigurno zamijenio s nekim, a on se nasmijao: “Ne, ne, prije tri godine je došao Momo Popović i rekao da zapamtim prezime, jer će mi jednom doći ‘mali Milović’, jedini on može da bude urednik novina”. Bio sam, malo je reći, šokiran.
Druga ličnost je Budimir Buco Jovetić, direktor koji je odlučio da mi da onu pravu šansu, i da nije bilo njegove hrabrosti, ništa od ovoga kasnije ne bi bilo. Tokom rada na “Barskim novinama“ vazda sam se čudio i pitao kako je moguće da se niko iz Opštine ne nervira i ne ljuti na naše tekstove, jer mi stvarno nismo bili časopis kakav su oni očekivali i priželjkivali. Nismo ih tetošili da pišemo samo o uspjesima vladajuće koalicije. Naprotiv, bili smo vrlo otvoreni, jasni i realni, često i previše. A u stvari, oni su se bunili, prijetili, napadali, ali Buco nije dozvoljavao da to dopre do nas. Sve je primao na sebe, ne dozvoljavajući da bilo ko nazove autora teksta i raspravlja se, smatrajući da su novinari gospoda i nezavisni i da ne smije da se utiče na njih. On je stvarno bio neko ko je štitio novinare u punom smislu, “gutajući“ sve što je bilo namijenjeno nama.
Novinar si sa najviše nagrada sa radijskih festivala u našoj redakciji, bio je tu i jedan Grand prix?
I kad domaćica lijepo skuva ručak, očekuje da joj kažu to, a ne mi koji kao nešto stvaramo, pa nam je i sujeta kudikamo veća. Volim da se takmičim i kad god su bili radijski festivali, ja sam učestvovao. Ispostavilo se, i dobijao nagrade. Za prilog o ekološkoj crnoj tački “Dajmo šansu moru: Deponija Ćafe” osvojio sam taj Grand Prix – Zlatni mikrofon i prvo mjesto na Festivalu radijskog stvaralaštva Crne Gore 2010. godine. Na Radijskom festivalu u Nikšiću 1998. godine sam bio treći, a na Smotri radijskog stvaralaštva u Beranama 2009. godine drugi. Dakle, nije to bilo mnogo nagrada, ali su bile fino pozicionirane. I druge kolege u Radiju su dobile nagrade, nikad se Radio Bar nije vratio sa državnih takmičenja bez priznanja. Ne zaboravimo, još krajem osamdesetih je Radio osvojio plaketu za “podvig godine”, a starije kolege su dobijale i najviša priznanja od novinarskih udruženja Crne Gore, u sve četiri decenije postojanja firme.
Prije neki dan je na tvoju adresu stigla još jedna nagrada. O čemu je riječ?
CEDEM i američka ambasada su organizovali višemjesečni radni seminar za novinare Crne Gore u domenu istraživačkog novinarstva. Prvi put sam se susreo sa nečim takvim, vraćajući se u “školske klupe”, spoznavajući da postoji potpuno drugačije novinarstvo od našeg svakodnevnog, i da, ako ispoštuješ proceduru, svaka institucija sistema ili pojedinac moraju po zakonu da odgovore. Mentori su bili ljudi koji u Srbiji rade TV emisiju “Insajder”, odnosno u Crnoj Gori “Mehanizam”. Moj članak na desetak strana “Početak kraja barskih palmi” proglasili su za najbolji, i poslije praznika ćemo ga kroz serijal emitovati na Bar Infu. Problem umiranja barskih palmi prikazan je na sasvim konkretan način – ko je šta uradio da spasi, a ko nije uradio ništa da spasi najljepši biljni ukras opštine.
Sajt Bar Info je u novom redizajniranom ruhu startovao na Dan radija. Kakve su reakcije čitalaca?
Sve do jedne – odlične. Sajt je pregledan, brz, funkcionalan, u rangu najboljih informativnih. Veliki iskorak u odnosu na onaj ranije.
Da završimo razgovor sa pričom o Bar Infu, i činjenicom da su na njemu svojevremeno uspješno izvedene prvoaprilske šale, toliko da se i danas taj događaj često pominje u razgovorima?
Uf, to nam neke kolege nikad nisu stvarno oprostile. Tada je Bar Info bio projekat istoimene NVO, ne radijski kao danas, i vijesti su stavljane po principu “zidnih novina”, jedna ispod druge, kasno uveče. Sedam dana smo se krajem marta 2008. Dragan Marović i ja pripremali da to izvedemo, napravili devet prvoprilskih priča, ilustrovali ih, pustili u ponoć i pogasili mobilne telefone. Smišljao sam priče koje su bile potpuno nenormalne, ali kad razmisliš – u nenormalno vrijeme, mogu da budu i normalne.
Ujutro se budim oko osam, na telefonu 46 propuštenih poziva – od tadašnje predsjednice Skupštine Opštine do kolega novinara. Bilo je tu raznih vijesti. Objavili smo da je Opština prodala Dvorac kralja Nikole nekoj engleskoj preduzimačkoj kući, pa je direktor Kulturnog centra munjevito trčao do Katastra i sjedištapartije da vidi na koga se vodi zemljište i “kako su mu mogli to uraditi iza leđa”, pisali smo o štrajku radnika Foto studija “Petović” koji su tijelima zagradili parking ispred radnje, mediteranskoj nagradi Anta Bakovića koga su tjerali da časti dok nije shvatio o čemu je riječ, dali izjavu poljoprivrednika iz Zubaca koji je, kopajući livadu, našao ostatke kipa etrurskog Boga plodnosti Blohtusa… I to je sve puklo kao bomba.
Međutim, najgore je tek trebalo da naiđe. Pošto smo imali određeni broj kolega koji su prepisivali (sa ili bez dozvole) sa Bar Infa, oni su tekstove poslali svojim redakcijama kao ekskluzivu. I onda nas je bila sramota da im nagrdimo rabotu i život uopšte, pa smo ih telefonima zvali i objašnjavali o čemu je riječ. Na žalost, do nekih nismo mogli doći na vrijeme, pa su u novinama izašli članci o fudbaleru Christianu Karembeu koji preuzima “Mornar”, o Dvorcu, grupi “Ružin trn” koja se okuplja prvi put nakon 1988…
Najluđe je bilo što je na samom dnu sajta pisalo sitnijim, jarkocrvenim slovima da je sve prvoaprilska šala, i da smo objavili lažne vijesti, ali na to niko nije obratio pažnju. Sve nam je to samo potvrdilo saznanje da smo u suštini tabloidno tržište, narod koji vapi za senzacionalizmom i čita najčešće samo naslove. Ne mi kao mi, već čitav Balkan, svi funkcionišemo na isti način.
