Dr Milun Lutovac se na ovogodišnjem “Barskom ljetopisu” predstavlja u dvostrukoj ulozi: kao selektor književnog programa manifestacije i kao slikar, čija je izložba “Ex Ponto” dio likovnog segmenta. Od petka uveče do kraja Festivala, postavka njegovih djela krasiće galeriju “Velimir A. Leković”
Vaša ovogodišnja izložba na Barskom ljetopisu, i imenom, i refleksijom autora, dodiruje književno nasljeđe. Koliko su ovoga puta likovne asocijacije bile plod konkretnih književnih djela, a koliko su izmaštane u vremenu i prostoru, kao odraz spoljnih uticaja?
Da, “Ex Ponto” ili “razgovorom s dušom” stilizovano je lično iskustvo u nastojanju da mu se, u likovnoj interpretaciji, doda filozofsko-poetska višeznačnost. Međutim, moja motivacija, što se imena postavke i njenih refleksija tiče, bila je više usmjerena ka “glasu sa obale”.
U jednoj od novijih kritika zapisano je da sam kao likovni stvaralac prepoznat kao “glasnik privida, unutar rođenjem date lokalne zatvorenosti, koji poseže za univerzalnom sveobuhvatnošću i suštinom, koja izvire iz pojedinačnog i zaboravljenog svijeta ličnog iskustva”, mislim da je put iscrtan, samo ga treba preći.
Književno i likovno nasljeđe idu ruku pod ruku, kao plava i crvena boja. Svima je poznato da su ove dvije boje u nekom tajnom savezu kroz istoriju, ne samo renesansnog slikarstva. Nisu komplementarne, ali nisu ni u suprotnosti. Moguća poruka književnosti tog “beskrajnog plavog kruga” je spiritualnost, a ispod, iznad ili u njoj je “zvijezda” slikarstva, kao jedna vrsta vitalne strasti koja je prati.
Naslov izložbe “Ex Ponto” asocira na latinskog pjesnika Ovidija i Iva Andrića i njihova djela. Međutim, ono što sam ovom prilikom pokušao je to da asocijativnim likovnim jezikom, na jedan neobičan način, predstavim našu mediteransku obalu i taj tajni potpis vječne i zagonetne prirode Levanta i onog što Levant nije.
Konzumenti likovne kulture su već navikli da se u različitim periodima stvaralaštva okrećete različitim dominantnim bojama. I ovoga puta iz radova se iščitava Mediteran i sva njegova pulsiranja, konkretno more kao osnov života. Kakave su asocijacije prevagnule ovoga puta pri nastajanju izložbe?
Prostor Mediterana, pored onog mjerljivog i vidljivog golim okom, postoji i u onom višeslojno-simboličkom i asocijativnom. Iznad kopna i vode Mediterana prostire se “vazdušni mediteran” koji je sazdan od dijaloga Atlantskog okeana i Sahare (F. Brodel).
Na tom beskrajnom vazdušnom polju, naizmjenično se nadmeću veliki planetarni iluzionisti: Sahara, koja neštedemice, svuda, kada to može, razastire svjetlost i beskrajno plavetnilo i Atlantik koji, kada se ne razmeće oblacima i kišom, iz svojih bisaga prosijava izmaglicu i onaj prepoznatljivi, magličasti, vodeni prah. Moglo bi se reći da je moj likovni opus uhvaćen u mrežu mediteranske svjetlosti. Dakle, u pravu ste, prevagnuo je osjećaj pripadnosti velikom svijetu Mediterana.
Svaka od Vaših izložbi ima “najmanji zajednički sadržalac“, a to je koncept. Da li mislite da je kultura bez koncepta, odnosno osmišljenosti i potrebe da se pošalje poruka, u stvari zabava jednokratnog karaktera?
Uvijek sam pokušavao da tematski objedinim, uvežem programsku shemu i dodam joj neki dublji i viši smisao. Kultura nije puka programska prezentacija, ona mora imati neki unutrašnji kod koji ostaje i nakon spuštanja festivalskih zavjesa. Mora imati svoj pečat i prepoznatljivost, što na jedan originalan način ove godine polazi za rukom bARS-u, jednom od festivalskih segmenata, jasnog koncepta. To je velika i važna tema o kojoj, ako želimo da trajemo, moramo da razgovaramo, organizovano i bez zadrške.
Ciklusu mojih likovnih radova “Ex Ponto”, ovom prilikom sam (pri)dodao neobičnu kopču sa književnom selekcijom Ljetopisa. Kopča je gost postavke, tačnije instalacija “Riječ oslobađa”, koja predstavlja svojevrstan omaž srpsko-hrvatskom književnom i narodnom rečniku, to jest, jeziku kojeg nema.
Književni program ovogodišnjeg “Barskog ljetopisa” okupio je značajna imena iz savremene regionalne književnosti. Do sada, publika je bila u prilici da se upozna sa djelima Milice Špadijer, Milice Vučković, Ilije Đurovića i Feđe Štukana, a do kraja festivala gosti će biti još Damir Karakaš i Andrej Nikolaidis. Riječ je o književnoj selekciji u kojoj upravo vidim izdanke negdašnjeg jezika kojem je posvećena instalacija. Instalacijom u žici “procvetalog” rječnika, likovnim sredstvima pokušavam da sugerišem neuništivost bića jezika.
Izložba „Ex Ponto“ je koncipirana u tri nivoa. Prvi čine radovi, drugi čini instalacija kao „gost izložbe“, a treći unikatni katalozi. Instalacija je Vaše djelo i predstavlja nedovršeno izdanje rječnika srpsko-hrvatskog književnog i narodnog jezika koji su uvezani zarđalom bodljikavom žicom, uz grafit „riječ oslobađa“ ispisan na dotrajalim tep-ormarima u blizini galerije. Instalacija je hommage jednom jeziku koga nominalno nema (srpsko-hrvatskom književnom i narodnom), ali živi kroz nove oblike jezika nastalih iz njega; ujedno je i znamen i opomena da se se sa jezikom nije lako igrati. Da zanemarimo na trenutak slobodu govora i bodljikavu žicu koja sugeriše nestajanje komunikacija i protoka ideja… Da li mislite da će instalacija „procvjetalih“ ali „zarobljenih“ rječnika uspjeti da pošalje poruku o univerzalnosti potrebe za razgovorom i komunikacijom kao osnovom ljudskog postojanja?
Gost, instalacija na izložbi “Ex Ponto”, svojevrsna je veza likovnog i književnog programa, odnosno mene kao selektora književnog programa Ljetopisa i likovnog stvaroca, ili kako bi Vi rekli manifestacija “dva lica Miluna Lutovca”. Anastazija Miranović, selektorka likovnog programa, instalaciju “Riječ oslobađa” je prepoznala kao “neprikosnovenu izvjesnost jezika”.
U tekstu kataloga, koji krije po jedan kroki iznenađenja za svakog posjetioca izložbe “Ex Ponto”, Miranović lucidno navodi: “Jezik je živa materija, a tako ga u svom djelu autor komunicira, otvarajući prostor raznorodnim čitanjima. Lutovčev umjetnički glasnogovor satkan je od suptilnih fonema gusto ispisanih stranica ‘teških’ knjiga/rječnika negdašnjeg srpsko-hrvatskog jezika, zarobljenih žicama predrasuda u kolopletu stereotipnih, bolnih iskustava. No, upravo, tim jezikom izgovorene su/ispisane najljepše istine naših naroda i uprkos ili unatoč (razumijemo oba jezička oblika) nametnutim granicama melodika i kolorit naših jezičkih različitosti tvori, pomenutu, svojevrsnu metajezičku konstrukciju umjetnosti, koja prevazilazi/ruši sve zaludno vaspostavljene formalne determinante. Vizuelizaciju instalacije formalno percipiramo kroz vertikalno ‘stablo jezika’ (tendirajući dalju progresiju – samo nebo je granica) koje drži u svojoj krošnji, bodljikavim žicama zarobljene knjige rječnika, dok porozne pigmentno ‘nadograđene’ stranice upiju vedre, svježe boje – nov sadržaj. Zapravo, Lutovac pravi inverziju jezika (književnog i likovnog) opšteći privilegovanim diskursom – univerzalnim jezikom umjetnosti.”
Mislim da je poruka poslata. Potreba za razgovorom i komunikacijom prvi je korak svake promišljene kulturne strategije. “Riječ oslobađa”, naziv instalacije i slogan ovogodišnjeg književnog programa “Barskog ljetopisa”, mogla bi se prevesti: prepoznati sebe u drugom i drugačijem.
“Barski ljetopis“ je već 35 godina centralna kulturna manifestacija grada, uz koju su stasavali i sticali afirmaciju mnogi barski stvaraoci. Koliko on Vama znači i kakvu emociju imate prema ovom Festivalu?
Barski ljetopis je festival srećno biranog značenja i imena, i za razliku od mnogih drugih festivala, tiho i nenametljivo, više od tri decenije, na ćudljivom razboju društvenih promjena Crne Gore “tka zlatnu nit” našeg kulturnog identiteta.
Kao prirodan refleks jedne nove manifestacije življenja u gradu pod Rumijom, danas se, sve više, javlja potreba za usklađivanjem festivalske sa redovnom djelatnošću Kulturnog centra. Upravo je to ona programska koncepcija koja bi omogućila da Bar postane stvaralačka radionica u kojoj bi tokom cijele godine, na radost njegovih žitelja, “pulsiralo” stvaralaštvo u svim svojim oblicima. Nova upotreba kulture apsolutno se tiče jednog novog, posebnog društvenog ambijenta.
Pitanje kulture pred Skupštinom grada Bara je od neprocjenjive važnosti za njegovo promovisanje na međunarodnoj sceni, jer tradicija i njena autentična prezentacija kroz prizmu novih formi stvaralaštva naša je jedina prava biografija.
Poklonicima kulture, naročito poštovaocima “Barskog ljetopisa”, kao simbola duge tradicije, kojim se s razlogom ponose ne samo Barani, moram ovom prilikom reći da je “Barski ljetopis” najmanje što zaslužuje grad u kojima su se vjekovima preplitale kulture i civilizacije, koji je iznjedrio poštovanja vrijedne stvaraoce i djela koja su izdržala sve probe vremena.
